Hanibal Salvaro
Hanibal Salvaro "Hani" (Čačak, Srbija, 7. svibnja 1935. – Zagreb, 3. prosinca 2022.)[1], hrvatski [2] keramičar[1] kipar, slikar i konceptualni umjetnik. Otac umjetnika i arhitekta Atija Salvara.[3]
Životopis
Rodio se je u Čačku. Splitu. Studirao je na Građevinskom fakultetu u Zagrebu.[2] U svijet umjetnosti uputila ga je sestra Lidija Salvaro.[4] Na XI. Trijenalu hrvatskog kiparstva 2012. godine predstavio se je instalacijom plutajućih elemenata.[2]
Bavio se je oblikovanjem uporabne i dekorativne keramike. Istraživao je keramičke tehnike i inovacije u procesima paljenja gline i glazure.[1] U polju kreativne keramike, zaslužan je za otkriće tehnike koju je nazvao termičke formacije.[4] Okušao se je i na drugim likovnim područjima: radio je akrilne kolaže, kreativne skulpture u porculanu, oblikovanjem iz bojanih betona rezanim dijamantnom pilom, slikanjem, kolažima, digitalnim slikama, postavio je kolektivnu izložbu printeva s temom boje na ogradu Tehničkog muzeja, ukrasio je svojim radovima fasadu oronule zgrade Paromlina, oplemenio kontejnere i kante za smeće dekoracijama, postavljao skulpturalne ad hoc instalacije na javnim mjestima i dr.[3]
Bio je jedan od međunarodno najpriznatijih hrvatskih keramičara. Česti sudionik Kolonije umjetničke keramike „Hinko Juhn“ u Našicama. Surađivao s našičkim Zavičajnim muzejem.[5]
Osnovao u Zagrebu Svjetsko triennale male keramike (1984.-1997.) te Svjetsku izložbe male i minijaturne keramike Lilliput ceramics u brojnim hrvatskim gradovima (2007.-2016.). U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, osnovao je Antiratnu keramičku radionicu ALKER (1991-1993). Godinama je pozivao projektom "Bijeli Zagreb" na kulturno oživljenje Zagreba kroz umjentičke instalacije na istaknutim lokacijama po Zagrebu i na samoj Savi.[4]
Od 2018. djelovao je iz zagrebačkoga Studija HANI, na adresi Medveščak 49.[3]
Član Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Društva keramikov in lončarjev Slovenije i Katalonskog društva za keramiku. [4]
Nagrade i priznanja
Nagrađen brojnim nagradama i priznanjima, od kojih se ističu:[4]
- Najnagrađivaniji je hrvatski umjetnik u Faenzi.
- Prvi je hrvatski umjetnik član Međunarodne akademije za keramiku (AIC) u Ženevi (Švicarska).
- Nagrada Premio Carriera za životno djelo u Gualdo Tadinu (Italija).
- Djela su mu izašla u brojnim monografijama i stručnim časopisima iz brojnih zemalja diljem svijeta.
- Djela su mu u fundusima muzeja u Australiji, Egiptu, Japanu, Južnoj Koreji, Italiji, Kanadi, SAD, Italiji, Njemačkoj, Rusiji, Španjolskoj i dr.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Salvaro, Hanibal. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 10.3.2026. <https://enciklopedija.hr/clanak/salvaro-hanibal>.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 XI. trijenale hrvatskoga kiparstva . HAZU - Gliptoteka, lipanj / srpanj 2012. str. 150. ISBN 978-953-154-151-0 Pristupljeno 10. ožujka 2026.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Ati Salvaro – razgovor o Hanibalu Salvaru Haniju . Akademija Art. 15. lipnja 2023. Pristupljeno 10. ožujka 2026.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 In Memoriam: Hanibal Salvaro Hani (1. svibnja 1935. – 3. prosinca 2022.). Akademija Art. 7. prosinca 2022. Pristupljeno 10. ožujka 2026. x
- ↑ In memoriam: Hanibal Salvaro (1935. – 2022.), Mile Nekić (1947. – 2022.) . Zavičajni muzej Našice na Facebooku. 14. prosinca 2022. Pristupljeno 10. ožujka 2026.