Polovicom 19. stoljeća, hrvatska se uprava našla u delikatnom položaju. Pred njom su stajala tri najvažnija zahtjeva:
- osposobiti činovništvo i upravni aparat uopće za rad u bitno promijenjenim okolnostima, odnosno u novoj - građanskoj Hrvatskoj;
- otkloniti sve prepreke za političko i pravno ujedinjenje Vojne krajine i civilne Hrvatske (Provincijala);
- u državnopravnom okviru (Habsburškoj Monarhiji) ishoditi povoljan državnopravni status u skladu s nacionalnim programom iz 1848.
U tom vremenu i Hrvati počinju izgrađivati svoju modernu upravu, upravu koja je trebala nadomjestiti propali feudalni sustav. Osjećaj za zakonitost i pravdu u velikoj mjeri nadahnjuje kako Ilirce tako i sve hrvatske pravne djelatnike u vremenu od 1848. pa sve do 1918. godine. Pravna država, utemeljena na demokraciji, liberalizmu i višestranačju, osnovna je poluga modernizacije hrvatske uprave u 19. stoljeću. U tom kontekstu i organizacijsko pravo kao podloga upravnog prava prošlo je niz upravnih reorganizacija.
Prva upravna organizacija
Prva se upravna organizacija trebala provesti na temelju ministarske naredbe iz lipnja 1850. godine. Ona je počivala na ideji upravnog centralizma. Prema njoj, uprava je odijeljena od sudstva, a vladi je bilo potčinjeno svih šest hrvatskih županija: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka,Virovitička, Požeška, Srijemska. Na čelu županija stajali su veliki župani. Županije su bile upravne vlasti prve mobile, a ispod njih stajalo je 20 političkih kotara, koje su vodili podžupani. Taj se županijski ustroj nije ni ustalio, jer je carskim patentom u prosincu 1851. godine bio uveden centralizam.
Druga upravna organizacija
Druga upravna organizacija slijedila je u siječnju 1853. godine, prema kojoj su županije bile samo više nadzorne vlasti nad nižim upravnim vlastima.
Treća upravna organizacija
Padom apsolutizma 1860. godine počinje treća upravna reorganizacija. Županije kao u stara dobra vremena postaju središta upravnog života. Glavni organ županije postala je opet županijska skupština, sastavljena od
Županijski činovnici su bili kao takvi članovi županijske skupštine. Članovi te skupštine bile su osobe kojima je ekonomski i politički probitak kako svoje zajednice tako i osobni zasigurno bio primarni interes. Izvršnu vlast u županiji vršio je župan sa županijskim magistratom. Činovnike je birala županijska skupština na rok od 3 godine, a velikog župana imenovao je kralj. U Hrvatskoj je u to vrijeme bilo sedam županija. Najmlađa županija bila je Bjelovarska.
Četvrta upravna organizacija
Sklapanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine otpočela je četvrta faza u rekonstrukciji hrvatske uprave. Županije su reorganizirane zakonom iz 1870. godine, prema kojem su izgubile feudalna obilježja i stara "municipalna prava", te su postale sve više instrument centralizirane državne uprave. U županijskoj su skupštini dominirali općinski izbornici. Županijske činovnike imenovao je ban (više) i veliki župan (niže), i to doživotno. Županije nisu više odlučivale konačno, već su stajale pod zemaljskom vladom, koja je nad njima vršila i vrhovni nadzor.
Peta upravna organizacija
Prema zakonu od 15. studenog 1874. godine, a koji je stupio na snagu u svibnju 1875. godine, počelo je peto razdoblje u upravnoj reorganizaciji hrvatske uprave, poznato po tome što su županije izgubile svaki značaj. Lokalna samouprava provodila se u podžupanijama, koje su ujedno bile i prava i najniža upravna vlast.
Šesta upravna organizacija
Šesta reorganizacija hrvatske uprave započela je Zakonom o ustroju županija i uređenju uprave u županijama i kotarima od 5. veljače 1886. Tada je umjesto županija, u građanskom razdoblju, i okružja, u bivšem krajiškom području (Vojna krajina je u pravni i politički sustav Hrvatske potpuno integrirana 1881. godine), osnovano osam županija.
| Županija | Sjedište | Površina | Stanovništvo (1910.) | Grb | Zemljopisne koordinate |
|---|---|---|---|---|---|
| Bjelovarsko-križevačka | Bjelovar | 5.048 km2 | 331.385 |  |
45°55′14″N 16°45′54″E / 45.92056°N 16.765°E |
| Ličko-krbavska | Gospić | 6.217 km2 | 203.973 | .svg){kind=small} |
44°42′28″N 15°21′12″E / 44.70778°N 15.35333°E |
| Modruško-riječka | Ogulin | 4.874 km2 | 231.354 |  |
45°19′30″N 14°58′28″E / 45.325°N 14.97444°E |
| Požeška županija | Požega | 4.938 km2 | 263.690 | .svg) |
45°22′45″N 17°31′4″E / 45.37917°N 17.51778°E |
| Srijemska | Vukovar | 6.848 km2 | 410.007 | .svg){kind=small} |
45°4′53″N 19°15′33″E / 45.08139°N 19.25917°E |
| Varaždinska | Varaždin | 2.521 km2 | 305.558 | .svg) |
46°15′7″N 16°11′38″E / 46.25194°N 16.19389°E |
| Virovitička | Osijek | 4.852 km2 | 269.199 | .svg) |
45°38′27″N 17°51′30″E / 45.64083°N 17.85833°E |
| Zagrebačka | Zagreb | 7.215 km2 | 587.378 | .svg) |
45°38′27″N 16°11′57″E / 45.64083°N 16.19917°E |
Županijska samouprava
Tim su zakonom županije ponovno djelovale i kao samoupravne institucije. Samoupravu u županiji vršila je županijska skupština, u koju su izravno ulazili najbogatiji poreznici iz županije (50% sastava skupštine) i 50% izbornika, koji su birani pred kotarskim vlastima. Na svakih 2.000 stanovnika birao se po jedan skupštinar. U djelokrugu županijske skupštine, kojoj je predsjedavao veliki župan (u odsutnosti podžupan), bilo je:
- donošenje statuta;
- raspravljanje o predmetima javnog interesa i obraćanje saboru raznim peticijama;
- rješavanje sporova oko teritorijalnih opsega pojedinih općina u županiji;
- rješavanje sporova među nižim upravnim organima zbog nadležnosti;
- uprava županijskom imovinom i županiji povjerenim zakladama i zavodima i sl.
Pored županijske skupštine, znatna ovlaštenja imao je i Upravni odbor županije. On je imao trojaki djelokrug, i to u poslovima autonomne javne uprave te porezima i financijskim poslovima. Upravni odbor kao izvršno i operativno tijelo imao je u sveukupnoj samoupravi županije velika ovlaštenja, a na njegova rješenja, donesena u prvom stupnju, strankama je pripadalo pravo žalbe, i to Zemaljskoj vladi. Upravni odbor županije bio je i drugostepeni organ, i to u poslovima koje je općina rješavala kao prvostupni organ.
Unutar županije, prema zakonu iz 1886. godine, postojala je i kraljevska županijska oblast. Županijama "pripada u upravnom području njihovom javna uprava, na koliko nadilazi djelokrug kotarskih oblastih, a nije samoj vladi izričitno pridržana" (članak 41). Tu je posebno spadalo: uzdržavanje mira i javnog poretka, briga da se izvršavaju zakonski propisi, s pravom da se koristi i vojnička pomoć, rješavanje u prvom stupnju svih pitanja koja su nastala između općina te između općina i kotara, kao i između kotara, rješavanje svih pitanja koja su nastala u vezi s gradnjom cesta, mostova, nasipa, kanala, navodnjavanja i isušivanja tla i sl. Na čelu županijske oblasti bio je podžupan.
Velikog župana na prijedlog bana imenovao je kralj. On je stajao na čelu županije, bio je predstavnik egzekutivne vlasti i povjerenik vlade, te je kao takav vršio nadzor nad samoupravom županije i nad cjelokupnom političkom upravom županije i kotara. Njemu je bio podređen i podžupan. Središnje vlasti putem velikog župana osiguravale su svoje interese u županijama.
Upravno-teritorijalna podjela
Županije su bile podijeljene na kotareve. Kotari nisu imali samoupravu, nego su bili isključivo upravni organi. Upravne funkcije u kotaru vršila je kotarska oblast. Što se, pak, tiče općina, njihov ustroj odlikovao se dvovrsnošću. Razlikovale su se seoske od gradskih općina. Seosku općinu činila su sela koja nisu bila u stanju obnašati prava i obveze političke općine, te se nekoliko seoskih općina udruživalo u upravnu (političku) općinu. Gradsku općinu mogla su imati samo ona mjesta koja su izričito prema Zakonu o ustroju županija ili posebnom zakonu imala status grada. S time da su Zakonom o ustroju gradskih općina od 21. lipnja 1895. godine građani podređeni županijskoj upravi. Zemaljskoj vladi u Zagrebu, bili su izravno podređeni Osijek, Varaždin, Zagreb i Zemun.
Poveznice
Literatura
| |||||