Kontroverze o Balkanskim poluotoku se odnose na kontroverze toga zemljopisno-političkog pojma. Zemljopisno područje jugoistočne Europe i njegova poluotočnost je neodređena. Pojam "Balkanski poluotok" ili "Zapadni Balkan" za jedno od zemljopisnih područja Europe zbog više definicija za ograničavanje krije brojne nesuglasice.
Naziv "Balkan" (u Bugarskoj Stara Planina) dolazi od turske riječi za planinu. Nekad se ta planina zvala Haemus Mons, što vjerojatno dolazi od tračke riječi Saimon, koja znači "lanac".
Zemljopisno stajalište
Općenito je prema zemljopisnoj definiciji poluotok područje do kojega se može doći preko uske veze povezane s kopnom. Poluotok je dakle zemlja koja je u velikoj mjeri okružena vodom, ali još uvijek ima prirodnu vezu s kopnom.
Nije jasno zašto je područje jugoistočne Europe naziva ponekad "Balkanski poluotok" iako Stara Planina (po kojoj nosi naziv) i ne preuzima dominantnu poziciju u ovom dijelu Europe. U tom dijelu Europe se nalaze primjerice i Dinarsko gorje, Velebit i Prokletija kao i drugi dominantni planinski lanci.
Podrijetlo termina
Termin "Balkan" se počeo rabiti u Europi tijekom 19. stoljeća za obilježavanje onog dijela Europe koji je tada bio pod Osmanskim Carstvom, kada su se počele formirati nove države poput Grčke, Crne Gore, Srbije, Bugarske i Rumunjske u područjima koja su Turci napustili pod pritiskom autonomaških pokreta i europskih sila koje su ih podržavale.[1]. Zbog toga se Hrvatska nipošto ne može smatrati dijelom Balkana, barem ne u izvornom i povijesnom smislu termina, s obzirom da je bila u sklopu Austro-Ugarske.
Utjecaji osoba bez izravne veze s jugoistočnom Europom na nastanak termina
Geolog Ami Boué (1794-1881) opisao je u jednom od svojih djela Staru planinu u Bugarskoj kao "Balkan". Boué je preuzeo oznaku "Balkan" od turske riječi "balkan" ili "balkanar", što znači "šumovite planine."
Stvaranju ovog termina doprinio je u značajnoj mjeri zemljopisac Johann August Zeune, koji je u jednim od svojih djela 1809. rabio termin "Balkanski poluotok" ili "Balkan".
To se dogodilo zbog nepažnje Zeunera koji je smatrao da je Stara planina u ovom dijelu Europe dominantni planinski sustav. Zeunerova pogreška na početku nije imala velik utjecaj. Izraz "Balkanski poluotok" je tijekom cijelog 19. stoljeća samo povremeno spominjan u zemljopisnoj literaturi.
Utjecaji ličnosti iz jugoistočne Europe
Pojam "Balkan" su tek krajem 19. stoljeća preko Francuske književnosti otkrili srpski zemljopisci. To se prije svega odnosi na srpskog zemljopisca Jovana Cvijića (1865-1927). Za razliku od mnogih europskih zemljopisaca, koji su ukazivali na neodređenost rabljenja termina poluotoka u ovim dijelu dijelu jugoistočne Europe, Cvijić i njegovi sljedbenici su se držali tog zemljopisnog pojma. Međutim, i tada se još uvijek nije jasno znalo gdje je točno granica između takozvanog "Balkanskog poluotoka" i ostatka Europe.
U znanstvenoj literaturi, (posebno u djelima srpskih autora) su se rabila dva tumačenja. Jedna interpretacija je vodila granice u smjeru istok-zapad na tijeku rijeka Dunava, Save i Kupe u Kvarnerskom zaljevu na Jadranu.
Druga interpretacija je nazivala "Balkanom" puno veće područje. Granica prati tijek Dunava, Save do Ljubljanskog Barja, a zatim tijekom Idrijce savinjske do sjevernog Jadrana. To razgraničenje sjevernog Balkana prema ostatku Europe nikada nije bio jasno definirano niti u djelima srpskih znanstvenika.
Razlozi za nastanak pojma "Balkan"
Koji su bili odlučujući razlozi da je srpski zemljopisac Jovan Cvijić tako spremno je prihvatio pojam Balkan?
Cvijić je bio fizički geograf (geomorfolog), antropolog i političar. Cijenio je da ga se naziva "balkanologom". Kao rektor Sveucilišta u Beogradu i kao predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), i kao jedan od najutjecajnijih srpskih znanstvenika, Cvijić je udružio sve svoje snage na afirmaciji srpske kulture, srpske nacionalne ideje na širenje srpske dominacije i srpske nacionalne države na zemlje gdje žive Južni Slaveni.
Pod krinkom znanstvenosti i objektivnosti Cvijić je rabio koncept "Balkan" kako bi se poduprijelo i odobrilo postojanje takozvane "povijesne tradicije Balkana" ili "dinarskog tipa čovjeka" [2] ."
Izraz "Balkanskog poluotoka" može se izraziti vrlo jednostavno time što postoje srpske znanstvene interpretacije povijesnih tradicija Balkana. Dapače, razvijena je i ideja o ujedinjenju svih "balkanskih naroda". Prema ovoj teoriji su članovi balkanskih naroda u osnovi srpskog podrijetla.[3]
Povezani članci
Izvori
- ↑ http://www.treccani.it/enciclopedia/questione-balcanica/ O Balkanu na Talijanskoj Enciklopediji znanosti, književnosti i umjetnosti
- ↑ Jovan Cvijić : Dinarski tip čoveka - Opšte osobine
- ↑ Judah, Tim: The Serbs. Hystory, Myth and the Destruction of Yugoslavia. Yale University Press (Third Edition), New Haven and London 1997, 2000, 2009, ISBN 978-0-300-15826-7, S. 65-66.
Vanjske poveznice
- prof. dr. sc. Dragutin Feletar:Zablude nepostojećeg poluotoka
- "Zablude nepostojećeg poluotoka" (Dragutin Feletar) u "Meridijani - časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja", siječanj 2010., broj 141, www.meridijani.com
- Vjesnik (10. siječnja 2000.) Hrvatska je država Srednje Europe i Sredozemlja, ali istodobno podunavska i panonska zemlja
- http://www.uni-klu.ac.at/eeo/Todorova_Vermaechtnisse