|
Crkva sv. Luke
| |
|---|---|
.jpg) | |
| Lokacija | Mostar, BiH |
| Koordinate | 43°20′21″N 17°48′58″E / 43.33908°N 17.81608°E |
| Godine izgradnje | prije osmanskih vremena |
| Srušen | tijekom osmanske vlasti |
| Religija | katoličanstvo |
| Patron | sv. Luka |
Crkva sv. Luke je bila rimokatolička crkva u Mostaru. Temelji su pod zemljom, a od nje je ostao samo zvonik koji su osmanski osvajači prenamijenili u sahat-kulu. Nalazi se kod današnjeg Muzeja Hercegovine, u Bajatovoj ulici, mahali Brankovac. Od crkve danas nema traga iznad zemlje osim njezina zvonika. Malobrojnima je poznato da je taj zvonik današnja sahat-kula.
Karakteristike
Zvonik je na četiri kata i visok je 16 metara[1] i četvrtast.[2]
Povijest
Crkva je bila postojala još prije turske okupacije grada. Bila je pod franjevačkom upravom. U Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine, fra Petar Bakula ju je spomenuo i još sedam katoličkih crkava u Mostaru i bližoj okolici, pod franjevačkom upravom, koje su ovdje bile do turske okupacije grada. Fra Petar Bakula zapisao je da drži "općinski sat".[1]
Do dolaska Osmanlija u Mostaru su još bile crkve sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana Prvomučenika i sv. Luke s lijeve strane Neretve, a s desne strane Neretve crkve sv. Ane u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima, Gospe Snježne na Smrčenjacima i Franjevački samostan i crkva sv. Antuna Padovanskog na Pijescima u Zahumu,[3] te crkva sv. Jakova.[1]
Premda Franjevačka pismohrana iz Mostara daje nedvojbene dokaze o katoličkom izvoru objekta, i danas se službeno, kod bošnjačkih izvora prešućuje nedvojbeno katoličko podrijetlo objekta, nego netočna glasina da je kulu dao podići Ibrahim Šarić 1636. godine, točnije njegova supruga Fatima, putem njegove zadužbine. Glasina je zasnovana na zapis o tomu da je Šarić odredio da se daju 'po tri akče dnevno sahaciji koji vodi brigu o satu na sahat-kuli u Mostaru i da se troši dnevno po jedna akča za ulje i drugo što je potrebno za održavanje sata na njoj'.[1] U sahat-kulu prenamijenjen 1630. godine.[2]
Mostarski vezir Alija Rizvanbegović naručio je od dalmatinskoga namjesnika u Zadru Lilienberga 1838. jedno zvono za tu kulu. Naručeno zvono bilo je teško 468 funta (1 funta = 453,59 grama), za koje je plaćeno 358,20 forinti. Do kraja turske vladavine dobnik je otkucavao ure po alaturka vrjemenu, a od 1878. do 1892. navijan je po alafranka vrjemenu. Općinske vlasti 1892. opet nalažu neka bude navijen po alaturka vrjemenu. Sat je kucao po tome vremenu sve do 1926., kada se pokvario i nikad više nije popravljan.[1]
Zvono sa zvonika sv. Luke okončalo je svoj put 1917. godine, jer su ga zbog potrebe za željezom austro-ugarske okupacijske vlasti skinule i pretopile za ratnu namjenu. Na zvonik je 1978. napravljen konzervacijsko-obnoviteljski zahvat. U prigodi otvaranja Spomen kuće Džemala Bijedića, iz Trebina u Italiji dobavljen je novi dobnik i ugrađen na mjesto ranijega. Nakon Domovinskoga rata, zvonik je, i nadalje kao tzv. sahat-kula, obnovljen 1999. godine. [1]
Jedna je od tih drevnih osam prijeturskih crkava u Mostaru. Kao i većina preostalih katoličkih zdanja postala je arhiv pod zemljom, koja katolicima još uvijek nije dopušteno obnoviti i još se na mjestu starih crkava grade džamije, na što se nitko od međunarodnih dužnosnika i ne osvrće, kao da međunarodna zajednica u Mostaru od Hrvata katolika želi naplatiti neke azijske dugove.[3][4]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Poskok.info Mostarske crkve prije turske okupacije. Mačem širili vjeru, rušenjem gradili bogomolje. PIŠE: Darko Juka , tjednik Republika. 31. srpnja 2009. (pristupljeno 16. kolovoza 2017.)
- ↑ 2,0 2,1 Grad Mostar Spomenici (pristupljeno 20. kolovoza 2017.)
- ↑ 3,0 3,1 Hrvati AMAC Priopćenje javnosti - prosvjed. Predsjednik HKD Napredak Mostar, prof. dr. fra Andrija Nikić. 2008. (pristupljeno 20. kolovoza 2017.)
- ↑ Obnova treće džamije u zapadnom dijelu (Mostara), Dnevni list, 28. rujna 2008. str. 13.