Berlinska konferencija
| Berlinska konferencija | |
|---|---|
 Ilustracija sudionika iz Berliner Zeitunga | |
| Vrsta | Međunarodni ugovor |
| Datum izrade | 1884. – 1885. |
| Datum potpisa | 26. veljače 1885. |
| Mjesto potpisa | Berlin |
Berlinska konferencija je ime za niz pregovora vođenih od 15. studenoga 1884. do 26. veljače 1885.) u Berlinu, na kojima su se tadašnje vodeće europske sile sastale kako bi odlučile o svim pitanjima vezanim uz sliv rijeke Kongo u Središnjoj Africi.[1]
Tijekom konferencije, sudionici su raspravljali i o drugim povezanim pitanjima i dogovorili zajednički okvir za legalizaciju daljnje europske kolonizacije Afrike. Nakon konferencije, tempo europskih zahtjeva na afričkom kolonijama se povećao, što je bio dio već započete Utrke za Afriku.[1]
Konferenciju je organizirao njemački kancelar Otto von Bismarck koji je poslao pozive. Cilj konferencije je bio riješiti probleme vezane uz rijeku Kongo i drugdje po Africi. Neposredni povod za sazivanje konferencije bio je portugalski zahtjev za estuarijem Konga, čemu se oštro protivio belgijski kralj Leopold II jer bi to ugrozilo njegovu Slobodnu Državu Kongo. Širi razlog za konferenciju bilo je rivalstvo i podozrivost kojim su europske velesile gledale na međusobne pokušaje kolonijalnog širenja u Africi.[1]
Na konferenciji su sudjelovali predstavnici 14 zemalja; od Ujedinjenog Kraljevstva, Treće Francuske Republike, Njemačkog Carstva, Kraljevine Portugal, Austro-Ugarske, Kraljevine Danske, Kraljevine Španjolske, Kraljevine Italije, Kraljevine Nizozemske, Kraljevine Švedske, Kraljevine Norveške, Sjedinjenih Američkih Država do Ruskog i Osmanskog Carstva.
Na kraju konferencije potpisan je Opći akt Berlinske konferencije, službeni dokument koji je sadržavao šest deklaracija. Sliv rijeke Kongo proglašen je neutralnim (na to se potpisnici u Prvom svjetskom ratu uopće nisu obazirali), jamčio je slobodu trgovine i plovidbe za sve države u slivu, zabranjivao je trgovinu robljem; predviđao je slobodnu plovidbu rijekom Kongo i rijekom Niger; te uspostavio okvir za priznavanje svake nove kolonizacije afričkog teritorija od strane europskih sila. Iako je europska utrka za afričkim kolonijama započela prije puno godinama, tempo kolonizacije se nakon konferencije jako ubrzao.[1]
