Govori o hrvatskom jeziku

Predloženo je da se ovaj članak ili dio članka premjesti u Wikizvor. (Rasprava)

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Na ovoj su stranici prikazani neki istaknutiji spomeni hrvatskoga jezika kroz povijest, bilo pod hrvatskim imenom, bilo često rabljenim ilirskim, slovinskim, te dubrovačkim, dalmatinskim, bosanskim i slično. Tekstovi su probrani među često navođenima primjerima, te kod istaknutih pisaca i filologa.

»Žakan ubo ki za biskupom stoi v toi istoi crikvi (zove se hrvacki malik, a vlaški macarol), nima imiti od toga istoga keršćenja ne veće bolanač 15 vernez bnetačkih.«

Vinodolski zakon, 1288

Vinodolski zakon, 1288

»I pisaše listi ednoi i drugoi strami e'zikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebi shraniše e'zikom nemškim. I tako listi stari potvrdiše, strani vratiše, prepisavši ga sebi shraniše.«

Istarski razvod, 1325. (po nekim čitanjima glagoljične kratice datacija je 1275.)

»I tako sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu harvacku i istumači iz grčkoga knjigu harvacku..«

Hrvatska kronika, vjerojatno u 14. stoljeću, područje Splita

»Tumačenje saltira hrvackoga«

Fraščićev psaltir, 1463., naslov

»..I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Arbaniju, nalegoše (Turci) na jazik hrvacki posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gire Zaprte...«

Pop Martinac, poslije 1493., na Grobniku u Istri

»Libar Marka Marulića Splićanina, u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodu puk izraelski od velike pogibli«.

Marko Marulić: Judita, 1501, naslov

..(ah nepomnjo i nehaju jazika hrvackoga!), evo ove same za nevolju pribiram i razgledam, i tebi, budi da se na nezrili trpki jabuci pri roka utrgani, zahvaljam za sasvima dramatna se ne ozvati. Znam da Hrvat mojih ne jedan ali dva, da mnozi mudri i naučeni jesu ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti, proslaviti i naresiti i umili bi, da vidi mi se da sa manom pačeli sobom sramuju i stide. I prem ako ki poje ali piše, u jini tuj jazik piše i poje, da jino ni, znaj, neg nepomnja od kriposti.

Petar Zoranić: "Planine", Zadar, 1536.

Bilo je ljudih (i sada ima ) naučnih i razumnih mnogo, ali nisu htili na svitlost dati, ma, što je gore, rugaju se onima koji su naški pisali i tiskali. Ja sam doisto najmanji i nerazumniji od svih, a da znam više, više bi i učinio na poštenje gospodina Boga, i na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika hrvatskoga... Toma Babić, Cvit razlika mirisa duhovnoga - u narodu popularno nazvana "Babuša" (duhovne i nabožne pjesme, razgovori, pouke), Venecija, 1726., 1736., 1759., 1802., 1829.; Dubrovnik, 1851. Zadar 1898.

..I tvoju dobrotu i razum izbrani

u dugu životu višnji boga da shrani,

i da tvoj slavan glas razumnijem uresom

to više svaki čas diže k nebesom;

od koga uresa, razuma i slave

višnji Bog s nebesa razlike države

u vrijednosti napuni, da vrijednos taj teče

u vijencu i kruni po svijetu daleče,

a navlaš kud jezik hrvatski prohodi,

neumrla po vas vik tuj vrijednos da hodi....

Mavro Vetranović: "Plemenitomu i vrijednomu gospodinu Petru Ektoroviću vlastelinu hvarskomu s velikijem priklonstvom..", 1539.

Bernardin Pavlović : "Priprauglegnie za dostoino rechi suetu missu i posli iste Boggu zahuaglegne / i zuagieno iz missala rimskoga i skupgleno, iz tomaçeno iz mnoghi ostaly devoti kniga i u' haruaski jezik pomgliuo i virno privedeno po Ozcu Fra Bernardinu Paulovichiu iz Dubrounika Reda Svetoga O. Franceska ... - U Mleczi, 1747 ."

Časti 'zbrana Niko i hvalo velika,

hrvatskoga diko i slavo jezika,

spjevaoče izvrsni, uresna kriposti,

........................

Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti

svake Bog nadili obilno milosti,

gospodom uresi, zakonmi i pravdom,

razlicim uzvisi imanjem i blagom,

svuda ga jes puna slava, svud on slove,

hrvatskih kruna gradov se svih zove,

Ivan Vidali, Korčula: "Poslanica Nikoli Nalješkoviću", 1564.

»Elektra tragedija. Ljubmir pripovijes pastirska. I ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene... Prisvijetlomu i priizvrsnomu gospodinu, Gospodinu Đurđu knezu Zrinskomu, svjetniku cesarova veličanstva, vladaocu nad blagom krune Ugarske na Dunaju, momu gospodinu vazda počtovanomu..Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti, prinesoh iz latinskoga pastijersku pripovijes Tassovu, pjesnivca u oni jezik toliko scijenjena, koliko mnim da svak zna; i dovedši ju na izvrsnos, koliko mi od onije nezrelijeh ljeta biješe dopušteno, dah ju na svijetlo, prikazavši ju jednomu vlastelinu od našijeh, vijećniku prvomu komu dosta bijehu ugodni ovaci trudi. Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu...«

Dominko Zlatarić

Dominko Zlatarić, Posveta prijevoda Tassove »Aminte«, Sofoklove »Elektre« i dijela Ovidijevih »Metamorfoza« Jurju Zrinskom, Venecija, 1597

»Ovi nauk....prinese; i složi u jezik slovinski kako se u Bosni govori.« 

Datoteka:Divkovic1.gif

Matija Divković:Nauk krstjanski

Matija Divković, »Nauk krstjanski«, naslovnica, Vareš-Olovo, tiskano u Mletcima 1611.

»Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak' lašnje razumiti i s koristju pročtiti: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci). Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose.«

Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640.

hrrivat, Hervat; Croata; Illyricus, i. Croata; ae

hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia; Illyris, dis. Illyricum, ci, Croatia; ae

Jakov Mikalja, »Blago jezika slovinskoga«, Dubrovnik, 1649.

»..Malo je do se dobe slovenskim jezikom, za ktere bi ja bil znal, knjig štampano. Ali ni onem ogovoljivi nesu. Nekomu teh takoveh knjig reči nesu bile prave horvatske, nekomu nesu bile prave slovenske, nekomu bile su jako priproste....Ništramenje, komu se horvatski hoče govoriti, neka reče mesto lehko lahko, mesto osem osam, mesto jalen jalan, mesto nesem nisam, etc....Ja sem činil štampati onak, kak onde govore, gde sem pisal....«

Juraj Habdelić: »Zrcalo marijansko«, Zagreb,1662.

»Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika horvatskoga, molite se za nas.«

Ivan Filipović Grčić: "Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju", Sinj-Venecija, 1704.

»U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.«

Filip Grabovac, »Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga«, Vrlika, 1749.

»Srićan, vesel i radostan

Evo Trogir sada biva

Ere vidi da koristan

Zemlju i Nebo on dobiva

U okolišu hrvatskomu

Sriću dragu sad on kuša

Er obraćen Bogu svomu

Slasti prima njega duša...«

Zahvalnica grada Trogira fra Jeronimu Barezi za propovijedanje u Trogiru, 1766.

»Ova knjiga koja do sada nije se vidila istumačena u naš jezik, pokažuje svemu Narodu hrvaskomu...«

Anđeo Dalla Costa: "Zakon crkovni", Split-Venecija, 1778.

Illyrice - Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski

Joakim Stulli

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš,

pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave

bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao

s pivnice jer svako do glasovita Pregata

slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?

jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike

stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

Marko Bruerević-Desrivaux, Dubrovnik, »Satira«, oko 1820.

»...I zbilja, kako vi s g. Šafarikom tumačite Konstantina, kad veli na jednome mestu, a na drugom o pitanju ništa nezna — da je car bizantinski dopustio Hervatom Avare proterati. To ćete mi drugi put kazati. Kako razumite Konst. kad veli, da su se Servi naselili u cerljenu Hervatsku, t. j. od Cetine niz berdo, — u zemlju, koju su Hervati oteli i zauzeli? I to ćete drugi put kazati. — Razgledajte se sada po onome prostoru, u koi ste bili s g. Šafarikom nekakov Srbež razkopitili. — Još mi ostaju dva extrema, t. j. Istria i Dubrovnik. Vi velite, da su Istrianci nekakvi Srbi; ali gospodo pogledajte u „istrianske razvode" od god. 1325. (Arkiv za jug pov. knji. 2. razdel 2. str. 232—268.) pa ćete videti gde Istrianac veli da piše jezikom hervatskim. Upitajte g. Šafafika što je to. — Vi velite, da je knjižtvo Dubrovačko serbsko knjižtvo, t. j. da su Dubrovčani plemena servianskoga, ali gospodo, Zlatarić veli, da Sofokleovu Elektru i Ljubomira Tasova prevodi na hervatski jezik. O poganac ga neprekinuo što to kaže! Čavčić Vetranić kaže da Hekubu prevodi na hervatski jezik. O gutunar ga neudavio što to veli! Pa kako pišu ti ljudi? Onako, kako i Lučić, i Ranjina. i Mažibradić, i Lukarević i Hektorević i mnogi drugi hervatski pisci iz Dalmacie. U ostalom ja deržim Dubrovčane za pohervatjene Latince. Kažite sve ovo i g. Šafafiku, pa ga upitajte za ovako staro domaće pismo o Rusih, Poljacih ali Česih, kao što je Terpimirova darovnica — Tako je kod Hervatah. Kako stoje tako zvani „Srbi?" Gospodo to je jedini puk, koi nezna ni sam samcat kako mu je ime. Upitajte g. Šafafika, nebi li znao za još koi takov puk. Kažite mi, gospodo i s g. Šafafikom, ima li se govoriti: Srb, ali Srbin, ali Srbljin, ali Srbalj, ali Srbianac, ali Srbljanin itd. Ovako se danas taj puk sam zove, a to valjda znate i vi i g. Šafarik, da je ta zemlja, stara Mysia, i Dacia od sredine VII veka — do najnoviih vremenah poznana kod svih europejskih narodah pod imenom „Servie." — Ime Servus (sužanj, sluga), koje su oholi tudjinci davali jednoj strani naroda našega, nije nikada bilo ime narodno, nego ime tugje, kome su se svi pametni nanašinci vazda uklanjali, i uklanjaju mu se i danas. Slušajte dobro: neima ni pedeset godinah, što je taj preterani srbež nekoje ljude snašao. Otci i dedi onih, koji se danas za srbstvo nadimlju, nadimaše se za Ilirstvo.

Pogledajte gospodo kirilsko knjižtvo. Da vam samo nešto o srbstvu napomenem. Vaš „lietopis" od g. 1827. del II. str. 172. veli da ste se vi sami prozvali Srbi i Srbi i. — Što ćete s onima pismi, iz kojih ste ne preda mnom samim — „narod ilirski" prepisali „narod srbski" — pa ste to tako i naštampali. U vaše „sedmice" broju 7. piše beogradski mitropolit god. 1735. da je on „iliriko-rascianskago (a ne srbskoga) naroda strojasčijasja itd. protektor."

Gde su pisci, gde su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo rekuč pisalo se s malom iznimkom — u kirilici do jučer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. Pod Krešimirom velikim pokazala je bila Latinština roge, te se i u njoj pisalo, ali je vazda ono isto bilo i hervatski pisano.

Pogledajte u diplomu Krešimira velikoga, od god. 1067. (Lučio knj. 2. gl. 8) pa ćete videti, da je vladika Zadarski ono pismo morao napisati i „lingva rustica" — t. j. pučkim jezikom. — Gde je, gospodo, taj srbski jezik? Pogodite se o njemu barem vi sami, a nepišite kako sada. — Jer „Dnevnik" veli, da naša zmija iz Kotara ravna — Ante Kuzmanić nepiše srbski, a on piše onako, kako su pisala oba Kačića, oba Relkovića, Katančić, Došen, Margitić, i mnogi drugi hervatski pisci; — „novine" i ovaj jezik derže za srbski, a „srbin katolik iz Slavonie" kaže, da je čakavština jezik hervatski. Načinite se gospodo medju se!

Pogledajte, gospodo, u hervatsku kroniku iz 12. ali najdalje iz 13. veka (Arkiv za jug. pov. knjiga 1. str. 4—37) pa vidite skupa s g. Šafafikom kako onaj kronista piše, i — čudite se, — veli, da piše jezikom hervatskim. — Hervati, gospodo, imaju i slova svoja, koja nije Graeculus iznašao, nego narod hervatski. Za ova slova upitajte i veliku Rusiu i izobraženu Česku, pa će vam znat kazati. —

Što još da vam kažem o jeziku? znate li, da su kroz belgrads k o g a praetora prosili Servi novi stan? Dakle je Belgrad stao, dok su se Servi u Tesalii gnjezdili, stao je i narod, koi ga je tako zvao. Jest gospodo, stanovao je tu puno prie narod panonski, narod slavjanski, pa su se Servi s onim narodom pomešali, kako i Hervati jedni s Avari, a drugi isto tako s Panonci. Servi Konstantinovi, to je temelj vaš. Možda ćete se vi i g. Šafarik nada time čuditi, ali se nečude istinu ljubeći ljudi. — Odkuda ima naš narod oko Beograda i po Sremu e u rečih n. p. dete, lepo, mleko itd. Gospodo, kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću da je to glas kajkavacah, kažite im, da je tamošnji jezik još i danas pun kajkavštine. Ja sam vidio, da nekoi Sremac piše otcu: „dragi otac!" To je gospodo, kajkavski vokativ. Vi i danas govorite n. p. „pomoz, ne-daj, oslobodi bog." To je, gospodo, čisti kajkavski modus optativus. Vidite li, kako vas kajkavci još i danas za uši derže?

Ikavština (dite, lipo, itd.) je, kako svak izvan vas i g. Šafafika zna, čista čakavština, o kojoj na tisuća starih pisamah govori, a čakavci su koreniti Hervati, t. j. oni, koji su se najpervi, kao gospodujući narod za Hervate izdali. Blekavština (diete, liepo itd.) to je, što opet izvan vas i g. Šafafika svak zna, sintetizam ili sdruženje ikavštine i ekavštine, a taj se smes najprie u cerkvi hervatskoj zametnuo. Kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću, da se ovaj sintetizam i kod mnogih kajkavacah nalazi, kažite im, da nekoji slovenci našim blekavcem protivno sdružuju i i e, t. j. oni ne-vele n. p. piesma, nego peisma, ne viera, nego veira, itd.

Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavština nije, čakavština nije, nebi li bila možda štokavština? Ali je to, kako vam rokh, čedo kajkavacah i čakavacah. Pokažite jedan glas, jednu formu štokavacah, koju nebi čakavci ali kajkavci imali. I ja sam štokavac. Ko je taj štokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hervatskih pisacah, Kako Dalmacia malo po malo prima štokavštinu, može se videti iz njezinih spisateljah, ali se i svoje čakavštine derži na toliko, da n. p. Gundulić, Gjorgjić, Palmotić i ost. sasvim u čakavštini plivaju. — Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Ličanih, n. p. o Došenu i Kermpotiću, o Slavoncih, n. p. Relkovićih i Katančiću, o Bošnjacih, n. p. Margetiću i Divkoviću. Ovaj poslednji piše blekavski, pa veli, da piše srbski, t. j. Divković veli: ako ja pomešam Petrov pir s Pavlovom zobju — ono je onda moj karišik. Ja nisam tako parne-tan, da bi mogao tu premudrost dokučiti. Koje li je taj srbski jezik? Je li onaj, kojime se hervatski pisci — na koliko znamo — od šeststo godinah služe — onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo, vi tako hoćete, tako vi i iztočnu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerčko-latinska slova zovete srbskima, tako gerčku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski ćurak ili šubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskoga srbskim pjesmam, itd. itd. Vi medju se, ako hoćete, i s g. Šafafikom radite i odsele tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugačie stoje, nego li vi mislite. —

U novia vremena sjediniše Hervati u književnome razumku sve desnodunajske Slavjane pod imenom ilirskim kakono i stara Helas učini, ostavljajuć svakome puku svoju dogodjajnicu i ost. Da su Hervati ono u Ilirii, što biahu Atenjani u Helasu, to niti je učinio g. Gaj, ni ja, ni iko drugi, nego stari Hervati, otci naši, a to je primila dogo-djajnica, koju, gospodo, niti ćete srušiti vi, ni g. Šafafik, ni ja ako se k vami pridružim. Pod imenom ilirskim radili su Hervati kako i vazda, više za druge nego li za se, zamučali su mnogo, što zamučati nebi bili imali. To su Hervati radili u ime ljubavi i sloge bratinske; a kad je na to došlo, da svak za svojom žlicom gleda, budite uvereni, da se ni Hervati s nikim neće kladati. — Gospodo, ne samo ja, i vi, ako hoćete, nego i drugi narodi znadu, što su Hervati radili i uradili. — Ali zato nemislite da se Hervati kaju u toj stvari za pervašnje čine: to ne, oni su toj harnosti privikli, i dočim bi drugi na našemu mestu bili već davno zavapili: „ecce homo!" mi Hervati nalazimo utehu u: „o passi graviora." —

Gospodo, vi se možete pozvati za starost imena servianskoga na Ptolomea i Plinia, pa na vremena Dušanova, itd. Nepropustite to učiniti, a ja ću vam, kako se pristoji, odgovoriti, što mi sada prostor nedopusća. Kad ste vodu zamutili, nastojtc da se čim prie izbistri, ali, prosim vas, prie razmotrite dobro ovaj članak, jer ako se već nebudete hteli oglasiti, ali ako mi što u njemu neoprovergnete, to ću ja za priznanu i od vaše strane istinu uzeti.

U Zagrebu 21. rujna 1852.

Ante Starčević

Ante Starčević »Odgovor srbskome dnevniku i beogradskim novinam«, 1852

»Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali.« 

Vatroslav Jagić:

»...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, das u Hrvati uzeli Srbima jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik«.

Vatroslav Jagić

Vatroslav Jagić, ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog jezika«, Archiv für Slawische Philologie, 1900.

"Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeća, jer već dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim"

Matija Murko

HRVATSKI JEZIK

U tebi sam vijek svoj proživio,

Drevni i lijepi jeziče Hrvata;

Rođen na morskom pragu tvojih vrata,

Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.

Na vrhu gore i na kraju gata,

U kolibici, u kući od zlata

Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,

Da u tebi dišem i da živim s tobom,

I onda kad me više biti neće.

Vladimir Nazor, 1942

"..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.

Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."

Miroslav Krleža

MOJA LJUBAV VOZI OPREZNO

in der schulek

brojalica za DRigora jazkoslnika

o jaziku rode rada da ti pojen

o jaziku momen a morda i tvojen

o jaziku ča nas vučili su stranjci

slovaki i čeki vugri pak i kranjci

o jaziku ča je vavik bi na silnih muka

o jaziku bežal kaj je od gaja i vuka

o jaziku kaj nas još naveke muči

o jaziku rodu, srcu ljubavi, i kući...

o jaziku rode regbi da bu dosti

Oh, ih brauhe majne šprahe

o jazika ostale nam tek zglodane kosti

(Bratislava, turobni grad gospode Schuleka i hrvatskih jaziskoslovaca....1. siječnja 1996.)

Tahir Mujičić, "Moja ljubav vozi oprezno", 1996.