Ekonacionalizam
Ekonacionalizam je struja u zelenoj politici koja ekologiju i ekološki aktivizam veže uz narod i njegov položaj. Razvio se u Ukrajini, Poljskoj i Litvi gdje su se pobornici zelene politike desnih političkih uvjerenja izdvojili iz tzv. zelene ljevice i osnovali konzervativnu zelenopolitičku struju.[1]
Ekonacionalizam prihvaća načela uporabe obnovljivih ozvora energije i zaštitu okoliša, ali odbacuje poistovjećivanje ekologije s feminizmom i samoprozvanim zelenim liberalizmom koji uživa povjerenje zelenih ljevičara. Smatra da se očuvanje prirode mora provoditi društvenim poticajima i obiteljskim odgojem te razvijanjem svijesti i poticanjem malih poduzetnika koji poštuju i provode ekološke standarde.[1]
Početkon 21. stoljeća počeo je uživati povjerenje desnih političkih stranaka u Estoniji, Latviji, Slovačkoj i Mađarskoj, dok u svijetu ne uživa nikakvu potporu od stranaka lijeve politike. Prema J. Dawsonu, jedinom koji je opisao ekonacionalizam, Brazil je jedina država s ekonacionalistočkim političkim temeljima i ekonac. politikom obnovljive energije.[1]
Dawson u svojoj knjizi navodi i kako je jačanje ekonacionalizma u zemljama Srednje i Istočne Europe u razdoblju od 1985. do 1991. ubrzalo raspad Sovjetskog saveza.[1] No, unatoč tome ekonac. ima beznačajan utjecaj na svjetsku ekološku politiku zbog čega se okrenuo djelovanju u srednjo i istočnoeuropskim političkim krugovima. Odjeci ekonac. mogu se uočiti u Austriji, Italiji i Švicarskoj, gdje stranke zelene politike uspijevaju ući u tijela izvršne vlasti.
Francuska političarka Marine Le Pen javno je istaknula kako se ekološka poglavlja njezinih političkih programa temelje na ekonacionalističkom stavu prema zaštiti okoliša i klimatskim promjenama.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Dawson J.I., »Protunuklearni aktivizam i narodni identitet Rusije, Litve i Ukrajine«, Duke University Press, 1. izdanje (1996.), str. 240 (engl.)
- ↑ www.inthesetimes.com, Kate Aronoff, »Trump i Le Pen, vođa Nacionalne fronte; klimatske promjene i ekonacionalizam.«, objavljeno 15. prosinca 2011., pristupljeno 5. listopada 2016. (engl.)