Tomislav Maretić (Virovitica, 13. prosinca 1854. - Zagreb, 15. siječnja 1938.), hrvatski jezikoslovac i leksikograf, član plemićke obitelji Maretić.
Životopis
Pučku školu polazio je u Virovitici a gimnaziju u Varaždinu i Požegi te je maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1875. godine.[1] Na sveučilištu u Zagrebu kao trogodišnji studij (trijenij) diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju. Godine 1878. položio je ispit za učitelja srednjih škola iz grčkog i latinskog kao glavne i hrvatskoga kao pomoćne struke. Od 1877. suplent a od 1880. namjesni učitelj u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji.[2] Doktorirao 1883. položivši doktorski ispit iz slavistike i filozofije te obranivši disertaciju "O nekim pojavama kvantitete i akcenta u jeziku hrvatskom ili srpskom". Na studijskom usavršavanju u Leipzigu i Pragu.
Za izvanrednoga profesora zagrebačke slavistike imenovan 1886. (od 1890. redoviti profesor a pravi član JAZU od 1890). Godine 1892. na listi unionističke madžaronske stranke izabran za zastupnika gospićkog, a 1900. slunjskoga kotara. Od 1915. do 1918. predsjednik JAZU.
Kao gimnazijalac objavljivao je književne uratke (potpisujući se kao Tomislav). U osamdesetim godinama svoju je pozornost posvetio hrvatskim pravopisnim i slovopisnim pitanjima o čemu je objavio nekoliko radova (studija "Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima") kojima je pripremao teren za uvođenje fonološki koncipiranog pravopisa. Ta, među slavenskim jezicima jedinstvena studija, obrađuje jezik 95 hrvatskih pisaca: štokavaca, kajkavaca i čakavaca, od 1495. do 1835., iz svih hrvatskih krajeva, od Zagorja i Međimurja do Bačke, Istre, Dubrovnika, Bosne i Boke. Na samu izmaku 19. stoljeća objavio je dvije gramatike: "akademsku" ("Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika") i gimnazijsku ("Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola", obje 1899. i s Khuenovim blagoslovom [3]) čime je gramatičku (morfosintaktičku) normu hrvatskoga jezika posve preusmjerio prema stanju u novoštokavskim govorima koristeći pri tomu djela potpuno nereprezentativna za tadašnje hrvatsko jezično stanje.
Te su gramatike, istodobno, konačan obračun s jezičnom koncepcijom hrvatskoga standardnoga jezika zagrebačke filološke škole. Uz Ivana Broza Maretić je među prvima štokavskim puristima (što je moguće više iz štokavštine, a što manje iz kajkavštine i čakavštine uz idealiziranje stanja u takozvanome narodnom jeziku).
Godine 1907. preuzeo je uređivanje Akademijina "Rječnika" i do svoje smrti (od riječi maslo do riječi pršutina) obradio je oko 5500 stranica po čemu je jedan od najplodnijih hrvatskih leksikografa. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca te narodnu epiku. Prevodio je s poljskog, latinskog i grčkog jezika i neki od najpoznatijih hrvatskih prijevoda klasika svjetske književnosti (A. Mickiewicza, Ovidija, Vergilija, Homera) njegovo su djelo. Za prevođenje klasika oblikovao je akcenatski heksametar koji je Petar Skok nazvao "životnim djelom Maretićevim". Po svojim nazorima Maretić je vukovac, zagovornik kulta Vuka Karadžića u Hrvata, hrvatskoga i srpskog jezičnog jedinstva i fonološkoga pravopisa, idealizator "čistoga narodnog jezika" i isključivo (novo) štokavske osnovice hrvatskoga standardnoga jezika.
Maretić u predgovoru njegovu Jezičnome savjetniku (»Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati našim jezikom«, Zagreb, 1924.), prema vlastitim riječima, izgoni kajkavizme jer bi te riječi »književnome jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale« i »jer ih Srbi ne bi hteli primiti«. Važno je dakle što o zajedničkome jeziku misle Srbi. Oni postaju obrazac po komu se sve ravna. Čega u njihovu jeziku nema, proglašava se provincijalizmom ili nepotrebnom kovanicom, pa sve to treba, Maretićevim izrazom, izgoniti iz hrvatskoga jezika i hrvatskoga jezičnoga nasljeđa. Zbog jezičnoga jedinstva sa Srbima, savjetuje Maretić, trebali bi Hrvati polako zaboravljati »kovanice« kao glazba, isusovac, tvornica, učionica, knjižnica itd., kako bi u povijesnomu pamćenju postali zapravo nepismeni. A onda je svejedno u kojem si jeziku nepismen, važno je u kojem si pismen.[4]
Kada se s distance od skoro stotinu godina pogleda Maretićevo jezikoslovno djelovanje, uočava se nekoliko stvari: Najveći je grijeh njegove Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika što u naslovu ima riječi i hrvatskog i književnog jezika, a u knjizi praktički nema djȇla hrvatske književnosti. Maretić je hrvatsku gramatiku potpuno otuđio od hrvatske književnosti.[5] Maretićeva je neprolazna zasluga što je znanstveno (prema spoznajama onoga doba) proučio novoštokavski jezični sustav, napisao najbolju gramatiku standardnoga jezika koji se u potpunosti temeljio na tomu sustavu, te u brojnim prijevodima i uređivanju Akademijinoga Rječnika zadužio hrvatsku kulturu. Stoga, ironično je reći, Maretićeve zasluge (koje su utkane u suvremeni hrvatski standardni jezik) istodobno su nezaobilazni dio hrvatskoga književnoga jezika, no, gledajući iz kuta Maretićevih jezičnih nazora- u cijelosti su odbačene. Naime, škola hrvatskih vukovaca kojoj je čeonikovao Tomo Maretić imala je nekoliko uporišnih točaka, među kojima se mogu izdvojiti tri:
- štokavski purizam, to jest nijekanje i potiskivanje tronarječne dimenzije hrvatskoga jezika
- jezičnopovijesni nihilizam, to jest adoraciju djela Vuka Karadžića i zabacivanje jezičnoga izraza cijele hrvatske književnosti, kako starije, tako i Maretiću suvremene
- borba protiv jedne od osnovnih značajki hrvatskoga jezika, a to je tvorbenost i jezični purizam koji se očituje u tvorbi hrvatskih riječi za internacionalizme ili međunarodnice
Te tri značajke, više od pojedinih rješidaba pravopisnih ili naglasnih, razlikuju srpski standardni jezik od hrvatskoga—a jer Maretić bijaše jezičnim unitaristom, te su mu značajke smetale i pokušavao ih je ukloniti koliko god je mogao. Poznato je da je u tim nakanama propao, kao i ostali hrvatski vukovci.
U 20. stoljeću su stvorena remek djela hrvatske književnosti svjetskoga ranga na kajkavskom i čakavskome narječju (Miroslav Krleža, Vladimir Nazor), a ta su narječja prodrla u hrvatski standardni jezik Maretićevim otporima usuprot; hrvatska jezična kultura je apsorbirala stariju jezičnu i književnu baštinu (Marko Marulić, Hanibal Lucić, Marin Držić, Ivan Gundulić, Andrija Kačić Miošić) koju je Maretić potiskivao i umanjivao, držeći ju zaprjekom "hrvatsko-srpskom jezičnom jedinstvu"; novotvorenice, od Bogoslava Šuleka do Tomislava Ladana, neiskorijenjivi su dio hrvatskoga jezika - opet u suprotnosti s glavnim Maretićevim jezikoslovnim predodžbama. Cijeli je opis hrvatskoga jezičnoga sustava škole hrvatskih vukovaca (a napose Maretića), temeljen na mladoslovničarskoj filologiji, zamijenjen primjerenijim suvremenim pristupom strukturalne lingvistike i generativne gramatike (Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić).
Kritika
Maretić je napisao Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika i podnio molbu da mu se gramatika primi kao knjiga za srednje škole. Odgovorio mu je predstojnik g. Armin Pavić, da će mu se knjiga samo tako primiti za srednje škole, ako iz naslova izostavi ono ili srpskog jezika. Pošto je Maretić takav uvjet prihvatio, Srbobran je zbog toga osuđivao Maretića ovim riječima: Dr. Maretić umjesto da je kao ozbiljan naučenjak odbio neumjesni šovinistički zahtjev, zapliva i sam šovinističkom strujom i protiv svoga naučnog uvjerenja izdade knjigu kao Gramatiku hrvatskog jezika. [6][7]
Glavna djela
- Lekcionarij Bernarda Spljećanina, izdao T. Maretić, JAZU, 208 str., Zagreb, 1885
- Nov prilog za istoriju akcentuacije hrvatske ili srpske, JAZU, 225 str., Zagreb, 1885.
- O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, JAZU, 150 str., Zagreb, 1886.
- Veznici u slovenskijem jezicima, JAZU, 299 str., Zagreb, 1887.
- Slaveni u davnini, Matica hrvatska, 256 str., Zagreb, 1889.
- Kosovski junaci i događaji u narodnoj epici, JAZU, 115 str., Zagreb, 1889.
- Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, JAZU, 406 str., Zagreb, 1889.
- Slavenski nominalni akcenat s obzirom na litavski, grčki i staroindijski, JAZU, 64 str., Zagreb,1890.
- Život i književni rad Franje Miklošića, JAZU, 113 str., Zagreb, 1892.
- Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola, Izdanje Kugli, 270 str., Zagreb, 1899.
- Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Kugli, 700 str., Zagreb, 1899.
- I. S. Turgenjev u hrvatskim i srpskim prijevodima, JAZU, 113 str., Zagreb, 1904.
- Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika: priredio u više navrata ukupno preko 5.300 stranica
- Metrika narodnih naših pjesama, JAZU, 200 str., Zagreb, 1907.
- Naša narodna epika, JAZU, 263 str., Zagreb, 1909.
- Jezik slavonskijeh pisaca, JAZU, 88 str., 1910.
- Jezik dalmatinskijeh pisaca XVIII. vijeka, JAZU, 92 str., Zagreb, 1916.
- Hrvatski ili srpski «jezični savjetnik», Jugoslavenska njiva, 509 str., Zagreb, 1923.
- Metrika muslimanske narodne epike, JAZU, 138 str., Zagreb, 1936.
Nagrade
- 1880.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige Homer: Odysseja. Preveo, uvod napisao i tumač dodao Tomo Maretić.
- 1881.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige Homer: Iliada. Preveo i tumač dodao Tomo Maretić.
- 1893.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige Publije Vergilije Maron: Eneida.[8]
Izvori
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 916., ISBN 978-953-95772-0-7
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., ISBN 978-953-95772-0-7, str. 896.
- ↑ http://pollitika.com/smiljana-rendic-izlazak-iz-genitiva-ili-drugi-hrvatski-preporod
- ↑ http://www.matica.hr/kolo/kolo2009_1.nsf/AllWebDocs/Znacenje_Deklaracije_u_povijesti_hrvatskoga_jezika Milan Moguš, Milan Moguš, Značenje Deklaracije u povijesti hrvatskoga jezika, Kolo, 40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Broj 01-02, 2009., ISSN 1331-0992 (preuzeto: 28. listopada 2010.)
- ↑ Stjepan Babić, Hrvanja hrvatskoga, Školska knjiga, Zagreb, 2004., ISBN 953-0-61428-4, str. 156
- ↑ Вишњић, Чедомир (2013.). Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 60.. Загреб, Београд: СКД Просвјета, Службени Гласник
- ↑ Србобран, бр. 56, 10. (23.) марта 1901.,. Загреб. 1901.
- ↑ Marin Somborac, Bibliografija izdanja Matice hrvatske: od 1842 do 1962, str. 28., matica.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.