Ivan Grah

Mons. Ivan Grah (Cerovlje, 17. ožujka 1928. - Pula, 23. travnja 2011.) je zaslužni hrvatski crkveni arhivist i povjesničar Istre, svećenik Porečke i Pulske biskupije. Bio je prepozit Pulskog kaptola i predani suradnik Državnog arhiva u Pazinu.

Ivan Grah je objavio gotovo 200 znanstvenih i stručnih radova u raznim publikacijama.

Životopis

Rođen je u Cerovlju 17. ožujka 1928. godine. Ivanovi roditelji su Josip i Ana r. Rade. Osnovnu školu pohađao je u Cerovlju,gimnaziju u koparskom sjemeništu, a školske godine 1945/1946. prešao je u pazinsko sjemenište gdje je maturirao 21. lipnja 1948. godine. Spadao je u najbolje učenike. Osobito se isticao u znanju hrvatskog jezika, matematike i povijesti. Odlučio je otići u svećenike, a na to je pored ostalog utjecala mučenička smrt njegovog profesora filozofije Miroslava Bulešića. Vrlo je vjerojatno da je taj događaj motivirao ga da cijeli jedan dio života posveti istraživanju progona katoličkih svećenika i vjernika. Samo iz Porečke i Pulske biskupije 82 su svećenika bila su u zatvoru, u vremenskom rasponu od 15 dana do 6 godina.

U Rijeci i Zagrebu studirao je bogoslovlje. Za svećenika se zaredio 7. srpnja 1952. i bio je sve do smrti 23. travnja 2011. godine. u Puli. Bio je župnik u nekoliko župa. Dobio je poziv u vojsku kad je nadbiskup Stepinac proglašen kardinalom. Bio je u Požarevcu i u Paraćinu u topništvu. Bilo mu je jako teško šutjeti na lažne optužbe, no zadržao je prisebnost i nije komentirao, jer je važan razum. Po povratku kući preuzeo je župu Gračišće. Najduže je bio u Gračišću, od 1952. do 1983. godine.

Nakon osam-devet godina, odveden je u Pazin sucu za prekršaje, gdje je sudac je bio neki Romac koji nije mogao položiti maturu pa je bio sudac za prekršaje. Dok je Grah govorio jedno, sudac je diktirao drugo. Grah je odbio potpisati. Onda ga je sudac opet poslije ispitivao, ali nije znao hrvatski jezik. Nakon toga pristao je da Grah diktira. U ona vremena običaj je bio da sve bude prazno, a ispod potpis, nakon čega su ispitivači dodali što se njima sviđalo. No Grah se dolje potpisao a gore sve precrtao. Sudac se tad izvikao na nj, ali pokazalo se da je to bio pametan postupak, jer tko onda nije tako postupio, taj je nastradao. Tako je bilo u Istri i po čitavoj ostaloj Hrvatskoj. Grah je poslije još nekoliko puta bio kod suca za prekršaje jer su mu iskrivljivali propovijedi, a zatim prijetili zatvorom.

Unatoč mnogim pastoralnim obvezama, za župnikovanja u Gračišću dvije je školske godine (1960/1961. i 1961/1962) predavao povijest i vjeronauk na sjemenišnoj gimnaziji Bože Milanovića, a na zamoljbu biskupa Dragutina Nežića i ravnatelja sjemenišne gimnazije. Poslije Gračišća bio je župnikom Ližnjana i Šišana sve do umirovljenja 2009. godine, kad se zbog bolesti povukao u Svećenički dom u Puli. Za člana Pulskog kaptola imenovan je godine 1994. Poslije umirovljenja, 2010., postao kapelanom s naslovom monsinjora.

Arhivistički i znanstveni rad

Ondašnji direktor Arhiva Hrvatske (današnjeg Hrvatskog državnog arhiva) u Zagrebu Bernard Stulli bio je svjestan izuzetne vrijednosti crkvenog arhivskoga gradiva za istraživanje povijesti te je crkvenom vodstvu, biskupima i provincijalima, predložio poslati svećenike i redovnike koje zanima rad s arhivskim blagom na tečaj za arhiviste. Porečko-puljski biskup Dragutin Nežić je prihvatio poziv te je 1968. na tečaj uputio Ivana Graha, čijih je sposobnosti i zanimanja bio svjestan. Grah je vrlo brzo položio.

Obnašao je dužnost biskupijskog delegata za crkvene arhive Porečke i Pulske biskupije. U suradnji s arhivistom iz Državnog arhiva u Pazinu Jakovom Jelinčićem popisao je gradivo gotovo svih župa spomenute Biskupije u projektu koji je trajao deset godina. Projekt je uspostavljen dolaskom Dražena Vlahova 1970. na mjesto direktora direktora pazinskog Historijskog arhiva (današnjeg Državnog arhiva), koji je uspostavio blisku suradnju između Porečke i Pulske biskupije s Arhivom.

Pisao je za Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Vjesnik istarskog arhiva, časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Croatica Christiana periodica, godišnjak Istarsku Danicu, vjerski informativno-kulturni mjesečnik Ladonju iz Pazina, glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika mjesečnik Politički zatvorenik iz Zagreba, natuknice za Hrvatski biografski leksikon te u ostalim časopisima, zbornicima i knjigama. U početku je pisao o pićanskom kraju odnosno Pićanskoj biskupiji: o njenom urbaru, pićanskoj buni 1653. godine i izvješćima pićanskih biskupa Svetoj Stolici. Istraživačima starijeg razdoblja Istre mnogo je pomogao istraživanjem relacija Ad limina apostolorum u Tajnom vatikanskom arhivu. Poslije je pisao i o ostalim istarskim biskupijama kao što je o pićanskoj biskupiji, što su iznimno važni izvorim za poznavanje vjerske i kulturne prošlosti Istre od 16. do kraja 18. stoljeća.

Druga velika tema koja je zaokupljala Graha bila je prošlost školstva, a posebno je obradio župne škole Tinjana, Kringe, Pićna, Gračišća, Lindara, Pazinskih Novaka, Gologorice, Boruta, Zarečja, Svetog Ivanca, Pazina, Berma, Zamaska, Trviža, Grdosela, Svetog Petra u Šumi i Žminja, koje su uspijevale djelovati ponajviše velikom nesebičnošću, uz velike žrtve, zauzetošću i samoprijegorom brojnih kapelana i župnika koji su, kako je zaključio Grah, "ostavili nesebičan primjer prosvjetnoga rada i nepobitan dokaz da se Crkva zalagala da naš obespravljeni narod izađe iz tame neznanja i nepismenosti i polako izbori svoja prava i utka svoju prisutnost u daljnja zbivanja na našem poluotoku."

Treća skupina tema kojima se bavio Grah su monografske obrade pojedinih mjesta Istre kroz povijest.

Četvrtu fazu Grahovih istraživanja i pisanja odražavaju životopisi pojedinih uglednijih svećenika i katoličkih laika Istre. Napose se posvetio opisivanju sudbina nekih od početka Drugog svjetskog rata, pa sve do samostalne Republike Hrvatske. Tako je napisao radove o dr. Ivanu Paviću, Ljudmili Vodinelić, Mati Petehu, dr Atiliju Mauroviću, Veroniki Milošević, Raffaelu Radossiju i drugim osobama, koji su često bili žrtve totalitarnog režima (svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, sakristani, katolički laici). Iz ovog razdoblja datira istraživanje totalitarističkih zločina nad stanovništvom Istre, posebno nad katoličkim vjernicima. Razgovarao je sa svjedocima, čitao, istraživao, dokumentirao Stavim svjedočanstva, osude, zatvore. O istarskim »jazovkama« o kojima se šuti, jer lažni antifašisti ne daju o njima govoriti, Grah je istraživanjima razbio zid šutnje. U razgovoru za Glas Koncila 2009. rekao je "Mi u Istri nemamo nijednu obilježenu jamu ili masovnu grobnicu, a ima ih puno na našem terenu. To je žalosno, pogotovo što se mnogi predstavljaju kao veliki demokrati, a ne dopuštaju ni istini da iziđe na vidjelo. Uopće se ne zna gdje su te jame jer neki antifašisti ne dopuštaju istinu. Ako je sve čisto, zašto se bune protiv istrage i zašto brane istraživanja." Knjiga 'Istra u ratnom vihoru od 1943. do 1945' naišla je na kritiku komunista i njihovih povjesničara jer je u njima donio samo činjenice, koje se nisu svidjele jer se u tim činjenicama raskrinkava zločin. Dokumentirao je svjedočenje suca Ivana Motike da dok su ljudi kao on (obrazovaniji komunisti) bili u Istri, štitili su narodnjake, i tako se do kraja 1944. donekle poštivalo svećenike i narodnjake, a onda su njih maknuli. Motika je svjedočio Grahu da se fakultetski obrazovani nisu trpjeli s običnim partijcima te da je Centralni komitet vjerovao onima neobrazovanim s kojima su stvarali novu Jugoslaviju. Kada su u CK ocijenili Saveznici neće doći u Istru, onda su s tog terena povukli obrazovanije komuniste i dali onima neobrazovanima da likvidiraju narodnjake; tako su npr. 15 dana prije nego je okončao rat likvidirali i oca današnjeg porečko-pulskog biskupa Milovana, kao i druge koji su bili desna ruka istinskom antifašistu Boži Milanoviću. U Istri je najgore bilo od 1947. do 1954., dok je još bio problem da je Istra Hrvatska. Pratio je Grah i fojbe na području Istre koje lažni antifašisti niječu da su postojale, te se niti u hrvatskim novinama niti knjigama ne piše koliko je osoba ubijeno u vrijeme rata u Istri i koliko bačeno u fojbe ne piše. Grah je istraživanjem došao do tekstova objektivnih talijanskih pisaca koji kažu da je u jame bačeno od 600 do 800 ljudi, dok lažni antifašisti kažu da je bilo samo 250, i to isključivo fašista. Međutim Grah je utvrdio da to nije istina, jer glavni fašisti pobjegli su na vrijeme, a oni koji su završili u jamama bili su jadni ljudi koji su se upisali da mogu dobiti posao te isto tako svi istaknuti narodnjaci, koji su spasili hrvatski jezik, bili su smaknuti i ubačeni u jame. Smaknuća su se događala prijevarom. Žrtvu su pozvali na neki razgovor koji s njima ima njihov zapovjednik, ljudi su povjerovali i otišli, a onda su bili odvođeni u jame. Grah je dokumentirao svjedočanstva o događajima u Istri nakon predaje njemačke vojske. Trebalo je obuzdati strasti, emocije i svaku osvetu nad vojskom koja je predala oružje, no u praksi je bilo suprotno, kao poznata jama Golubičina kod Krnice i Raklja, u kojoj su završile kolone njemačkih vojnika. Osobne stvari žrtava spaljene su kraj ceste. Mnogo poslije nakon zločina još se u Raklju osjećao nesnosni smrad od raspadanja tijela žrtava, a pojavio se je tifus u Raklju i više je osoba tada umrlo od te bolesti. Oko te jame danas je razasuto smeće, strvine životinja, obrasla je i nije pristupačna.

Objavio je ove knjige:

• "Istarska Crkva u ratnom vihoru 1943-1945." (IKD Juraj Dobrila - Josip Turčinović d.o.o., Pazin 1998.)
• "Udarit ću pastira : sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990. na području današnje Porečke i Pulske biskupije (Josip Turčinović d.o.o., Pazin 2009.)
• "Crkva u Istri : Osobe, mjesta i drugi podaci Porečke i Pulske biskupije" (priredio zajedno s Marijanom Bartolićem), (I. izdanje, Poreč-Pazin 1987., II. izdanje, Pazin 1991., III. izdanje, Pazin 1999.)

Predsjedavao je Vijećem za arhive i knjižnice Porečke i Pulske biskupije. Brojne je knjige donirao knjižnici Državnog arhiva u Pazinu. Bio je član Udruge crkvenih arhivista u Rimu (Assocciazione Archivistica Ecclesiastica) i Hrvatskog arhivističkog društva ogranak Pazin - Rijeka.

Priznanja

Općina Gračišće mu je posmrtno dodijelila Povelju Općine, na dan Općine 2011. godine, a s obzirom na Grahov osobiti doprinos župi Gračišće kroz trideset godina službovanja.

Vanjske poveznice

• U spomen mons. Ivan Grah, Jakov Jelinčić, Vjesnik Istarskog arhiva, Vol. 18 No. (2011.), 2011.
• 23. travnja 2011. umro Ivan Grah – čovjek koji svjedočio o fojbama za Hrvate i Talijane, Narod.hr, 23. travnja 2016.