Isihazam

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Isihazam je danas uglavnom zastupljen na Brdu Atosu.

Isihazam (gr: ησυχια hesihia - mirovanje, tihovanje, ćutanje) je molitvena tradicija u pravoslavlju, koju upražnjavaju monasi isihasti (gr: Ἡσυχαστής hesihastes). Ovaj način duhovnog života je pretežno zastupljen na Brdu Atosu. Isihastička praksa započinje kajanjem i askezom za očišćenje duše i tijela od strasti, a nastavlja se neprestanim upražnjavanjem unutarnje molitve srca. Plod takvog podviga je viđenje Božanskog svjetla, poput apostolskog na gori Tavor tijekom Isusovog preobraženja.[1] Isihazam nije samo djelo podviga, već je i potpuno okretanje čovjekovoj unutarnjosti sjedinjeno sa punoćom crkvenog života i neophodnošću uzimanja Svetih Tajni.

Povijest

Predložak
Kršćanstvo
Christian cross.svg

Povijest kršćanstva
Isus Krist
Apostoli
Ekumenski koncili
Crkveni raskol
Križarski ratovi
Reformacija

Božanske osobe u kršćanstvu
Bog Otac
Bog Sin
Duh Sveti

Kršćanska vjera
Uskrs
Badnjak
Božić
Duhovi
Deset Božjih zapovijedi

Biblija
Stari zavjet
Novi zavjet
Apokrifne knjige

Kršćanske vjere
Katoličanstvo
Pravoslavlje
Protestantizam

Kršćanski pokreti

Portal:Kršćanstvo

Isihastičko upražnjavanje kontemplativnog života se zasniva na slovu Evanđelja: "Carstvo je Božije unutra u vama" (Luka 17,21) i na savjetima apostola Pavla: "Molite se neprestano" (1. Sol. 5,17), vuče korijene iz ranih monaških centara kršćanskog Istoka: Kapadokije, Egipta, Sinaja, Carigrada.[1] U 13. i 14. stoljeću isihazam je doživeo značajan procvat kao širok monaško-crkveni pokret na Brdu Atosu, u Bizantiji, na Balkanu i potom u Rumunjskoj i Rusiji. Neki zapadni teolozi ga smatraju "jedinim velikim mističnim pokretom u pravoslavlju"[2].

Glavni nositelji isihastičkog iskustva bili su, u stoljećima procvata, Simeon Novi Bogoslov (10.-11.), Grigorije Sinait (13.—14.) i Grigorije Palama u (14.) stoljeću, sa većim brojem sljedbenika u svim pravoslavnim narodima. Sa Atosa se u sljedećim stoljećima raširio po manastirima u Bugarskoj, Srbiji, Rusiji i Moldaviji, utječući ne samo na monaški nego i na liturgijski život. U srednjevekovnoj Srbiji su mnogi monasi isihasti živjeli u većem broju manastira Srbije podignutih od Lazarevića i Brankovića.[1]

Isihastički spor

U vrijeme pojave isihazma, izazvao je mnoge burne reakcije. Barlaam Kalabrijski, teolog i monah iz južne Italije, se usprotivio pokretu isihazma i optužio za herezu učenje Grigorija Palame[2], koji je branio isihazam, tvrdeći da je spoznanje Boga čin iskustva. Grigorije Palama govori o neposrednoj kontemplaciji Boga u vidu nestvorenih božanskih energija. Između Barlaama i Palame se vodila vatrena polemika. Protiv Barlaama, koji je oboženje svodio na podražavanje Boga, Palama navodi da je oboženje stvarno učestvovanje, osobno komuniciranje s Bogom. Božja milost je prenošenje sile božije u naš život, ali i pored Božijeg prisustva u nestvorenim energijama, tajna božijeg bitka ostaje nepoznata. Spoznaja znači sjedinjenje s Bogom, prodiranje u unutarnjost Boga koliko je dopušteno čovjeku, koji nikad ne može shvatiti i iscrpiti božanski bitak.[3]

Pomesni sabori u Carigradu 1347. i 1351. godine, kojima predsjedava car Ivan VI. Kantakuzin, su i pored protivljenja pojedinih teologa, proglasili pravovjernost isihazma i Palamine doktrine.[4]

Teološke implikacije isihastičkog duhovnog iskustva vrlo su značajne, jer vode neposrednom bogospoznanju, shodno kojem se Bog javlja svojim energijama, pri čemu svojom biti ostaje nedostupan.[1] Isihazam je utjecao na život i kulturu kršćanskog Istoka, i na oblikovanje cjelokupne životne filozofije pravoslavnih naroda kroz vjekove.[1]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Isihazam, Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 2004. ISBN 86-19-02360-8
  2. 2,0 2,1 Hesychasm, Catholic Encyclopedia
  3. Palamizam, Rječnik pravoslavne teologije. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. rujna 2007.. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Recnik/P.htm Pristupljeno 13. svibnja 2013. 
  4. Jean-Claude Larchet, Isihazam i Šesti vaseljenski sabor. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. veljače 2008.. http://www.verujem.org/teologija/larse_palamaivivaseljenskisabor.htm Pristupljeno 13. svibnja 2013.