Franjo Tomašić
| Franjo Tomašić | |
|---|---|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 2. listopada 1761. |
| Mjesto rođenja | Rijeka, Hrvatska |
| Datum smrti | 12. kolovoza 1831. |
| Mjesto smrti | Zadar, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Titule | barun |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1776. - 1831. |
| Čin | Feldmarschalleutnant 
|
| Ratovi | Francuski revolucionarni ratovi Napoleonski ratovi |
| Vojska |  Habsburška vojska Vojska Austrijskog Carstva
|
| Odlikovanja |   
|
Franjo Xaver Tomašić[1] (2. listopada 1761. - Zadar, 12. kolovoza 1831.) hrvatski barun, prvi guverner Dalmacije, Feldmarschalleutnant (podmaršal) u vojsci Habsburške Monarhije i kasnije Austrijskog Carstva.
Životopis
Barun Franjo Tomašić, podrijetlom iz plemenite obitelji, je rođen 2. listopada 1761. u Rijeci. U dobi od 15 godina stupio je u Inženjerijsku vojnu akademiju u Beču, odakle je izišao kao jedan od najsposobnijih kadeta, a u 20. godini stupio je kao kadet u Mjernički zbor. Uskoro je postao časnik i iskazao se marljivošću pri izgradnji utvrde Josefsstadta.[2]
Prvi put je svoju hrabrost pokazao u obrani tvrđave La Quesnaua 1793., u kojoj je sudjelovao kao satnik Inženjerijskog korpusa. Francuzi su ga zarobili i osudili na smrt giljotinom, i samo je pad francuske strahovlade spriječio tu drastičnu kaznu. Zalaganjem zapovjednika utvrde pukovnika Becka, barun Tomašić je oslobođen, te je pred samim carem Franjom II. pohvaljen za hrabrost i zasluge u obrani utvrde. Barun Tomašić je 1797. promaknut u čin bojnika inženjerijskog korpusa, a kao znak osobitoga carskog povjerenja dodijeljen je austrijskom veleposlaniku na dvoru ruskog cara Pavla u Petrogradu. No, ondje nije dugo ostao jer je dobio zapovijed da se pridruži postrojbama što ih je Rusija, pod zapovjedništvom generala Aleksandra Vasiljeviča Suvorova, poslala u Italiju kao pomoć protiv Francuske tokom Francuskih revolucionarnih ratova. Barun Tomašić je dodijeljen korpusu generala Franza Serapha von Orsini-Rosenberga, te je sudjelovao u svim događajima toga rata i svugdje se časno i junački ponio. U ratu 1800. dokazao je svoje junaštvo na brijegu Fayle. Toga 11. travnja, u jurišu na talijansku tvrđavu Bochettu, da bi osokolio čete, sam je stupio na njihovo čelo. Vješto ih je i hrabro vodio u napad. No, zadobio je gotovo smrtnu ranu kroz prsa, od koje je teško ozdravio i imao posljedice do kraja života. Za to djelo odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije na 68. promociji 30. travnja 1802. i bio promaknut u čin potpukovnika, a potom i pukovnika. Dodijeljen mu je bio i barunat, koji je prenesen i na njegova mlađeg brata Nikolu, tada bojnika. Brat baruna Tomašića je još 1801. promaknut u čin potpukovnika, a 1805. čin pukovnika.[2]
U vrijeme Napoleonskih ratova, 1809., pri opsadi Palmanuove, Franjo Tomašić je dodijeljen glavnom stožeru i 22. kolovoza promaknut u čin general bojnika. Kraj rata dočekao je u Ugarskoj kao zapovjednik Leopoldstadta, te je postavljen u komisiju koja je određivala nove granice između Francuske i Austrije u Hrvatskoj. Nakon toga postao je zapovjednik u Zagrebu, koji je tada bio važna pogranična točka. U ratu 1813. dobio je tešku zadaću da ponovno osvoji Dalmaciju. Na raspolaganju je imao malo ljudi i slaba sredstva. U listopadu 1813. krenuo je s 2.900 vojnika u Dalmaciju. U noći s 29. na 30. listopada zauzeo je s jednom bojnom Ličana pod pukovnikom Popovićem donji grad Knin, te pozvao kninsku tvrđavu na predaju. Tvrđava se predala već sljedeći dan, 31. listopada. U Kninu je bilo mnogo krajišnika u francuskoj službi. Posada je dobila slobodan odlazak. Odatle je krenuo barun Tomašić i već 3. studenog osvanuo pred Zadrom, koji je branio francuski general César Antoine Roize. Opsada je bila uspješna.[2]
Čim je Zadar pao, barun Tomašić je poduzeo sve mjere da osvoji Kotor i Dubrovnik. Poslao je 15. prosinca svog pobočnika generala Bogdana Milutinovića, s dvije bojne krajišnika i jednim eskadronom banderijalnih husara, da zauzme Kotor, Dubrovnik i tvrđavu Norin.[2]
To je sve uspio, a iz Boke kotorske istjerao je Crnogorce koji su je bili zaposjeli. U kratko vrijeme barun Tomašić je iz Dalmacije otpremio sve francuske postrojbe, na čelu s tri generala, kao zarobljenike u Italiju. Za dokazanu vojnu mudrost, a osobito za zasluge pri zauzimanju Zadra nakon petotjedne opsade (1. rujna - 6. prosinca), bio je pohvaljen od samoga cara, u pismu što ga je napisao vlastoručno u Freiburgu 26. prosinca 1813., a nagrađen je Zapovjednički križ Reda Marije Terezije i 8. kolovoza promaknut u čin podmaršala. U znak još jednog priznanja, car je povjerio Tomašiću upravu u osvojenim zemljama, što je on obavljao 18 godina, pomirljivo i razborito. Na tom mjestu proslavio je 4. travnja 1831. pedesetu godišnjicu vojne službe. Barun Tomašić umro je u Zadru 12. kolovoza 1831., ne dočekavši posljednje priznanje cara, koji ga je kratko prije smrti odlikovao Redom Željezne krune I. reda.[2]
Činovi
čin Kadett-feldwebel (kadet-narednik) dodijeljen 1781. godine.
čin Major (bojnik) dodijeljen 1797. godine.
čin Oberstleutnant (potpukovnik) dodijeljen 1802. godine.
čin Oberst (pukovnik) dodijeljen 1804. godine.
čin Generalmajor (general-bojnik) dodijeljen 1809. godine.
čin Feldmarschalleutnant (podmaršal) dodijeljen 1813. godine.
Odličja
- Viteški križ Reda Marije Terezije (Ritter des Militär Maria Theresien Ordens)[2]
- Zapovjednički križ Reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens)[2]
- Red Željezne krune I. reda (Ritter I. Klasse des Orden der Eisernen Krone)[2]
Izvori
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
- ↑ Kronika splitske gimnazije od ljeta Gospodnjega 1817./18. do godine 1866./67., Građa i prilozi za povijest Dalmacije 23, Split 2010./2011., transkribirala, prevela i komentirala Ljerka Šimunković, str. 126.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Vladimir Brnardić (siječanj 2008.). Franjo Tomašić (1761.-1831.). Hrvatski vojnik, preuzeto 7. prosinac 2013.