Caryocar brasiliense

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Caryocar brasiliense
C. brasiliense.
C. brasiliense.
Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Tracheophyta
Razred: Magnoliopsida
Nadred: Rosanae
Red: Malpighiales
Porodica: Caryocaraceae
Rod: Caryocar
Vrsta: C. brasiliense
Dvojno ime
Caryocar brasiliense
Cambess. [1]
Datoteka:Pequizeiro (50417931542).jpg
C. brasiliense.
Datoteka:Pequi arvore grande.JPG
C. brasiliense.
Datoteka:Caryocar brasiliense 2015-09-27 (084236).jpg
C. brasiliense.
Datoteka:Flor do Pequi amarela.jpg
C. brasiliense.
Datoteka:Pequi.jpg
C. brasiliense.
Datoteka:Tronco do pequizeiro.jpg
C. brasiliense.
Datoteka:Vendedor de pequi.jpg
C. brasiliense.
Datoteka:Pequizeiro (50417907897).jpg
C. brasiliense.

Caryocar brasiliense Cambess. vrsta je listopadnog ili djelomično listopadnog stabla, grma ili polugrma iz porodice Caryocaraceae, reda Malpighiales, poznato pod brazilskim nazivom pequi. Prirodno je rasprostranjena u Boliviji, Brazilu i Paragvaju. Karakterističan je predstavnik brazilskih savana cerrado, gdje raste na otvorenim travnjačko-šumskim površinama, u savanskim šumama i na suhim tlima siromašnim hranjivim tvarima.

Vrsta je važna zbog jestivoga, uljem bogatog usplođa plodova, koji se upotrebljavaju u tradicionalnoj brazilskoj kuhinji. Posebno kulturno i gospodarsko značenje ima među stanovnicima brazilskog Cerrada i autohtonim narodima područja gornjeg Xingua.[2]

Opis

Caryocar brasiliense izrazito je promjenjiva rasta. Najčešće se razvija kao niže stablo visoko 5–10 metara, s kratkim, često nepravilno oblikovanim deblom i širokom, razgranatom krošnjom. U područjima izloženima čestim požarima može poprimiti oblik niskog grma ili polugrma. Deblo je često krivudavo, a kora debela, sivkasta, duboko izbrazdana i plutasta. Mlade grančice obrasle su sitnim, mekanim dlačicama, ali starenjem postaju gotovo gole.[2]

Listovi su nasuprotni, dlanasto sastavljeni od triju liski, s peteljkama dugim približno 1–10,5 cm. Peteljke i peteljčice liski uglavnom su dlakave. Završna liska obično je veća od postranih, s peteljčicom dugom 4–8 mm, dok su peteljčice postranih liski duge 1–4 mm.[2]

Liske su jajaste do eliptične, često izrazito asimetrične, zaobljene ili nejednake osnove, s grubo narovašenim do nazubljenim rubovima. Završna liska obično je duga 10–18 cm i široka 8–12 cm, dok su postrane nešto manje ili približno jednake veličine. Gornja strana plojke rijetko je dlakava ili gotovo gola, a donja je uglavnom obrasla mekanim dlačicama. Imaju 10–13 pari postranih žila, koje su osobito istaknute na donjoj strani.[2]

Cvjetovi su dvospolni, pravilni, veliki i upadljivi, skupljeni u vršne gronjasto oblikovane grozdaste cvatove. Cvatna stapka može biti duga 8–18 cm, a pricvjetni listovi maleni su, dugi približno 2–5 mm.[2]

Cvjetovi su promjera oko 5–7 cm, zelenkastobijeli do blijedožućkasti. Čaška je sastavljena od pet lapova, a vjenčić od pet slobodnih latica. Prašnici su vrlo brojni, s dugim nitima koje se znatno ističu izvan vjenčića i cvijetu daju karakterističan četkast izgled. Plodnica je nadrasla, a vratovi tučkova izduženi.[2]

Plod je krupna, gotovo kuglasta koštuničasta tvorba, najčešće zelene do zelenkastosmeđe vanjske površine, koja može doseći više od 10 cm promjera. Vanjski dio usplođa razmjerno je tanak, a srednji vlaknast. Unutarnji jestivi dio usplođa žute je do narančaste boje, mesnat, uljast i intenzivna mirisa.[2]

Unutar ploda nalazi se jedan ili više tvrdih koštuničastih dijelova, čija je površina prekrivena brojnim oštrim bodljama. Oni obavijaju sjemenke bogate uljem. Zbog tih bodlji plodove treba pažljivo obrađivati i jesti, jer se pri oštećenju tvrdog unutarnjeg dijela bodlje mogu osloboditi.[2]

Rasprostranjenost i stanište

Vrsta je prirodno rasprostranjena u Boliviji, Brazilu i Paragvaju. Najveći dio njezina područja nalazi se u Brazilu, osobito u savanskom biomu cerrado.[3]

U Brazilu je zabilježena u brojnim saveznim državama, uključujući Goiás, Mato Grosso, Mato Grosso do Sul, Minas Gerais, Bahia, Tocantins, São Paulo, Paraná, Pará i Rondônia, kao i u Saveznom okrugu.

Raste u različitim savanskim biljnim zajednicama, od otvorenoga cerrada s rijetkim drvećem do gušćih savanskih šuma, poznatih kao cerradão. Prilagođena je sezonski suhoj tropskoj klimi, visokim temperaturama, dugotrajnim sušnim razdobljima i tlima siromašnim mineralnim hranjivima.

Debela kora i sposobnost obnavljanja vegetativnih izbojaka omogućuju joj preživljavanje povremenih požara, iako njihova velika učestalost može ograničavati rast i razmnožavanje.

Sistematika i povijest

Vrsta Caryocar brasiliense objavljena je u djelu Flora Brasiliae Meridionalis 1: 322–324, tab. 67 bis (1828). Opis je na kraju tretmana potpisan imenom J. Cambessèdes, pa je pravilno autorstvo Caryocar brasiliense Cambess. [1]

Vrsta pripada rodu Caryocar, koji je Carl Linné opisao 1771. godine. Rod obuhvaća tropske američke vrste drveća, grmova i polugrmova, od kojih neke imaju gospodarski važne jestive sjemenke ili plodove.

Prema Kewu razlikuju se dvije podvrste:[3]

Druga podvrsta obično raste kao grm ili polugrm. Njezino razgraničenje od tipske podvrste u pojedinim je novijim morfološkim istraživanjima dovedeno u pitanje, osobito zbog utjecaja požara i okolišnih uvjeta na rast biljaka.

Cvjetanje, oprašivanje i rasprostranjivanje

Cvjetanje se razlikuje ovisno o području i lokalnim klimatskim uvjetima. U središnjem Brazilu uglavnom se odvija tijekom sušnoga razdoblja i početkom kišne sezone, najčešće između lipnja i prosinca. Plodovi dozrijevaju tijekom kišnog dijela godine.

Cvjetovi se najčešće otvaraju u večernjim satima i izlučuju obilne količine nektara. Važni su oprašivači šišmiši koji se hrane nektarom, ali cvjetove posjećuju i različiti kukci, među kojima su pčele.

Plodove i sjemenke koriste brojne životinje. U rasprostranjivanju sudjeluju sisavci i ptice, koji prenose dijelove plodova ili sjemenke na nova mjesta.

Narodni nazivi

U Brazilu su zabilježeni nazivi pequi, piqui, pequizeiro, pequi-do-cerrado, pequiá, pequiá-verdadeiro, pitiá i saco-de-bode. Njihova se uporaba razlikuje među brazilskim regijama.[4]

Naziv pequizeiro obično označava samo stablo, dok se pequi upotrebljava i za biljku i za njezine plodove.[4]

Uporaba

Plodovi su tradicionalna namirnica brazilskog Cerrada. Jestivi žuti ili narančasti dio usplođa kuha se i dodaje jelima od riže, piletine i drugih sastojaka. Osobito je poznato jelo arroz com pequi, riža pripremljena s plodovima pequija.

Iz mesnatog usplođa dobiva se biljno ulje, koje se koristi u prehrani, a istražuje se i njegova industrijska te kozmetička primjena. Sjemenke također sadržavaju znatne količine ulja i imaju jestivu jezgru.

Zbog prepoznatljiva mirisa i okusa pequi je važan dio regionalnog prehrambenog identiteta. Njegovi se plodovi prodaju na lokalnim tržnicama, a prerađuju se u konzervirane proizvode, začine, ulja i različite prehrambene pripravke.[4]

Značenje među narodima gornjeg Xingua

Pequi ima osobitu prehrambenu, kulturnu i društvenu vrijednost među autohtonim narodima gornjeg toka rijeke Xingu, uključujući Kalapalo i Kuikuro.

Kalapalo, pripadnici karipske jezične porodice, tradicionalno nastanjuju jugoistočni dio autohtonog područja Xingu u brazilskoj državi Mato Grosso. Njihove zajednice uzgajaju pequi, čuvaju stare nasade i prikupljaju plodove u područjima nekadašnjih naselja.[5]

Tradicionalni nasadi pequija imaju značenje koje nadilazi samu prehranu. Povezani su s poviješću naseljavanja, očuvanjem okoliša, prijenosom znanja između generacija i obrednim životom zajednica.

U predaji Kalapalo o nastanku pequija, koju je zabilježio Tafukumam Kalapalo (kasik i pripovjedač), podrijetlo biljke povezano je s mitološkim pripovijedanjem o kajmanu, životinjama i odnosima među ljudima. Predaja se prenosi u zajednici kao dio tradicionalnoga znanja.

Pequi se pojavljuje i u obrednom govoru Kalapalo. Poseban oblik obrednoga jezika, nazvan hitsindzoho, upotrebljava se pri blagoslivljanju prve berbe kukuruza i pequija.[6]

Srodne, ali ne potpuno istovjetne tradicije postoje i među drugim narodima gornjeg Xingua. Primjerice, među Kuikuro je dokumentiran običaj sadnje sjemenki pequija nakon rođenja djeteta, pri čemu budući nasad postupno raste zajedno s djetetom i kasnije mu postaje prehrambeni i obiteljski resurs.

Očuvanje

Prema IUCN-ovoj procjeni koju prenosi Kew, vrsta pripada kategoriji najmanje zabrinjavajućih (LC).[3]

Unatoč širokoj rasprostranjenosti, lokalne populacije mogu biti ugrožene krčenjem savanske vegetacije, širenjem poljoprivrednih površina, intenzivnim požarima i promjenama u gospodarenju zemljištem.

Očuvanje prirodnih populacija i tradicionalnih nasada važno je zbog ekološke uloge vrste, njezine prehrambene vrijednosti i kulturnog značenja među stanovnicima brazilskog Cerrada i gornjeg Xingua.

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 BHL, pristupljeno 1. studenog 2026.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 WFO, pristupljeno 31. listopada 2026.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Kew, pristupljeno 1. studenog 2026.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 Caryocar brasiliense, pristupljeno 1. studenog 2026.
  5. ↑ Regimes de conhecimentos indígenas: formas locais de conceitualizar e gerenciar [neaktivna poveznica], pristupljeno 1. studenog 2026.
  6. ↑ Kalapalo, pristupljeno 1. studenog 2026.