Idris I., kralj Libije
| Idris I. | |
|---|---|
| Koning van Lybie Mohammed Sayed el Idriss, Bestanddeelnr 905-4130.jpg | |
| Idris I., kralj Libije, 1952. godina | |
| libijski kralj | |
| Vladavina | 24. prosinca 1951. – 1. rujna 1969. |
| Prethodnik | nova titula |
| Nasljednik | ukinuta monarhija |
| emir Cirenaike | |
| Vladavina | 1. ožujka 1949. – 24. prosinca 1951. |
| Prethodnik | nova titula |
| vođa Reda Senusi | |
| Vladavina | 1916. – 1. rujna 1969. |
| Supruga | Aisha bint Muhammad as-Sharif al-Sanussi Sakina bint Muhammad as-Sharif al-Sanussi Nafisa bint Ahmad Abu al-Qasim al-Isawi Fatima el-Sharif Aliya Khanum Effendi |
| Djeca | |
| 5 djece (4 sina i 1 kćer) | |
| Puno ime | |
| Muhammad Idris bin Muhammad al-Mahdi as-Senussi | |
| Dinastija | .svg){kind=small} Senusi
|
| Otac | Muhammad al-Mahdi as-Senussi |
| Majka | Aisha bint Muqarrib al-Barasa |
| Rođenje | 13. ožujka 1890. |
| Smrt | 25. svibnja 1983. |
| Vjera | sunitski musliman |
Idris I., punim imenom Sīdī Muḥammad Idrīs al-Mahdī al-Sanūsī (Jaghbub, Osmanska Tripolitanija, 13. ožujka 1890. – Kairo, 25. svibnja 1983.), libijski kralj od 1951. do svrgnuća s prijestolja u državnom udaru 1969. godine; emir Cirenaike od 1949. do stupanja na libijsko prijestolje 1951. godine i religijski vođa Reda Senusi od 1916. do 1969. godine.
Životopis
Godine 1902. naslijedio je svog oca Muhammada al-Mahdija as-Senussija (1844. – 1902.) na čelu religijskog Reda Senussi koji se nalazio na području Cirenaike. Budući da je bio maloljetnik, redom je do 1916. godine, u njegovo ime, upravljao njegov rođak Ahmed Sharif as-Senussi († 1933.). Idris je bio unuk Muhammada ibna Alija al-Sanusija (1787. – 1859.), alžirskog muslimanskog teologa i osnivača sufijskog Reda Senusi 1837. godine.
Kada je preuzeo izravno vodstvo nad redom, Idris se počeo obračunavati s Talijanima koji su 1911. godine osvojili obalno područje sjeverne Afrike u želji da stvore svoje kolonijalno carstvo, ali nisu uspijevali osvojiti područja dalje od obalne crte. Mirom u Arcomi 1917. godine, Idris je osigurao prekid vatre i svog autoriteta nad zaleđem Cirenaike.[1] Sljedećim dogovorom s Kraljevinom Italijom 1919. godine, utemeljen je parlament u Cirenaici i data je financijska potpora Idrisu i njegovim pristalicama.
Kada je Idris doživio neuspjeh u razoružavanju svojih plemenskih pristalica na zahtjev Italije, Talijani su 1922. godine napali zaleđe Tripolitanije. U takvom trenutku, vođe plemenskih zajednica ponudile su vodstvo Idrisu kako bi ostvarili jedinstvo i učinkovitiji otpor, ali Idris je ocijenio da je svaki otpor okupatoru uzaludan te je u egzil u Egipat gdje je ostao sve do 1942. godine kada su britanske snage okupirale Libiju za vrijeme Drugog svjetskog rata (1939. – 1945.).
Idris je zapovijedao nad svojim pristalicama iz Egipta, a u Libiju se vratio za stalno tek 1947. godine kada je postavljen na čelo vlade. Njegovi konzervativni plemenski pristalice su se nadali ostvariti vladavinu Senusija nad Cirenaikom, ali mlađa i urbana populacija je stremila ujedinjenju svih libijskih provincija (Tripolitanija, Cirenaika i Fezan) u jedinstvenu državu.[2]
Godine 1949. Idris je postao emirom Cirenaike, a u studenom iste godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je preporuku da o budućnosti Tripolitanije, Cirenaike i Fezana odluče predstavnici tri povijesne regije na Narodnoj skupštini. Ta skupština je donijela odluku o stvaranju ustavne monarhije na čelu s kraljem Idrisom I., a Libija je postala ujedinjena kraljevina koja je stekla neovisnost u prosincu 1951. godine.
Kralj Idris I. je zavladao apsolutistički nad Libijom tako što je ostvario nadzor nad parlamentom i uspostavio apsolutnu kontrolu nad libijskom vojskom. U vladavini se oslanjao na plemenske vođe koje su ga podržavale i koje je postavljao na važne funkcije u državi. Istovremeno, među mlađim i urbanim zapovijednim kadrovima u vojsci iz rastuće srednje klase raslo je nezadovoljstvo zbog Idrisove konzervativne politike te su ga srušili u vojnom udaru pod vodstvom pukovnika Muammara al-Gaddafija († 2011.) u rujnu 1969. godine, dok je kralj bio na liječenju u Turskoj. Monarhija je bila svrgnuta i uspostavljena republika pod vodstvom Gaddafija.
Idris je, poslije svrgnuća s vlasti, živio u izgnanstvu u Egiptu. Budući da nije ostavio potomka i nasljednika, još tijekom njegove vladavine je za prijestolonasljednika izabran njegov nećak Hasan as-Senussi († 1992.), sin njegova brata Muhammada ar-Ride as-Senussija († 1955.), koji je ujedno postao i poglavar dinastije Senusi.
Brak i potomstvo
Kralj Idris I. se ženio pet puta i dobio petero djece, od čega četvero sinova i jednu kćer, ali nijedno od djece nije preživjelo rano djetinjstvo:
- Aisha binti Sayyid Muhammad as-Sharif al-Sanussi (1873. – 1907.) – vjenčani 1896./97. u Kufri; s njom je imao jednog sina koji je umro u ranom djetinjstvu
- Sakina bint Muhammad as-Sharif al-Sanussi ( – vjenčani u Kufri 1907., rastavljeni 1922. godine; s njom je imao jednog sina i jednu kćer; oboje umrli u ranom djetinjstvu
- Nafisa bint Ahmad Abu al-Qasim al-Isawi – vjenčani 1911., rastavljeni 1915. godine; s njom je imao jednog sina koji je umro u ranom djetinjstvu
- Fatima el-Sharif – vjenčani 1931. godine u Siwi u Egiptu; s njom je imao jednog sina koji je umro u ranom djetinjstvu
- Aliya Khanum Effendi – vjenčani 1955. godine u Kairu, rastavljeni 1958. godine