Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Etida

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Etida je instrumentalna skladba prvenstveno namijenjena usavršavanju u tehnici sviranja, odnosno svladavanju određenog tehničkog problema (ljestvice, arpeggia, oktave, trileri i sl.) Obično je etida građena monotematski u obliku dvodijelne ili trodijelne pjesme, ronda ili fuge. Etida u modernom smislu nastaje u doba kada je klavir svojim širokim tehničkim mogućnostima definitivno potisnuo čembalo. Temelje razvoju moderne klavirske etide postavili su Johann Baptist Cramer i Muzio Clementi. Njezinom su daljem izgrađivanju dali značajne priloge Ignaz Moscheles, Carl Czerny, Johann Nepomuk Hummel, Sigismond Thalberg, Adolf von Henselt, Stephen Heller i dr.

Usporedno s razvojem instrumentalne glazbe javila se potreba za pisanjem tehničkih vježbi. Među najstarija djela te vrste ide tabulatura Oswalda Holtzacha. Po svojoj prvenstveno tehničkoj namjeni u preteče etide ubrajaju se neki oblici glazbe za instrumente s tipkama; npr. pojedine toccate talijanskih majstora, zatim fantazije i kod njemačkih skladatelja osobito preludiji. Klavirska etida brojčano i glazbenim sadržajem premašuje etide za druge instrumente.

Istaknuti skladatelji etida:

Sam naziv etide javlja se oko 1800. godine, ali isprva nije vezan samo za tehničke studije nego ima šire znašenje poput izraza Capriccio s kojima se sve do sredine 19. st. često podudara. Koncertne klavirske etide skladali su Frédéric Chopin, Aleksandr Skrjabin, Karol Szymanowski, Claude Debussy, Bela Bartok i mnogi drugi.