| Bitka za Travnik | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| sukob: Drugi svjetski rat | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
.svg){kind=small} NDH
|
.svg){kind=small} Jugoslavenski partizani
| ||||||
| Zapovjednici | |||||||
| Eduard de Bona |
Slavko Rodić
| ||||||
| Postrojbe | |||||||
| 1.400 domobrana i ustaša | 22.560 partizana i četnikopartizana | ||||||
Bitka za Travnik bila je bitka u Drugome svjetskom ratu na području NDH. Zametnuta bitka bila je između postrojbi NDH s jedne strane, a s druge strane bili su partizani, četnikopartizani i prebjezi sa strane NDH. Izdajom snaga NDH i snage njemačkog Trećeg Reicha našle su se na drugoj strani.
Povijest
Partizanske snage pokušale su zauzeti Travnik 1943. godine. Nisu uspjeli, pa su blokirale grad. Nagomilale su snage oko grada u kolovozu 1944. godine.[1] Grad je bio na glasu kao relativno siguran, zbog čega je u njemu bilo mnogo izbjeglica koje su u njemu našli utočište. Izbjeglice su se s pravom bojale Titovih boljševika i četniko-partizana. [2][3][4][5]
Na mjesto zapovjednika obrane Travnika postavljem je domobranski pukovnik Eduard de Bona, koji je preuzeo zapovjedništvo, bez obzira što se NDH nalazila razapeta na više bojišta, Bona-Bunić preuzeo je zapovjedništvo. U Travniku su braniteljske snage bilo brojčano vrlo slabe. Činile su ih tek jedna domobranska konjanička bojne, jedna (5.) bojne kupreških i bugojanskih ustaša, te nešto oružnika, redarstvenika i civilnih dragovoljaca, sveukupno oko 1.400 branitelja. Većinom su imali lagano oružje. Od teškog naoružanja imali su nešto teških strojnica i topništvo od jedne bitnice od 4 topa kalibra 75 mm, 2 topa kalibra 40 mm. [1]
Nisu se mogli pouzdati u njemačke snage. Njemačke su se postrojbe užurbano povlačile. Radi izvlačenja počinili su izdaju. Otvoreno su drugovali s partizanima, a licemjerno su nastojali da im hrvatska vojska osigurava odstupnicu.[1]
Vojni zemljovid Europe mijenjao se u korist Saveznika, kako demokratskih zapadnih, tako i onih boljševičkih totalitarista. Hrvatska država tad je privremeno imala totalitarni ustaški režim na vlasti, a hrvatsko pučanstvo prihvatilo je tu državu, jer su znali da se režimi mijenjaju i da država ostaje. Očekivali su da će doći demokratska vremena u kojima će se poštivati ljudska prava, pa su se zdušno borili za opstanak te države i protiv povratka pod velikosrpsku čizmu. Tako se ovdje Hrvatska sama morala boriti protiv udruženih snaga srbskih fašista, četnika, četniko-partizana i Titinih (u stvari Staljinovih) boljševika. Titova vojska uz to je poslije Teheranske konferencije (28. studenog do 1 prosinca 1943.) dobivala silnu pomoć od Sovjeta, Engleza i Amerikanaca.
Snage pukovnika Bone-Bunića ostale su prepuštene same sebi braniti Travnik protiv 22.560 dobro naoružanih partizana, kako su tvrdili partizanski izvori. Situaciju je pogoršala izdaja nekih muslimana. Prije napada izvjestni podžupan dr. Tatlić, neki Sudžuka i Zeljković su s još 40 domobrana jedne noći prebjegli k partizanima, odali razmještaj obrambenih postrojbi. Pod zapovjedništvom njihova zapvojednika Slavka Rodića, zajedno s četniko-partizanima prešli su u napad na svoje dotadašnje suborce.[1]
Njemačka se izdaja otišla korak dalje. Njemački general Ernst von Leyser je radi svog dogovora s partizanima zahtjevao da pukovnik Bunić i branitelji napuste Travnik skupa s njemačkom vojskom i predaju ga Rodićevim partizanima. Krajem rujna ministar u NDH dr. Vjekoslav Vrančić došao je radi ohrabrivanja branitelja. Kad se vratio u Zagreb, izvijestio je zapovjedništvo Hrvatskih oružanih snaga o situaciji u Travniku i njemačkom postupku. Zbog izdaje one skupine domobrana, partizani su znali za Vrančićevu posjetu. Bunić je odbio napustiti grad kako je zahtijevao njemački general.[1]
Nakon višemjesečne partizansko-četnikopartizanske blokade koja je trajala od kolovoza 1944., 19. listopada 1944. uslijedio je napad na grad jačim snagama razine divizija.[2][3][4][5]
Ishod
Grad su partizani uspjeli osvojiti tri dana poslije, 22. listopada 1944. godine. U Titovoj Jugoslaviji ovaj je dan bio slavljen kao "dan oslobođenja grada".[2][3][4][5]
Nakon zauzimanja grada uslijedilo je pravo etničko čišćenje. Uslijedilo je pokolj u "čišćenju" grada koji je trajao osam dana. Samo u pokolju počinjenom 24. listopada ubili su oko 800 građana Travnika i manji broj hrvatskih vojnika. Zbog razmjera pokolja to je "čišćenje" poprimio je razmjere genocida. Grad je bio praktično popločan ljudskim kosturima. [2][3][4][5]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Dragovoljac.com Zvonimir R. Došen za Braniteljski Radio, Zrinski od Travnika, 23. studenog 2013. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Hrvatska udruga Benedikt Travnički holokaust , postavljeno 28. siječnja 2013. Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Nadbiskupsko sjemenište 'Petar Barbarić' - Travnik Travnički holokaust postavljeno 12. siječnja 2015. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Vatikanski radio Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Travnički holokaust, 27. siječnja 2013. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 YouTube - Božja ljubav Zvučni zapis vijesti s Vatikanskog radija. Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Travnički holokaust, Datum objavljivanja: 22. pro 2015. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)