Bitka na Brdu Grbavici odnosno Lašvanskoj Grbavici je bila bitka HVO s jedne strane i Armije RBiH u bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH. [1]
Uvodne okolnosti
Prostor zvani Brdo je iznad Zabilja, naselja na granici travničke i viteške općine. Uzvisina Brdo je strateška kota koja onome tko ju drži omogućava pregled i kontrolu jugoistočnog dijela doline rijeke Bile. U toj se dolini našao HVO i hrvatski narod nakon stravičnih progona od muslimansko-bošnjačkih snaga lipnja lipnju 1993. Zbog te je važnosti ta uzvisina bila stalno pod muslimanskim napadima. HVO je imao manje snage od muslimanskog napadače zbog čega je odupirati se napadima bilo teško, pa je zbog nepovoljnih odnosa snaga bila potreba za dodatnim utvrđivanjem položaja, što je inženjerija HVO poduzela u noći 4. rujna 1993..[1]
Zauzimanje i ubojstva ratnih zarobljenika
5. rujna 1993. t.zv. ABiH je ujutro oko 7 i 30 iznenadna napala žestoko. Položaj je držalo deset bojovnika HVO, a ondje su se našla i četvorica pripadnika nenaoružanog radnog voda. Brojniji napadač vrlo brzo je doveo posadu HVO u okruženje. Napad je dugo i potanko pripreman, što svjedoči i dovlačenje vojske, jer za ovu prigodu t.zv. ABiH je dovukla 7. muslimansku brigadu 3. korpusa Armije BiH iz Zenice, te snimanje na videu cijele akcije. Akciju su snimile napadačke snage, postrojba El-mudžahid iz sastava 7. muslimanske brigade, što je bila praksa kojom su se služili radi promidžbe među ratnicima afro-azijskog podrijetla. Snimljenu građu umnažali su i slali na adrese vlada islamskih zemalja radi pridobivanja simpatija za ovakvu borbu i materijalne pomoći. Građa je poslije rata postala dobavljiva izvan tih krugova, zbog razočaranosti ostatak ovih snaga muslimansko-bošnjačkom vlašću.[1]
Pripadnici ABiH su pozvali i zahtijevali predaju okruženih pripadnika HVO, jamčeći im sigurnost i poštivanje prava ratnih zatočenika. Događaj je zabilježen na snimci. Svih 14 pripadnika HVO i radnog voda se predalo i odložilo oružje. Odmah zatim su ih pripadnici ABiH odveli u Han Bilu i od tog se trenutka ne zna ništa što je bilo s njima. Tek potkraj rujna došle su neke neprovjerene informacije da su svi iz te skupine ubijeni u tamošnje zatvoru i da će njihova mrtva tijela predati hrvatskoj strani 15. listopada 1993. godine. Ovo se postiglo ali tek nakon što je UNPROFOR posredovao i pritisnuo muslimansko-bošnjačku stranu. Tijela ubijenih su predana obiteljima. Među njima je bio jedan malodobni pripadnik radnog voda. 14 ubijenih su bojovnici HVO Gabrijel Albert, Duško Ikić, Nikica Jerković, Vlado Krišto, Željko Lovrić, Jozo Marijanović, Srećko Mišković, Branko Petraš, Niko Petraš, Ranko Sukara te pripadnici Civilne zaštite Mladen Ikić, Milan Malinović, Tomo Petraš i Žarko Stojak.[1]
Reakcija HVO
HVO je vrlo brzo reagirao na gubitak strateški važne uzvisine. Zadaću vraćanja su protunapadom obavile postrojbe za posebne namjene HVO Operativne zone Središnja Bosna, potisnuvši postrojbe ABiH.
= Ukopavanje ABiH i presijecanje prometnice
Muslimanske su se snage povukle ka' jugu na visoravan znanu pod imenom Grbavica, koja je iznad Stare Bile. Točku su muslimanske snage zaposjele još na početku agresije na bh. Hrvate, a sve radi presijecanja cestovne komunikacije koja povezuje Vitez i Travnik, prometnicu M-5. Sličnu su taktiku presijecanja hrvatskih enklava muslimanske snage primijenile u:[1]
- Kaćunima siječnja 1993. poslije čime su razdijelili Lepeničku i Lašvansku dolinu
- Ahmićima travnja 1993. no onda je HVO spriječio da se prekine prometna komunikacija između Busovače i Viteza
- Vrbanji srpnja 1993. a nedugo poslije su HVO i Hrvati izbačeni iz Bugojna.
Muslimani su ovdje držali Grbavicu, a točka prekida bila je selo Divjak čime su Stara Bila i Vitez ostali bez spoja. Pored toga su muslimanske snage raspoređene na uzvisini i visoravni Grbavici nadzirali sve što HVO čini, ne prezajući pucati snajperom i po hrvatskim civilima.[1]
Alternativna staza
Umjesto upuštanja u borbu, HVO je iznašao rješenje izradivši preko noći drugi put između tih dvaju mjesta. Premda manje kvalitetan, makadamski, pod ugrozom od ABiH, smanjene protočnosti, osigurao je opstojnost Hrvata Lašvanske doline. No Muslimani su doveli nove snage na visoravan što je značilo skoru navalnu akciju kojom bi se presjekle komunikacije postrojba HVO i hrvatskog puka te u konačnici poraz s katastrofalnim posljedicama već viđenim u etničkom čišćenju Bugojna od Hrvata. [1]
Konačna bitka
Rješenje je hektičnoj situaciji pronađeno. Oslobađanje svakog objekta bilo je analizirano do u potankosti. Tihomir Blaškić, Dario Kordić i suradnici su osmislili što poduzeti. Stanovnici i vojnici su bili svjesni složenosti i opasnosti situacije te motiva za akciju nije nedostajalo. 8. rujna u zoru su u akciju krenule PPN HVO HVO Operativne zone Središnja Bosna uz dosta boraca koji su se dragovoljno javili baš za ovu zadaću. HVO je imao malo pričuva ali se s time moralo ići u odsudnu bitku za opstanka Hrvata u Lašvanskoj dolini. Blaškić je zapovijedao s obližnje Kalvarije, poznatog katoličkog svetišta. Krenulo se topničkom pripremom, točno gađajući vojne ciljeve, posebice utvrđene rovove i zapovjedna mjesta. Jur nakon nekoliko sasti HVO je probio prve crte obrane postrojba ABiH. Usljedile su borbe za svaki objekt. Još u tijeku prvog dana akcije HVO je izbio na Grbavicu, bez poginulih i manjim brojem ranjenih. Pad mraka je nagnao hrvatske vojnike zaustaviti se, jer kretanje po izvjesno miniranom terenu je nosilo višestruke pogibelji, od usmrćivanja i ranjavanja do odavanja položaja koje bi napravila eksplodirana pješačka mina. Motiviranost i moral HVO-a je na visokoj razini te su se cijele noći javljali novi dragovoljci.
9. rujna su ABiH stigla pojačana, ali HVO je nastavio nadirati usprkos tome te su potisnuli muslimanske snage ka Sadovačama i Bukvama. Do popodneva je bilo jasno da je HVO izvojevao pobjedu, što je iznimno značilo za poljuljani moral izolirane hrvatske enklave koji se stvorio nakon tromjesečna užasa i neprestanog primanja informacija o padanju hrvatskih položaja jedan za drugim. [1]
U izradi