Jakov Čota

Don Jakov (Jako) Čota (Čaporice /Čačvina , 1727. — Blagaj na Kupresu, župa Rastičevo, 7. rujna 1807.), hrvatski rimokatolički svećenik, glagoljaš.

Životopis

Prema jednim izvorima, rodio se je u Čaporicama kod Trilja, a prema drugim u Čačvini.

Čota se je školovao u glagoljaškom sjemeništu na Priku u Omišu. Kod svog župnika počeo je osnovne priprave, a sukladno onodobnom običaju, zaredio se je za svećenika u Isusovim godinama, t.j. 33 godini života. Prema usmenoj predaji bio je župnik u Obrovcu Sinjskom. U ono je vrijeme jug Hrvatske došao pod vlast Napoleonove Francuske. Onda se je zamjerio nekim Francuzima, zbog čega je pobjegao u Osmansko Carstvo. No, njegov boravak u kupreškom kraju duži je od francuske vlasti u južnohrvatskim krajevima. Iz izvora je znano da u livanjski kraj bosanski apostolski administratori nisu mogli obilaziti ga, nego su ga obilazili splitski i osobito makarski biskupi što je povezano s činjenicom da se je više župa Splitske nadbiskupije našlo pod Turcima. Sa splitskim i makarskim biskupima došli su i svećenici glagoljaši kao što je bio don Jakov Čota.

Još dok je bio živ ljudi su mu dolazili zbog raznih potreba. Bio je dobar i pobožan svećenik i na Kupreškoj je visoravni djelovao 40 godina. U onim vremenima svećenik je bila osoba koja je s narodom dijelila dobro i zlo, koja je bila tješitelj. Postao je vrlo poznat za života i u narodu je imao glas svetosti. Narodu je bio iznimno urastao u srce po svojim djelima. Umro je u Blagaju 7. rujna 1807., gdje je i pokopan. Groblje kod Blagaja gdje je ukopan je po njemu nazvano Čotino groblje. Nalazi se u blizini Rastičevskog jezera. Otkad je pučanstvo kupreškog, duvanjskog i livanjskog kraja doznalo za Čotinu smrt, dolaze mu na grob u raznim potrebama moleći za razne nakane.

Poslije njegove smrti glas o njegovoj svetosti i sposobnosti pomaganja po njegovu zagovoru bio je još snažniji. Prijašnji župnici svjedočili su da su se događala čudesa: ozdravljali su bolesni, slijepi su progledali, bolesti su se povlačile te su ozdravljali ljudi i blago. Roditelji su dovodili boležljivu djecu moleći za ozdravljenje, trudnice su dolazile moleći za sretan porod. U nevoljama su mu se utjecali pripadnici svih vjera na kupreškoj visoravni, uz matične katolike i pravoslavni i muslimani te su i oni svjedočili su da su zadobivali uslišanja. Budući da se stanovništvo Kupreške visoravni većinom bavilo stočarstvom, ono im je bilo glavni izvor prihoda i načina preživljavanja. Stoga su dogonili blago do Čotinog groblja, na dan njegove smrti i do jezera. Tako je don Jakov Čota preuzeo ulogu svetca sv.Klementa, zaštitnika blaga. Također otkako je umro, mještani su oko njegova groba pokopavali svoju djecu, koja su umirala od različitih bolesti. Uz to su sukladno običajima prvih kršćana, mještani htjeli da ih se pokopa što bliže svetčevu grobu. Osobe koje su patile od glavobolje dolazili su na Čotin grob, kratko odspavale pokraj groba i po predaji, riješili bi se glavobolje. Pobožnost se manifestira i uzimanjem stvari koje su u svezi s Čotom. Iz velike pobožnosti, uvjeren u njegovu svetost, puk običava nositi zemlju s njegova groba. Također se slično događa s križem s njegova groba. Grob mu nije imao kameni nego drveni križ. Zbog velika ugleda u narodu, hodočasnici su s križa na njegovu grobu noževima djeljali komadiće drva vjerujući da su kao svetačke moći te su ih nosili kući. Drveni križ bio je od luča. Zbog česta uzimanja moralo se često postaviti novi križ. No, nije se činilo ništa što bi zaustavilo običaj otkidanja komadića drva s križa. Naprotiv, iako okolni grobovi imaju kamene križeve, nikad se nije to činilo s Čotinim grobom. Čota je cijeli život bio podstanarem. Stoga su ga ljudi u vrijeme velikosrpske agresije rata zbog brojnih natjeranih u prognanstvo i izbjeglištvo ljudi ga uzeli za zaštitnika beskućnika.

U kupreškom su ga kraju štovali i štuju katolici i pravoslavci podjednako. Iako je došao iz katoličke obitelji i katoličkog kraja, pravoslavci su ga smatrali svojim, te je nastala rasprava između katolika i pravoslavaca "čiji je Čota". Prema legendi, jedne su noći pravoslavci su ukrali Čotino tijelo. Čim su za to doznali, katolici su vratili tijelo u prvobitnu grobnicu.

Čotin grob je jedne noći bez znanja i pristanka župnika otkopan 1942. i tijelo je pronađeno neraspadnuto. Počinitelj je uzeo iz groba glagoljski brevijar te ga odnio župniku Serafinu Tvrtkoviću, koji mu je na to zapovijedio neka vrati brevijar i zemlju na Čotinom grobu kako je bila. Pri zakopavanju odrezao je dio paramente, koja su poslije rastičevske žene nosile u marami na glavi kao moći. Iskapatelja je poslije rata snašla teška bolest, gdje mu je meso otpadalo od kosti, a narod je to tumačio da je to jer je dirao pok. Čotu bez ičije dozvole.

Kapelica i spomenik

Stanovništvo njegova kraja i danas hodočasti mu na grob. Don Ivan Kapić, župnik Rastičeva zauzeo se je da se Čoti podigne nadgrobni spomenik u Blagaju. Nad Čotinim je grobom kapelica oblika kapelice-mosta. Oblik mosta je izabran jer simbolizira most koji spaja katoličku i pravoslavnu vjeroispovijest. Kapelicu je podigao 1966. puk rastičevske župe zajedno sa župnikom Marijanom Kopićem. Kasnije je podignuta kapela blaženom Čoti, u starokršćanskom stilu, u suradnji s Čotinim rođacima, s Udrugom "Tvrđava Čačvina" i njegovim štovateljima. Kapelicu su podigli Rogale, mještani Buča i Čačvine za vrijeme župnikovanja don Vlade Jagustina 6. rujna 1997. godine.

Knjige o don Jakovu Čoti

Knjige i knjiga s djelovima posvećenim Jakovu Čoti.

• prof. Matko Džaja: Čota don Jakov, kupreški glagoljaš. Napredak XIII. 1938. str. 142 – 3. Sarajevo.
• fra Miroslav Džaja: Sa Kupreške visoravni. Slavonski Brod 1970. piše o Čoti na str. 234 – 237. i 262-263.
• dr fra Srećko Džaja piše o Čoti u knjizi Katolici u Bosni i Zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, str. 159-160.

Vanjske poveznice

• Marko Šimić: Blaženi don Jakov Čota (glagoljaš). Rastičevo-Kupres. 8. rujna 2019.