Fuad Muhić

Fuad Muhić (1941. – Sarajevo, 20. studenoga 1992.), bio je bosanskohercegovački znanstvenik, sveučilišni profesor, filozof, pravni stručnjak i političar iz Sarajeva.

Životopis

Fuad Muhić rođen je 1941. godine. Bio je profesor sarajevskog Pravnog fakulteta. Član Centralnog komiteta Saveza komunista BiH.

Kao vodeći ideolog Partije u BiH svog doba, na stranicama sarajevskoga dnevnoga lista Oslobođenja pokrenuo je serijal tekstova o Meši Selimoviću u kojem ga je optužio da jer je optirao za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu. Selimović nije odgovorio na Muhićeve kritike, ali se preselio u Beograd.

Dr. Fuad Muhić zbog svojega nedvosmislena otpora velikosrpskoj prijetnji prema BiH i Hrvatskoj (1986.-1991.) bio je žrtva okrutnih napada, uništavanja i pljačke njegove obiteljske kuće i imovine.

Bio je tvrdi borac protiv velikosrpskih planova, čiji su glavni protagonisti u BiH bili Gojko Ubiparip, Duško Zgonjanin, Milanko Renovica i otprije "naturalizirani" četnik Đuro Pucar-Stari.

U poznatom Sarajevskom procesu gdje je suđeno Aliji Izetbegoviću i ostalima iz skupine Mladi Muslimani, Muhić je bio medijski progonitelj optuženih, zbog čega nakon atentata na njega 1991. godine, ima osnove teza kako je to bila klasična osveta iz redova te skupine, pogotovo zato što je "prešao u redove ustaša". Kada je 20. kolovoza 1983. godine dvanaestoro Muslimana (Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Huso Živalj, Salih Behmen, Mustafa Spahić, Džemal Latić, Derviš Đurđević, Melika Salihbegović i Đula Bičakčić) osuđeno po presudi Okružnog suda u Sarajevu broj K: 212/83 na 90 godina zatvora, Muhić je za njih rekao da su zagovarali "etnički čistu Bosnu". To je bilo prvi put da je upotrijebljen izraz etničko čišćenje.

Bio je jedan od rijetkih političara koji se nije plašio otvorene borbe s velikosrbima. Davno prije rata predvidio je što će se dogoditi, jer je shvatio kamo SANU vodi Srbe, i hrabro o tome progovorio u javnosti. Upozoravao je o opasnosti koja dolazi od “srpskih akademika”, “beogradske čaršije”, “velikosrpstva”. Bošnjački narod slušao je političke uspavanke velikosrpskih agenata kako “u BiH rata neće biti”. Dok su istinski BH patrioti branili državu, Republiku BiH, lažni BH patrioti bacali su pijesak narodu u oči govoreći, neki o vjeri, a neki o “Bosanskom duhu”.

Pred zgradom Skupštine u Beogradu 27. ožujka 1989. godine okupljenih milijun prosvjednika skandiralo je Slobodanu Miloševiću "Uhapsite Vlasija!". Slobodan Milošević je najavio da će "uhapsiti sve koji su odgovorni, uključujući i one koji su se poslužili radnicima". Muhić je bio svjestan kako ta najava uhićivanja čelnika kosovskih komunista Azema Vlasija znači smrt saveznih institucija. Reakcija je bila brza. Izjavio je za medije da "nijedan republički rukovodilac nema pravo obećavati uhićivanja". Na tu su reakciju prosrpski orijentirani kadrovi u sarajevskim novinama i TV oštro reagirali.

Fuad Muhić je u tjedniku Danasu, 1989. godine, u članku "Na redu su Muslimani" prepoznao što je značilo uklanjanje Hamdije Pozderca. Velikosrpske snage radile su na tome do presudnog trenutka izrade Ustava 1986.-1987. godine. Bila je mogućnost Pozderčevog dolaska na čelo države što su po svaku cijenu htjele spriječiti. Hamdija Pozderac je bio dopredsjednik države i Predsjednik Ustavne komisije. Polovicom 1986. godine rasprava o ustavnim promjenama bila je u tijeku. Pozderac je na Kosovu bio u razgovorima s tamošnjim rukovodstvom. Slijedila je odluka kako nema mijenjanja statusa pokrajina i republika u ustavnim promjenama. Pozderac je nakon povratka imao osmosatni razgovor sa Slobodanom Miloševićem, gdje ga je Hamdija obavijestio o tim stavovima. Nakon toga organizirana je strahovita kampanja na Pozderca, na druge vodeće muslimanske kadrove, sav narod Muslimana i BiH. Svaki muslimanski intelektualac koji je stao u obranu Muslimana i BiH, od Hamdije Pozderca do Nijaza Durakovića, nazivan je fundamentalistom.

Perestrojka i glasnost u SSSR-u i deomkratizacijskim procesima u istočnoj Europi pa u bivšoj Jugoslaviji, zahvatili su i Bosnu i Hercegovinu. Brojne novonastale političke stranke svrstavale su se pod razne ideološke blokove, a političari tzv. real-socijalizma tražili su svoje novo mjesto pod suncem. Hrvatski su političari išli u inozemstvo pribavljati glasove. U isto vrijeme, zloguke poruke s Gazimestana ostavljale su Hrvatsku i BiH u tjeskobno stanje. Muslimanske je političare pritiskalo određivanje naspram novoj situaciji. Muhić je bio jedan od rijetkih uglednh muslimanskih političara koji se pridružio hrvatskim političarima koji su putovali po inozemstvu: Kanada, Njemačka, Australija. Kad je iznosio stanovišta u Njemačkoj, bio je izložen grubim denuncija­cijama i podvalama izvjesnih Ismeta Grbe i Emine Kečo.

Napustio je davne zablude o "komunističkom raju na zemlji". Bio je svjestan opasnosti rastućeg velikosrpskog fašizma i koja opasnost prijeti Hrvatskoj i BiH. Znao je da ih može obraniti samo jedinstveni stav. Muhićeve oštroumne analize i nedvosmisleni stavovi plijenili su pozornost slušatelja na svim mjestima gdje je držao govore.

Povratkom u Sarajevo 1990. godine pristupio je u redove sarajevske podružnice Hrvatske stranke prava u kojoj je obnašao visoke dužnosti. Toj je stranci pristupio jer se smatralo kako je to jedina stranka koju UDBA ne kontrolira, čime je dobio govornicu za borbu protiv istih onih velikosrpskih snaga protiv kojih se i ranije borio.

Ožujka 1991. godine u Sarajevu dr. Fuad Muhić, Ante Paradžik i Dobroslav Paraga ponudili su recept za spas BiH i RH od velikosrpskog napada. Predložili su ujedinjenje RH i BiH putem odluka dva državna parlamenta, formiranje zajedničke vojske i uhićenje Radovana Karadžića, što bi u začetku znatno omelo, ako ne i spriječilo velikosrpski genocidni udar preko Drine.

Ranjen je iz revolvera (pokraj srčanog mišića) u njegovoj vikendici pokraj Sarajeva 1992. godine, što se htjelo prikazati kao samoubojstvo, a umro je od posljedica ranjavanja u sarajevskoj klinici Koševo. Pred smrt je pozivao u posjet predsjednika stranke HSP Dobroslava Paragu, za kojeg nije znao da ga je predsjednik RH Franjo Tuđman dao uhititi dan-dva prije.

Ubojstvo do danas nije rasvijetljeno i predstavlja svojevrsnu enigmu i tabu temu među sarajevskom političko-medijskom elitom. Medijska izvješća o njegovoj smrti bila su štura, a nagađalo se da je poginuo od ruke vlastite ljubavnice u sarajevskom naselju Ilidži. Ni sarajevska čaršija nije se usuđivala govoriti o ovome zbog zakona omerte. Godine 2006. HČSP-AS najavio je da će poslati zahtjev Javnom tužiteljstvu za obnovu istrage. Na pitanje je li taj napad, koji se zbio u njegovoj vikendici, djelo izvjesne Rabije Šubić-Zrinjski, odgovorio je da kad je rekao odlučno NE njezinoj ponudi za nehrvatski brak, da ga je dočekala golgota od militantnog jugoslavenstva njegove Rabije, "a da li je iza najlon čarape na licu mojeg nesuđenog ubojice, bio smiješak Rabije, ja to ne mogu, ja to još uvijek ne znam ustvrditi".

Smatra se da je eliminiran kao i svi oni koji su smetali velikosrpskom projektu, kao što su eliminirani Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Hakija Turajlić, Blaž Kraljević, Irfan Ljubljankić, Mustafa Hajrlulahović-Talijan i ini. Postojale su do danas neutvrđene teze kako je Muhić ubijen iz osvete zbog toga što je bio jedan od glavnih u raskrinkavanju navodne uloge Alije Izetbegovića u narušavanju Republike BiH: BH patrioti osudili su Aliju Izetbegovića na 14 godina zatvora zbog rušenja ustava R BiH, a iz zatvora je pušten 7 godina ranije, čim je uklonjen Hamdija Pozderac pomoću namještene afere Agrokomerc i omogućeno Izetbegoviću osnivanje "muslimanske" stranke, suprotno tadašnjem Ustavu i zakonima. Uklanjanjem Pozderca stvaraju se uvjeti da na političku pozornicu dođe skupina okupljena oko Alije Izetbegovića.

Djela

Nepotpun popis djela:

• Od Marksa do SKJ, Oslobođenje, Sarajevo, 1972.
• Teorija i praksa partije proletarijata, Radnički univerzitet, Subotica, 1974.
• SKJ i kulturno stvaralaštvo: revolucija i duhovne i idejne pretpostavke slobode stvaralaštva, Mladost, Beograd, 1975.
• SKJ i opozicija, Radnički univerzitet Veljko Vlahović, Subotica, 1977.
• Anarhizam: recenzija i prikazi, Fakultet političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1980.
• O divergentnim ideološkim platformama u kulturnom stvaralaštvu, Marksistički studijski centar Gradske konferencije SKBiH, Sarajevo, 1980.
• Staljinizam - Teorijski pogled na jedan fenomen, Oslobođenje, Sarajevo, 1981.
• Misao i čin revolucije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.
• Sarajevo '84, University of Sarajevo, Sarajevo, 1982.
• Marksizam i svjetsko-historijski proces socijalizma, Marksistički studijski centar Gradske konferencije SKBiH "Đuro Pucar Stari", Sarajevo, 1982.
• O demokratskom centralizmu i partijskom federalizmu, Marksistički studijski centar Gradske konferencije SKBiH "Đuro Pucar Stari", Sarajevo, 1982.
• Um i ratio, kapitalizam i socijalizam, Pravni fakultet, Sarajevo, 1985.
• Teorija države, 3. izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1987.
• Teorija prava, 2. izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1987.
• Dijalozi i kontroverze, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
• Osnovi marksizma sa teorijom i praksom socijalističkog samoupravljanja: za ekonomske i pravne fakultete, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987. (suautori Vladimir Sultanović, Franjo Kožul i Mitar Miljanović)
• Nacionalna ravnopravnost i politika nesvrstanosti, Pravni fakultet, Sarajevo, 1988.
• Politička elita i radnička većina, Pravni fakultet, Sarajevo, 1990.
• O jednoj skici raspadanja, Pravni fakultet, Sarajevo, 1991.

Posmrtno

• Teorija države i prava, Magistrat, Sarajevo, 2002.

Spomen

• U Sarajevu je jedna ulica nazvana po njemu, ulica dr. Fuada Muhića.

Citati

„Pa, naravno s Hrvatskom!”

(Muhićev odgovor na pitanja mnogih: "kuda će Bosna i Hercegovina u ovom sukobu?")

„Ne, ja sam se bio usprotivio deformaciji tog stiha »neće biti Srba i Hrvata«. Da Vas podsjetim na cijelu strofu: »Moj Bošnjače nije davno bilo Sveg mi svijeta, nema 15 ljeta kad u našoj Bosni ... ponositoj i junačkoj zemlji Hercegovoj od Trebinja do Brodskijeh vrata nije bilo Srba i Hrvata«. Morao sam stati u obranu hrvatskog ime­na. Bašagić je djelomično u pravu kada kaže da nije bilo Srba i Hrvata. On je u pravu kada to kaže za Srbe, ali Hrvata je bilo, ima ih i bit će ih, svidjelo se to veli­kosrpskim šovinistima ili ne. Svjesni muslimani će to prihvatiti. A takvih je u ovoj zemlji sve više. ”

(O kritici nadaleko čuvenog Bašagićevog sti­ha: »Od Trebinja do Brodskijeh vrata nije bilo Srba i Hrvata«. Intervju za Bosanske poglede 1991.)

„Manjine će imati sva prava koja ih, kao manjine, u jednoj europskoj državi sljeduju. Oni koji žele više i koji se ne zadovoljavaju onim što im mi nudimo, a to je ravnopravnost i štovanje, odavde poručujemo: »Široko vam toplo polje Gatačko«.”

(O rješavanju problema srpske manjine u Hrvatskoj. Intervju za Bosanske poglede 1991.)

„Trebali bi se sastati hrvatski I msulimnaksi intelektualci da bi objedinili gledanja na budućnost Hrvatske. Mi ispred hrvatske delegacije spremamo ponuditi nekoliko radikalnih prijedloga koje će, uvjeren sam u to, I muslimanski intelektualci prhvatiti. Prostor mi vjerojatno ne omogučujue da izložim sve prijedloge i da ih uz to još obrazložim. Ipak, navodim neke od predloženih mjera koje će naš ugledni skup ponuditi skupštinama sadašnjih dviju rebpulika na usuglašavanje i izglasavanje. Tražit ćemo hitno proglašavanje ujedinjenja dviju nepravedno i protupovijesno radzdvojenih država. Tražit ćemo formiranje vlastitih, zajedničkih hrvatskih oružanih snaga. Tražit ćemo da se razvalsti ilegalno formirana tzv. krajiška država. Tražit ćemo da se Karadžić vrati tamo odakle je i došao. Nadalje ćemo zahtijevati da se u škole uvede hrvatski knjževni jezik i da se ćirilica, kao u europskim okvirima prevladano pismo, izbaci iz upotrebe itd.”

(O planovima. Intervju za Bosanske poglede 1991.)

„Vi to ne smijete shvatati bukvalno. Očito da imate nešto drugoja­čiju predodžbu od moje. Ja pod termi­nom granica na Drini smatram onaj dio granice koji zaklapa rijeka Drina, ali i onaj preko Lima, duboko u naš Sandžak. Sandžački narod je u doba NDH sam zatražio priključenje, kako Vi kažete, matici. Ovaj put nećemo dozvoliti sebi toliku bruku da naša braća u Sandžaku mole za pomoć. Oni će je dobiti prije bilo koga. To vam odgovorno tvrdim.”

(Na pitanje o podebljavanju drinskih gra­nica i Sandžaku. Intervju za Bosanske poglede 1991.)

„ Vidite, Hrvatska kao aktivni čimbenik u kreiranju europske povijesti ima pravo da kao država sa najstarijim narodom u Europi zahtijeva da se ta povijest tretira onako kako to životno pravna načela nalažu. Dakle, ne može se negirati ono što je činjenica: Hrvatska jeste bila na Drini i opet će biti na Drini il' je neće biti. No, ja to promatram i iz drugog kuta. Hrvatska de facto već jeste na Drini. Tu granicu postavili su i drže mnogi pali sinovi domovine od Bijeljine do Nevesinja i Bileće. Mi inzistiramo na političkoj borbi koja kao rezultat mora imati brisanje administrativnih granica na Uni i »podebljavanje« one na Drini. To je sve. To nije malo, ali ni mnogo. Mi znamo kako to učiniti i učinit ćemo.”

(Na novinarsko pitanje o mogućnosti dosezanja povijesne granice na Drini i reakcijama svijeta. Intervju za Bosanske poglede 1991.)