| Janko Drašković | |
 Janko Drašković 1843. | |
| Rođenje | 20. listopada 1770. |
|---|---|
| Smrt | 14. siječnja 1856. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Zanimanje | političar |
| Portal o životopisima | |
Grof Janko Drašković (Zagreb, 20. listopada 1770. - Radgona, 14. siječnja 1856.), hrvatski političar i "najstariji hrvatski preporoditelj".
Hrvatska velikaška obitelj Drašković, čije rodoslovlje seže u 15. stoljeće, dala je niz istaknutih ratnika, političara i crkvenih dostojanstvenika. Mnogi članovi obitelji isticali su se visokom naobrazbom, a četvorici je bila povjerena i časna služba hrvatskog bana.
Životopis
Najpoznatiji član obitelji - grof Janko Drašković rodio se 20. listopada 1770. godine u Zagrebu. Sin je pukovnika, grofa Ivana VIII. i Eleonore Felicite, rođ. Malatinski. Oženio se 1808. za barunicu Francisku Kulmer von Rosenpichl und Hohenstein (1788.-1846.). Bio je jedan od najobrazovanijih ljudi svog doba u Hrvatskoj. Pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu.[1] U mladosti se posvetio vojnoj karijeri koju je morao prekinuti zbog bolesti. Kao čovjek snažnih domoljubnih osjećaja - ušao je u krug najistaknutijih sudionika hrvatskog narodnog preporoda, premda su mu bile već 62 godine kada se aktivno pridružio narodom pokretu.
Potkraj 1832. godine grof Janko Drašković je u Karlovcu izdao politički spis pisan štokavskim narječjem, naslovljen "Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom", koji zapravo predstavlja prvi cjeloviti i zreli nacionalni program u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti. Dizertacija je, što ukazuje i puni naslov spisa, zapravo bila politički naputak za buduće poslanike koje je Hrvatski sabor trebao izabrati za zajednički Ugarsko-hrvatski sabor u Požunu (današnja Bratislava). Grof Drašković savjetuje buduće poslanike da se založe za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu koju on naziva Velika Ilirija, a koja bi obuhvaćala (tadašnju) Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, Rijeku i Bosnu, i slovenske zemlje Kranjsku, Štajersku i Korušku.
Grof Drašković je potaknuo i rad Ilirske čitaonice koja je ponajviše njegovom zaslugom i osnovana 1838. godine i ubrzo postala žarištem hrvatskog preporoda. Do 1848. godine bio je prvak Narodne stranke. Umro je u Radgoni u Štajerskoj, na putu za neko njemačko lječilište, 14. siječnja 1856. godine, a od 1893. počiva u Ilirskoj arkadi na zagrebačkom Mirogoju.
Kad je umro, osiromašen, na svom imanju u Radgoni, oglasili su se poštovatelji njegova domovinskoga djela: među njima dva najveća pjesnika — Ivan Mažuranić i Petar Preradović.
Kad su njegove kosti bile prenesene u zajedničku grobnicu na Mirogoju 1893., Hrvatsko sveučilišno literarno društvo Zastava izdalo je malu, lijepo opremljenu spomenicu kao zahvalu za sve ono što je napravio za hrvatski narod i za hrvatsku mladež. [2]
Rodoslovlje
Izvori
Vanjske poveznice
Sestrinski projekti
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Janko Drašković |
Mrežna sjedišta
- Kolo Riječ veledušnim kćerima Ilirije o starijoj povijesti i o najnovijem preporodu književnosti njihove domovine