Gojko Kremenić, hrvatski kemičar[1]
Završio je studij na Kemijskom fakultetu u Madridu (1947. – 1953.), gdje je i doktorirao.Ranih 1950-ih bio dio skupine hrvatskih emigrantskih intelektualaca koji su bili namještenici ili vanjski suradnici institucije »Consejo Superior de Investigaciones Cientificas« (Visoko vijeće za znanstvena istraživanja) u Madridu: sociolog Anton Wurster, encikopedist i slavist Pavao Tijan, muzikolog fra Branko Marić, enciklopedist dominikanac Hijacint Eterović, pravnik Marijan Gec, i bogoslov, pravnik, diplomat i rimokatolički svećenik Vladimir Vince, liječnik dr. Ivo Tuškan, povjesničar Pero Vukota, pjesnik i medijski teoretičar Luka Brajnović, ekonomist Pavao Berkeš, politolog Boris Široki, knjižničarka Nevenka Dragičević i mnogi drugi, koji su se i nakon odlaska iz Španjolske istaknuli u svojim zvanjima. U okviru te ustanove objavili su članke, knjige i doktorske disertacije.[1]
Specijalizirao se za fizikalnu kemiju. Od 1960. do 1970. surađuje kao istraživač u instituciji »Consejo superior...«, gdje od 1976. do 1988. obavlja dužnost ravnatelja Instituta za katalizu i petrokemiju. Postaje profesorom na Sveučilištu u Madridu i gostujućim profesorom na Sveučilištu Johns Hopkins, Baltimore i Sveučilištu Carabobo (Venezuela), te organizira istraživačke skupine u Argentini, Gvatemali i Čileu.[1]
Nagrade
Dobitnik je brojnih znanstvenih nagrada u SAD-u, latinskoameričkim zemljama, Portugalu i Španjolskoj. Objavio je 60 znanstvenih radova u stručnim časopisima. [1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Hrvatska revija 1, 2010. Gojko Borić: Hrvati u Madridu, 2010. (pristupljeno 18. listopada 2016.)
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.