Aleksandr Skrjabin

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Aleksandr Skrjabin
Aleksandr Skrjabin
Životopisni podatci
Rodno ime Aleksandr Nikolajevič Skrjabin
Datum rođenja 6. siječnja 1872.
Moskva, Rusko Carstvo Flag of Russia (1914-1917).svg
Datum smrti 27. travnja 1915.
Moskva, Rusko Carstvo Flag of Russia (1914-1917).svg
Djelo
Razdoblje 1882. – 1915.
Poznatija djela Tri simfonije
Koncert za klavir u fis-molu
Poema ekstaze
Prometej: Poema vatre
sonate, preludiji, etide i mazurke za klavir
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Aleksandr Nikolajevič Skrjabin (rus. Алекса́ндр Никола́евич Скря́бин; Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.), ↓1 ruski pijanist i skladatelj.

Životopis

Aleksandr Skrjabin oko 1879.
Nikolaj Zverev okružen učenicima. Slijeva nadesno: Samuelson, Skrjabin (u kadetskoj odori), Maksimov, Rahmanjinov, Černjaev, Keneman i Presman

Aleksandr Skrjabin glazbeni je talent naslijedio od majke, izvrsne pijanistice Ljubov Petrovne Ščetinine koja je, nažalost, umrla samo godinu dana nakon Aleksandrova rođenja. Brigu o odrastanju i odgoju dječaka tada je u najvećoj mjeri preuzela očeva sestra Ljubov Aleksandrovna Skrjabina, koja mu je pružila i prvu glazbenu poduku. Aleksandrova je umjetnička nadarenost već u najranijoj dobi bila zapažena: kao petogodišnjak znao je na klaviru odsvirati melodije koje bi čuo, godinu dana kasnije počeo je skladati prva djela, pisati poeziju, inscenirati i izvoditi dramske predstave, sve to – dakako – u krugu obitelji. U ljeto 1882. počeo je pohađati privatnu nastavu klavira kod Georgija Eduardoviča Konjusa, a u jesen iste godine položio prijemni ispit na Moskovskoj kadetskoj školi. No, tijekom školovanja Aleksandar je često i u raznim prigodama nastupao kao pijanist pa je i ljubav prema glazbi kasnije ipak prevladala. Sergej Tanejev preporučio ga je 1885. znamenitom ruskom pijanistu i pedagogu Nikolaju Zverevu, koji je odmah prepoznao genijalnu nadarenost mladoga glazbenika, veličanstvenu snagu i umjetničku dorađenost njegovih izvedbi te neobično brzu i duboku moć uživljavanja u sadržaj i stil izvođenih djela.[1]

Nakon tri godine marljivoga učenja kod Zvereva, Skrjabin je 1888. na moskovskom Konzervatoriju započeo studij kompozicije kod već spomenutoga Sergeja Tanejeva i studij klavira kod Vasilija Safonova. Studij kompozicije trebao je kasnije nastaviti u razredu Antona Arenskija, ali je zbog nesuglasica s novim profesorom odustao od diplome. No zato je 1892. s velikim uspjehom diplomirao klavir i za nagradu dobio malu Zlatnu medalju (veliku Zlatnu medalju tada je dobio Skrjabinov studijski kolega Sergej Rahmanjinov).

Godine 1894. Skrjabin debitira kao pijanist u Sankt Peterburgu. Iste godine upoznaje poznatoga ruskoga nakladnika i mecenu Mitrofana Beljajeva, koji mu organizira prva koncertna gostovanja u inozemstvu (1895/96). Ta su gostovanja i koncerti, prilikom kojih je Skrjabin gotovo isključivo izvodio vlastita djela, snažno i pozitivno utjecali na Skrjabinov međunarodni ugled i karijeru. Nakon naročito uspješnih koncerta u Parizu, 1898. godine postaje profesorom klavira na moskovskom Konzervatoriju i sve se više afirmira kao skladatelj. U Moskvi se zadržao sljedećih pet godina i u tom je razdoblju skladao brojna djela za klavir: ciklus etida op. 8, nekoliko zbirki preludija, prve tri sonate i jedini koncert u fis-molu.

Sljedećih nekoliko godina – točnije od 1904. do 1909. – Skrjabin je s obitelji putovao svijetom i živio u inozemstvu: Švicarska, Italija, Francuska, Belgija i Amerika u tom su mu razdoblju bile i dom i inspiracija. Njegov je skladateljski ugled u svijetu i u Rusiji značajno porastao nakon praizvedbe Treće simfonije (nazvane još i Božanska poema) 1905. godine u Parizu. Dvije godine kasnije (1907.) Skrjabin se nastanio u Parizu. Ruski impresario Sergej Djagilev, koji je u to vrijeme vrlo aktivno promovirao ruske skladatelje i njihovu glazbu, organizirao mu je niz koncerata u zemljama zapadne Europe.

1909. Skrjabin se vratio u Rusiju, gdje je nastavio marljivo skladati. Umro je od sepse (otrovanja krvi) u travnju 1915. godine u rodnoj Moskvi.

Glazba

Skrjabinov »mistični akord«
Skrjabinova predodžba spektra boja i tonaliteta po kvintnom krugu
Klavijatura Skrjabinova svjetlosnoga glasovira

U ranim Skrjabinovim skladbama primjetan je utjecaj Chopina i Liszta. Kasnije je upoznao glazbu Wagnera, Ravela i Debussya pa je, nadahnut njihovim glazbenim nazorima i idejama, sve samosvjesnije počeo razvijati i vlastiti skladateljski stil. Budući da je bio izvrstan pijanist, skladao je pretežito glazbu za glasovir, ali i simfonijska djela. S vremenom je napustio tradicionalno poimanje tonalitetnosti temeljeno na tercno građenim akordima i njihovim međusobnim funkcionalnim harmonijskim odnosima te je stvorio vlastiti tonski sustav svojevrsne »superkromatike«, rabeći često i tzv. sintetske ljestvice (specifičan i posebno odabrani niz tonova).

Temeljem tih ljestvica nastajali su i (sintetski) akordi, koje je najčešće tvorio superponiranjem različitih oblika intervala kvarte. Jedan od takvih je i tzv. mistični akord: jer ga je Skrjabin obilno rabio u svojoj posljednjoj dovršenoj skladbi Prometej: Poema vatre, poznat je i pod nazivom »Prometejev akord«. Skrjabin je bio sinestet i pojedine je tonove »vezao« uz određene boje. Tako je, primjerice, u Prometeju skladao i dionicu za svjetlosni glasovir. Težio je, poput Wagnera, idealu sveobuhvatnoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Njegov nedovršeni Misterij trebao je biti sinteza svih umjetnosti, a predviđao je čak i uporabu određenih mirisa.

Aleksandr Skrjabin je svoje skladateljsko poslanje shvaćao kao misaonu slobodu, kao težnju ka višem stupnju ljudske svijesti.[2] U posljednjem se desetljeću svoga života potpuno predao egocentričnom misticizmu (djelomično pod utjecajem teozofskih filozofa), uronivši u dekadentni, egzotično minuciozan stil koji je, na neki način, zvukovni ekvivalent t.zv. nove umjetnosti.[3] Datoteka:Skrjabin op 11 1.ogg
Datoteka:Skrjabin op 11 2.ogg
Datoteka:Skrjabin op 40 2.ogg

Najznačajnije skladbe

  • Sonate, preludiji, etide, mazurke, valceri i nokturna za glasovir
  • Koncert za glasovir i orkestar u fis-molu, op. 20 (1896/97)
  • Sanjarenje, simfonijska pjesma op. 24 (Rêverie, 1898)
  • Prva simfonija u E-duru, op. 26 (1900)
  • Druga simfonija u c-molu, op. 29 (1901)
  • Treća simfonija u c-molu, op. 43 - Božanska poema (Divin poème, 1902-1904)
  • Poema ekstaze, simfonijska pjesma op. 54 (Le Poème de l’Extase, 1905-1908)
  • Prometej: Poema vatre, simfonijska pjesma op. 60 (Prométhé: Le Poème du feu, 1908-1910)
  • Misterij (1914/15, nedovršeno)

Notna izdanja Skrjabinovih djela

Skrjabinove snimke

Literatura

  1. Belsa, Igor Fjodorowitsch: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, Berlin: Verlag Neue Musik, 1986.
  2. Danuser, Hermann: Glazba 20. stoljeća, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2007.
  3. Plavša, Dušan: »SKRJABIN, Aleksandr Nikolajevič«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 366-368.
  4. Salter, Lionel: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 172-173.
  5. Wehrmeyer, Andreas: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin«, u: Raeburn, M. & Kendall, A. (ur.), Geschichte der Musik, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert, München: Kindler/Mainz: Schott, 1993., str. 171-173.
  6. Wörner, Karl H.: Geschichte der Musik, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1997., str. 578-579, 613-614 i 659.

Bilješke

  1. ↑1  Ovo su datumi rođenja i smrti Aleksandra Skrjabina prema Gregorijanskom kalendaru. U stručnoj se literaturi, međutim, može naći i datume navedene prema Julijanskom kalendaru: 25. prosinca 1871. – 14. travnja 1915.

Izvori

  1. ↑ I. F. Belsa: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, str. 14-15.
  2. ↑ A. Wehrmeyer: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin« (u: Geschichte der Musik, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert), str. 172.
  3. ↑ L. Salter: Vodič kroz klasičnu glazbu, str. 173.

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Aleksandr Skrjabin

Mrežna sjedišta

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Aleksandr_Skrjabin&oldid=490936"