Austrougarska polarna ekspedicija
Austrougarska polarna ekspedicija bila je arktička ekspedicija kojoj je cilj bio pronaći Sjeveroistočni prolaz. Trajala je od 1872. do 1874., a predvodili su je Julius von Payer i Karl Weyprecht. Ekspedicija je otkrila i djelomično istražila Zemlju Franje Josipa.
Od 24 člana posade, jedan je bio podrijetlom iz Norveške, dok su preostala 23 bila iz Austro-Ugarske, među kojima je bilo 12 Hrvata.
Pozadina
Austrougarska polarna ekspedicija u velikoj je mjeri bila potaknuta inicijativom geografa Augusta Heinricha Petermanna, zagovornika plovnog Sjevernog ledenog mora. Petermann je prethodno sudjelovao u njemačkim ekspedicijama na Sjeverni pol od 1868. do 1870., koje nisu uspjele pronaći plovne putove uz istočnu obalu Grenlanda. Nakon toga Petermann se zalagao za istraživanje područja između Svalbarda i Nove Zemlje, za koje je pretpostavljao da je manje prekriveno ledom zbog utjecaja Golfske struje.[1]
Godine 1871. organizirana je probna ekspedicija koju su predvodili Weyprecht i Payer. Unajmili su norveški brod Isbjørn te u Tromsøu angažirali kapetana Johana Kjeldsena i norvešku posadu.[2]
Isbjørn je zaplovio prema istočnoj obali Svalbarda u nadi da će dosegnuti Gillisovu Zemlju. Međutim, naišli su na gust morski led te nisu uspjeli napredovati dalje od obale otoka Nordaustlandeta. Kako bi spasili ekspediciju koja je dotad bila razočaravajuća, Weyprecht i Payer najprije su istražili otoke južnije od njih, a zatim nastavili plovidbu prema istoku. Ondje su pronašli otvoreno more i uspjeli se probiti duboko u Barentsovo more. Povoljni uvjeti s obzirom na količinu leda opravdali su slanje glavne ekspedicije u istom smjeru sljedeće godine.[3]
Nezadovoljan Norvežanima tijekom izviđačke plovidbe brodom Isbjørn, Weyprecht je odlučio da glavnu ekspediciju treba činiti austrougarska posada. Također je zaključeno da će parobrod biti neophodan.[4]
Pripreme
Plan
Cilj ekspedicije bilo je istražiti Arktički ocean sjeverno od Rusije i u idealnom slučaju pronaći Sjeveroistočni prolaz.[5][6][7] Planirano je da ekspedicija iz Norveške doplovi do sjeverne obale Nove Zemlje, a zatim preko Novosibirskih otoka nastavi prema Americi, i to u periodu od dvije i pol godine. Također se nadalo da bi istraživanje tog područja moglo dovesti do otkrića kopna koje bi se moglo iskoristiti kao baza za dolazak do Sjevernog pola morskim putem.[8]
Financiranje
Ukupni troškovi ekspedicije iznosili su 222.600 forinti, a najveći dio sredstava osiguran je privatnim donacijama, od kojih su mnoge potjecale od austrougarskih plemića. Glavni pokrovitelj bio je grof Johann Nepomuk Wilczek, koji je donirao 30.000 forinti. Grof Franz Salm (1819. – 1887.) donirao je 20.000 forinti. Od državnih ministarstava i Akademije znanosti ekspedicija je primila 10.340 forinti, dok je kruna osigurala dodatnih 10.000 forinti.[9] Među ostalim važnim pokroviteljima bili su grof Ödön Zichy,[10] bankar Ludwig von Ladenburg (1873. – 1877.),[11] nadvojvoda Rainer Austrijski[12] i barun Maximilian von Sterneck.[13]
Brod
Glavni brod ekspedicije bio je Tegetthoff, nazvan po austrougarskom admiralu Wilhelmu von Tegetthoffu, pod čijim je zapovjedništvom Weyprecht prethodno služio. Brod je za potrebe ekspedicije izgradilo brodogradilište Teklenborg & Beurmann u Bremerhavenu. Bio je to trojarbolni barkentin deplasmana 220 tona, duljine 38,34 metra, opremljen parnim strojem snage 100 konjskih snaga (75 kW).[14] Osim toga, grof Wilczek ponovno je osobno unajmio jedrenjak Isbjørn kako bi se njime uspostavilo pričuvno skladište zaliha za hitne slučajeve.
Posada
Posada je međusobno komunicirala na talijanskom.[15] Od 24 člana posade, jedan je bio podrijetlom iz Norveške, dok su preostala 23 bila iz Austro-Ugarske, među kojima je bilo 12 Hrvata.
|
Mornari:
|
Pratila su ih i dva psa iz Laponije te šest pasa iz Beča,[16] kao i dvije mačke.[17]
Putovanje
Isbjørn je 20. lipnja 1872. isplovio iz norveške luke Tromsø s ciljem uspostavljanja skladišta zaliha na rtu Nassau, na Novoj Zemlji. Na brodu su se nalazili grof Wilczek, barun von Sterneck i kapetan Johan Kjeldsen.
Tegetthoff je sa svojom posadom od 24 člana isplovio iz Tromsøa 13. srpnja 1872. godine.[18] Dva su se broda susrela u blizini Barentsovih otoka, kraj Nove Zemlje, gdje je uspostavljeno pričuvno skladište zaliha u slučaju da posadi broda Tegetthoff zatrebaju potrepštine pri povratku. Nakon što je izvršio svoju zadaću, Isbjørn se vratio u luku.[19]
Tegetthoff je nastavio plovidbu prema sjeveru. Krajem kolovoza ostao je zarobljen u plutajućem morskom ledu sjeverno od Nove Zemlje te je počeo plutati prema dotad nepoznatim polarnim područjima.[20]
Tijekom duljeg razdoblja brodu je prijetila opasnost da ga zdrobi led. Članovi ekspedicije često su se pripremali napustiti brod.[21]
Dana 30. kolovoza 1873., nakon godinu dana provedenih u ledu, istraživači su otkrili arhipelag koji su nazvali Zemlja Franje Josipa po austrougarskom caru Franji Josipu I.[22] Brod Tegetthoff nastavio je plutati sve do kraja listopada, kada se zaustavio uz otok na jugoistoku Zemlje Franje Josipa. U studenom je poduzeto nekoliko kraćih ekspedicija na novootkriveni otok, nazvan Wilczekov otok, nakon čega su istraživači morali pričekati završetak polarne noći kako bi mogli nastaviti istraživanje.[23]
Tijekom veljače 1874. Weyprecht i Payer odlučili su napustiti brod zarobljen u ledu nakon što su dovršili istraživačke ekspedicije na saonicama kako bi istražili novootkrivene zemlje. Prva od tih ekspedicija uputila se na Hallov otok, gdje su članovi ekspedicije usponom stigli do rta Tegetthoff i ledenjaka Sonklar. Temperatura na ledenjaku spuštala se i do −50 °C.[24]
Dan nakon povratka skupine sa saonica, Otto Krisch, koji je ostao na brodu, preminuo je od tuberkuloze. Još je u studenom 1872. rekao da pati od bolova u prsima.[25] Brodski liječnik Kepes kasnije je napisao da su njegovi simptomi izazivali zabrinutost još od travnja 1873. U veljači 1874. Krisch je obolio i od skorbuta.[26] Skorbut je predstavljao problem i za ostale članove posade, no uspjeli su ga izliječiti konzerviranim povrćem, limunovim sokom, vinom i mesom polarnog medvjeda.[27] Krisch je pokopan u pukotini na Wilczekovom otoku. Grob je zatvoren kamenom, a na njemu je postavljen drveni križ.[28]
Druga ekspedicija na saonicama trajala je 27 dana. Tijekom putovanja muškarcima je neprestano prijetila opasnost od pomicanja ili otvaranja morskog leda, zbog čega se možda ne bi mogli vratiti na brod. Kretali su se Austrijskim tjesnacem prema sjeveru, a Payer je usput obavljao mjerenja na različitim lokacijama.[29] Istraživački rad omogućio je kartiranje velikog dijela istočnog dijela Zemlje Franje Josipa. Prilikom prelaska ledenjaka Middendorf na Rudolfovu otoku, Zaninović je sa saonicama i psima propao u ledenjačku pukotinu. Haller, iskusan alpinist, uspio se spustiti u pukotinu i spasiti Zaninovića, pse i saonice s većinom opreme. Dana 12. travnja 1874. stigli su do najsjevernije točke Zemlje Franje Josipa, rta Fligeli (81° 51′ sjeverne geografske širine). Payer je vjerovao da je u daljini na sjeveru ugledao kopno, koje je nazvao Zemlja kralja Oskara i Zemlja Petermanna.[30]
U sklopu treće ekspedicije istražen je McClintockov otok.[31]
Dana 20. svibnja 1874. napustili su brod i pokušali stići do Nove Zemlje.[32] U početku su sa sobom ponijeli tri čamca, svaki postavljen na saonice, kao i zalihe hrane i opremu za tri do četiri mjeseca, raspoređene na još troje saonica. Svake su saonice težile oko 820 kg. Koristili su i male pseće saonice. Napredovali su tako da su neko vrijeme vukli saonice s čamcima, a zatim se vraćali po dodatne saonice.[33]
Skupina je vrlo sporo napredovala preko leda prepunog prepreka. Tek nakon osam dana uspjeli su se udaljiti toliko da više nisu mogli vidjeti brod.[34] Dana 1. srpnja više nisu mogli napredovati pa su se povukli na Lamontov otok koji su otkrili na putu.[35] Weyprecht je odlučio nakratko se vratiti na brod kako bi preuzeo četvrti čamac, dok su čekali poboljšanje stanja leda. Dana 10. srpnja nastavili su put prema jugu, povremeno vukući saonice, a povremeno veslajući čamcima po otvorenoj vodi okruženoj morskim ledom.[36] Weyprecht je u svom dnevniku zabilježio neke pritužbe na Payerovo ponašanje, ali je bio prilično ponosan na sklad i odanost članova posade.[37]
Dana 14. kolovoza 1874. ekspedicija je stigla do otvorenog mora. Preostala dva psa ustrijeljeni su jer su počeli patiti od morske bolesti te su narušavali stabilnost čamaca.[38] Nakon tri dana veslanja stigli su do Nove Zemlje. Namjeravali su doći do skladišta zaliha koje je Wilczek ondje postavio, no nakon što su ga slučajno prošli, odlučili su nastaviti prema jugu i osloniti se na preostale zalihe.[39] Dana 24. kolovoza čamci austrougarske ekspedicije susreli su ribare s ruskog broda Nikolaj, kojeg je zapovijedao Fjodor Ivanovič Voronin. Ruski mornari srdačno su ih dočekali, a posebno ih je impresionirao ruski ukaz koji je ekspedicija imala sa sobom, a koji je sadržavao upute o pružanju pomoći njezinim članovima.[40] Weyprecht i Payer dogovorili su se s Voroninom da ih preveze u Vardø, na sjeveru Norveške, u zamjenu za 1200 srebrnih rubalja, tri ekspedicijska čamca i dva pištolja Lefaucheux.[41] U Vardø su stigli 3. rujna.[42]
Ekspedicija se vratila u Austro-Ugarsku obalnim parobrodom iz Vardøa, a zatim vlakom iz Hamburga. Tijekom putovanja dočekivalo ih je mnoštvo ljudi, a bili su pozivani i na svečane večere koje su u Norveškoj, Švedskoj i Njemačkoj priređivali lokalni uglednici i geografska društva. U Beč su ušli trijumfalno te su, prema izvješćima tadašnjih novina, dočekani uz prisutnost stotina tisuća ljudi.[43] Slavlje se nastavilo diljem Austro-Ugarske, dok su se pojedini članovi ekspedicije vraćali u svoje domove.
Spomen
Dnevnik jedinog preminulog člana, Krischa, objavljen je 1875.[44] Iduće godine Payer je objavio knjigu.[45] Oba djela popularizirala su ekspediciju.[46] Payer je također slikao slike o ekspediciji.
Petar Kuničić je 1893. objavio knjigu Hrvati na ledenom moru.[47] Drugo izdanje objavljeno je 1908., a pretisci 1994., 2020. i 2024.[47][48][49] Postavljene su spomen-ploče na rodnim kućama Frane Letiša u Opatiji, Vicka Palmića u Lovranu, Jakova Sučića u Voloskom i Jurja Štiglića u Praputnjaku.[50][51]
Austrijski skladatelj Eduard Strauss skladao je 1875. Weyprecht-Payer-Marsch.[52]
Međunarodna polarna godina prvi put je organizirana 1882./83.[53]
U Puli je 25. godišnjica povratka ekspedicije organizirana 3. rujna 1899. u Mornaričkom kasinu. Na proslavi je prisustvovalo dvanaest članova ekspedicije, uključujući Payera.[53] U Mornaričkoj crkvi je 1914., povodom 40. godišnjice, postavljena bakrena spomen-ploča koja je kasnije nestala te je zamijenjena mramornom spomen-pločom.[53]
Ruski znanstvenik Vladimir Serov je 1978. otkrio bocu koju je Weyprecht ostavio na Lamontovom otoku. Danas ju čuva Austrijska akademija znanosti.[54]
Godine 2005. Austrija je izdala prigodnu kovanicu od 20 eura.
Izvori
Literatura
- • Nepoznat parametar:
časopis
• Nepoznat parametar:jstor
• Nepoznat parametar:url-access
• Nedostaje obavezni parametar:journal
• Parametartypenije dopušten u klasijournal
• Parametaraccess-datenije dopušten u klasijournal
• Parametardatenije dopušten u klasijournal
• Parametarurlnije dopušten u klasijournal - • Nepoznat parametar:
jstor
• Nepoznat parametar:url-access
• Parametartypenije dopušten u klasijournal
• Parametaraccess-datenije dopušten u klasijournal
• Parametardatenije dopušten u klasijournal
• Parametarurlnije dopušten u klasijournal
Krisch, Anton. https://books.google.com/books?id=NTPXQwAACAAJ&pg=PA1.
Payer, Julius. https://archive.org/details/dieoesterreichis00paye. (engleska inačica: New Lands within the Arctic Circle. Cambridge University Press.)
Weyprecht, Karl. http://mdz-nbn-resolving.de/urn:nbn:de:bvb:12-bsb11392890-5.
- Österreichische Nationalbibliothek, Hundert Jahre Franz Josef's Land: Katalog einer Ausstellung im Prunksaal der Österreichischen Nationalbibliothek (Wien 1973).
- Andreas Pöschek: Geheimnis Nordpol. Die Österreichisch-Ungarische Nordpolexpedition 1872-1874. - Wien: 1999 (download as PDF)
- • Nepoznat parametar:
s2cid
• Nepoznat parametar:issue
• Parametartypenije dopušten u klasijournal
• Parametardatenije dopušten u klasijournal - • Nepoznat parametar:
number
• Parametartypenije dopušten u klasijournal
• Parametarurlnije dopušten u klasijournal
ref- ↑ Barr 2011, str. 97.
- ↑ Barr 2011, str. 98.
- ↑ Capelotti, Peter Joseph. https://press.ucalgary.ca/books/9781552387054.
- ↑ Barr 2011, str. 99.
- ↑ Payer 1875, str. 1.
- ↑ Weyprecht 1875, str. 19.
- ↑ Payer 1876, str. 2.
- ↑ • Parametar
typenije dopušten u klasijournal
• Parametaraccess-datenije dopušten u klasijournal
• Parametardatenije dopušten u klasijournal
• Parametarurlnije dopušten u klasijournal - ↑ • Nepoznat parametar:
issue
• Parametartypenije dopušten u klasinews
• Parametardatenije dopušten u klasinews
• Parametarpagenije dopušten u klasinews
• Parametarworknije dopušten u klasinews
• Parametartitlenije dopušten u klasinews
• Parametarvolumenije dopušten u klasinews
• Parametarlocationnije dopušten u klasinews
• Parametarurlnije dopušten u klasinews
• Parametarpagesnije dopušten u klasinews - ↑ Weyprecht 1879, str. XI.
- ↑ Schimanski & Spring 2015, str. 443.
- ↑ Schimanski & Spring 2015, str. 443.
- ↑ Weyprecht 1879, str. X.
- ↑ Payer 1876, str. 3.
- ↑ Payer 1876, str. 4f.
- ↑ Payer 1876, str. 5.
- ↑ Krisch 1875, str. 10.
- ↑ Payer 1876, str. 5.
- ↑ • Nepoznat parametar:
magazine
• Nepoznat parametar:issue
• Nepoznat parametar:via
• Parametartypenije dopušten u klasinews
• Parametarlastnije dopušten u klasinews
• Parametaraccess-datenije dopušten u klasinews
• Parametardatenije dopušten u klasinews
• Parametarauthornije dopušten u klasinews
• Parametarfirstnije dopušten u klasinews
• Parametarpublishernije dopušten u klasinews
• Parametartitlenije dopušten u klasinews
• Parametarvolumenije dopušten u klasinews
• Parametarlocationnije dopušten u klasinews
• Parametarurlnije dopušten u klasinews
• Parametarpagesnije dopušten u klasinews
• Parametarplacenije dopušten u klasinews - ↑ Payer 1875, str. 2,6.
- ↑ Krisch 1875, str. 30–34., 38., 46–49.
- ↑ Payer 1875, str. 12.
- ↑ Barr 2011, str. 100.
- ↑ Payer 1875, str. 8f.
- ↑ Krisch 1875, str. 36.
- ↑ Krisch 1875, str. 112f.
- ↑ Payer 1876, str. 82.
- ↑ Krisch 1875, str. 114f.
- ↑ Payer 1875, str. 9–12.
- ↑ Barr 2011, str. 101.
- ↑ Payer 1875, str. 17.
- ↑ Payer 1876, str. 386.
- ↑ Barr 2011, str. 102.
- ↑ Barr 2011, str. 104.
- ↑ Barr 2011, str. 104–106.
- ↑ Barr 2011, str. 106-108.
- ↑ Barr 2011, str. 121.
- ↑ Barr 2011, str. 118.
- ↑ Barr 2011, str. 119.
- ↑ Payer 1876, str. 444.
- ↑ Payer 1876, str. 448.
- ↑ Payer 1875, str. 18f.
- ↑ • Parametar
worknije dopušten u klasinews
• Parametartypenije dopušten u klasinews
• Parametartitlenije dopušten u klasinews
• Parametarlocationnije dopušten u klasinews
• Parametardatenije dopušten u klasinews
• Parametarurlnije dopušten u klasinews
• Parametarpagenije dopušten u klasinews
• Parametarpagesnije dopušten u klasinews - ↑ Slukan Altić 2013, str. 114.
- ↑ Slukan Altić 2013, str. 114.
- ↑ Slukan Altić 2013, str. 114.
- ↑ 47,0 47,1 KUNIČIĆ, Petar, Hrvatski biografski leksikon, pristupljeno 19. listopada 2026.
- ↑ Hrvati na ledenom moru : putovanje po sjeveru s hrvatskim mornarima : sa 58 slika / po izvješću Julija Payera napisao Petar Kuničić, Knjižnice grada Zagreba, pristupljeno 19. listopada 2026.
- ↑ Hrvati na ledenom moru predstavljanje III. izdanja pretiska knjige Petra Kuničića iz 1893. godine, Gradska knjižnica Rijeka, pristupljeno 19. listopada 2026.
- ↑ Darko Žubrinić, Croatian mariners in the ARCTIC EXPEDITION in 1872-1874, croatianhistory.net, pristupljeno 19. listopada 2026.
- ↑ Anto Ravlić, Spomen ploča Praputnjarcu, sudioniku ekspedicije koja je otkrila posljednji neotkriveni kutak Svijeta, torpedo.media, objavljeno 17. rujna 2022., pristupljeno 19. listopada 2026.
- ↑ Weyprecht-Payer-Marsch, Eduard Strauss (Op. 120), Bayerische Staatsbibliothek.
- ↑ 53,0 53,1 53,2 Miljenko Smokvina, Austrougarska arktička ekspedicija 1872.-74., Istrapedia, pristupljeno 19. listopada 2026.
- ↑
• Nepoznat parametar:
chapter-url
• Parametarchapternije dopušten u klasibook