Bosanski vikarijat

Bosanski vikarijat (Vicariatus Apostolicus Bosniae Othomanae) je uspostavljen 1735. godine. .

Jedna je od posljedica Bečkog rata. Zbog velikog iseljavanja katolika, doseljavanja muslimana iz oslobođenih područja te osvete frustriranih Osmanlija na preostalim katolicima, došlo je do najmanjeg broja katolika u BiH u cijeloj njenoj povijesti, do 17.000. Franjevci su spali na 26 svećenika i trojicu braće, te svega tri samostana: Kraljevu Sutjesku, Fojnicu i Kreševo. Nije dugo bilo biskupa, pa se osnovao tzv. "apostolski vikarijat". "Apostolski" je sinonim za "papinski", a "vikar" je ovdje "zamjenik" ili "namjesnik"; stoga pod "apostolskim vikarijatom" misli se služba "papinskog namjesnika". Izbor imena "apostolskog vikara" je bio zato što su austrijski vladari (koji su u svojoj osobi predstavljali i ugarske kraljeve) sebi prisvajali pravo predlagati kandidate za biskupe u Bosni, sa čime se Sveta Stolica nije slagala, jer su u BiH zbog izvanjskih okolnosti nastupile izvanredne prilike te je BiH sada bila izuzetno područje, koje potpada pod izravnu vrhovnu Upravu Crkve. U isto vrijeme nije htjela ozlojediti austrijskog vladara jednostavnim odbijanjenm njegova zahtjeva, jer im je trebala njegova pomoć. Zato su radi izbjegavanja sukoba s austrijskom krunom i nepotrebnim sporom, pribjegla je lukavom rješenju. Nije postavila za ovo područje osobu naslova "redovitog biskupa", jer taj je naslov bio biskupa u Đakovu, nego bi Bosni dodijelila biskupa koji je nosio naslov neke ugasle biskupije (redovno negdje na istoku) te mu dala zaduženje upravljati Crkvom u Bosni, područjem koje se poklapalo s područjem Bosanske franjevačke provincije.

Vikarijat su preuzeli franjevci koji su biskupsku službu vršili provizorno. Bilo je u Bosni i svjetovnog klera. Malobrojni, skromni i neuki svećenici glagoljaši nisu mogli dalje od kapelanske službe. Bilo je misionara iz drugih redova poput isusovaca i dominikanaca, ali su bili malobrojni i nisu se mogli dugo održati na polju koje su franjevci držali isključivo sebi pridržanom, jer su za razliku od drugih krajeva pod turskom okupacijom, u Bosni je netko ostao s narodom, a to su bili franjevci. Odjeveni u turska odijela na Visokoj porti borili su se za katolička prava te djelovali na čitavom području pod osmanskom vlasti, od Ugarske do Jadranskoga i Crnoga mora. Stoga je bilo logično da su franjevci preuzeli ovaj vikarijat.

Razvili su bogatu vjersku književnu djelatnost. Djela su tiskali na bosančici a poslije na latinici. Silni uloženi napori nisu mogli ispraviti štetu koju su osmanska osvajanja, dugi izostanak pastorizacije, iseljavanja katolika, prelazak katolika na pravoslavlje i islam te doseljavanja pravoslavnog življa duboko u hrvatskome katoličkom području u pograničnim dijelovima i u samoj Bosni. Organski razvoj Crkvi nije se mogao omogućiti. Ustanak, a zatim austro-ugarsko zaposjedanje BiH rađaju prilike. Dozrela su vremena da se obnovi redovita crkvena uprava u Bosni i Hercegovini.

Papa Leon XIII. bulom "Ex hac augusta" 1881. godine uspostavio je u staroj Vrhbosni (Sarajevu) vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju, i za sufragane joj novoosnovanu banjalučku i mostarsko-duvanjsku biskupiju, uspostava Kaptola u Sarajevu te središnje sjemenište za odgoj biskupijskog klera za cijelu pokrajinu. Poslije je onim biskupijama pridružena i postojeća Trebinjsko-mrkanska biskupija.

Na čelu Bosanskoga vikarijata bili su apostolski vikari:

• Pavao Dragičević (1740.-1760.)
• Marijan Bogdanović (1767.-1772.)
• Marko Dobretić Jezerčić (1772.-1784.)
• Augustin Botoš-Okić (1784.-1799.)
• Grgo Ilijić (1799.-1813.)
• Augustin Miletić (1813.-1831.)
• Rafael Barišić (1832.-1846.)

Vidi

• Bosanska vikarija
• Bosna Srebrena

Vanjske poveznice

• Bosna Srebrena Apostolski vikarijat u 18. i 19. stoljeću