| Hinko Hinković | |
 | |
| Rođenje | 11. rujna 1854. |
|---|---|
| Smrt | 3. rujna 1929. |
| Zanimanje | političar |
| Portal o životopisima | |
Hinko Hinković (Vinica, 1854. – Zagreb, 1929.), hrvatski odvjetnik, publicist i političar.
Životopis
Hinković (pravim imenom Heinrich Moses) je rođen 11. rujna 1854. godine u Vinici, blizu Varaždina, u židovskoj obitelji. Kasnije u životu je promijenio ime i prezime, te se pokrstio. Unatoč tome do kraja života se identificirao sa židovstvom.[1] Član Stranke prava i jedan od najbližih suradnika Ante Starčevića. Krajem 1870-ih glavni urednik stranačkog glasila Sloboda. Kad je otišao u Pariz na daljnje nauke, na mjestu urednika naslijedio ga je Milan Kerdić.[2] U studenom 1879. objavljuje programatski članak "Fiat lux!" (Neka bude svjetlo!), u kojem relativizira Starčevićevo učenje da su Srbi i Slovenci zapravo Hrvati. Iako je pogrešno što pravoslavci sebe nazivaju Srbima, ne treba im silom nametati hrvatstvo, jer to je u korist zajedničkog neprijatelja, Austrije. Dovoljno je da se priznaju hrvatskim državljanima, te da grade zajedničku budućnost s Hrvatima. Hinković napušta stav Starčevića i Eugena Kvaternika da u jednoj državi može postojati samo jedan narod. Uz "politički" narod, nositelja državnosti, počeo je računati i s "genetičkim" ili "kulturnim" narodom, tj. svjesnom zajednicom koja je nastala na temelju istog porijekla i kulturne tradicije. Srbi se u genetičkm smislu mogu smatrati posebni narodom, a u političkom se smatrati Hrvatima, tj. graditi hrvatsku državu a ne težiti proširenju srpske. (Gross, str. 217-220) Pogledajte u članku Nacija o razlici dva pojma nacije: Kulturnation i Staatnation.
Godine 1884., nakon izbora na kojima je Stranka prava postigla veliki uspjeh (24 mandata), na početku zasjedanja novog saziva Sabora, Hinković u ime stranke podnosi Adresu kralju. Adresa naglašava suverenost hrvatskog naroda, osuđuje austro-ugarski dualizam, odriče zakonitost Hrvatsko-ugarske nagodbe, zahtijeva ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatske i Slavonije, Vojne Krajine, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i slovenskih zemalja), prosvjeduje protiv prevelikih daća i drugih zloupotreba, osuđuje ponašanje državnih činovnika koji su se pretovrili u slijepe agitatore (mađarske) vlade te siju razdor među pučanstvo, tj. među Hrvate i Srbe. (Gross, str. 227–228)
Kasnije dolazi u sukob sa Starčevićem i napušta stranku.
Jedan od osnivača Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine.
Istakao se kao glavni branitelj na Veleizdajničkom procesu godine 1909. U doba Prvog svjetskog rata boravi u emigraciji i djeluje kao član Jugoslavenskog odbora. Boravi u SAD, gdje je razvio snažnu promidžbu protiv Austro-Ugarske i za stvaranje jugoslavenske države.
Pisac mnogih antiklerikalnih brošura, spiritističkih spisa i antiaustrijskih brošura, tiskanih na francuskom i engleskom. Objavio memoare Iz velikog doba 1927.
Izvori
- ↑ Ivo Goldstein, 2005, str. 329
- ↑ Nikola Žic: „Nestalo mu traga". (Iz autobiografije Ižika Otokrčana.). Objavljeno 1. siječnja 1936.
Literatura
- Goldstein, Ivo (2005). Židovi u Zagrebu 1918 - 1941.. Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-23-0
- Gross, Mirjana: Povijest pravaške ideologije, Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1973.
- Pribićević, Svetozar: Izabrani politički spisi, Zagreb: Golden Marketing i narodne novine, 2000.