Aronija
| Aronija | |
|---|---|
| |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Angiospermae |
| Red: | Rosales |
| Porodica: | Rosaceae |
| Potporodica: | Amygdaloideae |
| Tribus: | Maleae |
| Rod: | Aronia Medik. |
| Vrste | |
| *Aronia arbutifolia (L.) Pers. | |
Aronija je rod listopadnih grmova koji se sastoji od dviju vrsta, podrijetlom s istoka Sjeverne Amerike. Grm aronije naraste najčešće 1-6 m, bujnog je rasta, a ljudi je rezidbom oblikuju kao manje drvo. Najčešće obitava u vlažnim šumama i močvarama. Aroniju često ljudi uzgajaju kao ukrasnu biljku. Poznato je kako su nakon nuklearne katastrofe u Černobilu plodovi aronije korišteni za ublažavanje zdravstvenih tegoba ozračenih osoba. Zbog visokog stupnja otpornosti na mraz, izdrži zimu i do -47°C. Zato je mnogi nazivaju sibirska borovnica. Tako se aronija počela uzgajati u Rusiji, Finskoj i Švedskoj. Također je otporna i na sušu, kukce, zagađenja i bolesti.
Opis
Oprašuju je pčele i vjetar, a u jesen listovi mijenjaju boju u crvene nijanse. Listovi aronije su jednostavni, poredani naizmjenično. Cvjetovi su mali, sastoje se od pet latica i pet čašičnih listića. Plodovi su joj bobice koje nisu jestive svježe jer su gorka okusa (osim crvenoplodne aronije), ali se često koriste u pripremi vina, džema, čaja, sirupa, kompota, likera, idt. Također se koriste kao začin i boja u pićima i jogurtima. Plodovima aronije se hrane ptice, te njezine sjemenke rasprostranjuju izmetom.
Vrste
Crvenoplodna aronija
(lat. Aronia arbutifolia) naraste 2-4 m u visinu, rjeđe 6 m. Listovi su joj 5-8 cm široki. Cvjetovi su joj bijeli ili blijedo ružičasti, otprilike 1 cm široki. Plod je jestiv,crven, 4-10 mm širok i otporan na zimu.
Crnoplodna aronija
(lat. Aronia melanocarpa) naraste u visinu malo manje od 1 m, a rijetki primjerci su narasli 3 m. Listovi su najčešće 6 cm široki. Cvjetovi su bijeli, imaju 1.5 cm širine. Ispočetka je plod crvene boje. Kad naraste, plod je crne boje, veličine 6-9 mm.
Ljubičastoplodna aronija
(lat. Aronia × prunifolia) hibrid. Cvijeta od travnja do srpnja. Plod joj je tamnoljubičaste do crne boje, 7-10 mm širok.
Povijest
Aronija je dospjela u Europu iz istočnog dijela Sjeverne Amerike. Navodno su je poznavali tamošnji Indijanci, njene plodove su sušili i upotrebljavali za zimske pogače. Aroniju kao hranu i lijek su prvi počeli upotrebljavati sjevernoamerički Indijanci. Kako plodovi aronije dugo vremena ostaju na grmu i ne kvare se, Indijanci su se hranili njime, plodove su sušili i mljeli, te miješali sa životinjskom mašću i osušenim mesom. Sušeni plodovi aronije bili su hrana za zimu, te lijek protiv želučanih i crijevnih tegoba. Osim zrelih plodova, sjevernoamerički Indijanci su kao lijek upotrebljavali i listove i koru aronije. Ljeti su sušili listove i koru, pripremali su čaj, koji su koristili kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja iz rana. U Europi je aronija privukla pažnju zbog svoje ljepote, jer su njeni bijeli cvjetovi jedni od najljepših cvjetova grmolikih biljaka. Godine 1972. Crnoplodna aronija je primila nagradu Kraljevskog vrtlarskog udruženja u Engleskoj. Prvi put se je u Europi spominje oko 1816. u Ukrajini,te je sve do početka dvadesetog stoljeća uzgajana isključivo kao ukrasni grm.Jednom su je u većoj količini posadili također u Sloveniji, no nije bila posebno dobro prihvaćena, prije svega zbog nepoznavanja ljekovitih svojstava, koja aronija nudi.nas
Prva uzgojna sorta stvorena je od strane ruskog biologa i pomologa Ivana Vladimiroviča Mičurina još krajem 19. stoljeća, uz napomenu da se uzgoj počeo širiti tek nakon njegove smrti 1935,uz neophodno isticanje da je danas i znanstveno dokazano da se kod ove prve poznate sorte radi o hibridu aronije i jarebike.[1]Dotični je uzgojio i više drugih međurodnih hibrida aronije i jarebike("Burka;"Likjornaja","Titan"),po današnjim genetskim istraživanjima u hibride ovog porijekla spadaju i sorte "Viking", "Nero","Aron","McKenzie" i "Galicjanka"("Viking" i "Nero"=75% aronija+25% jarebika).[2][3]Prve uzgojne površine bile su posađene 1946. u Altajskoj oblasti današnje Rusije ( nakon 10 godina probnog uzgoja!), a 1969. je tamo pod aronijom bilo oko 1000 ha.Oko 1948. zasađena je i u okolici ondašnjeg Lenjingrada i to oko 40 ha.Godine 1953. počinje je se saditi i u tadašnjoj Latvijskoj SSR.Također je se počinje saditi i u Estonskoj SSR oko 1958.U razdoblju pedesetih godina prošlog stoljeća aronija se uzgajala u 29 oblasti Sovjetskog saveza.[4][5] 1984. godine u Rusiji tj.ondašnjem SSSR-u se aronija uzgajala na nekih 17 800 hektara,većinom za dobivanje soka(1971. oko 5400 ha!).[6]
U bivšoj Njemačkoj demokratskoj republici uzgoj je započeo oko 1976.[7]
Uzgoj u SAD,znači zemlji porijekla aronije započeo je oko 1997.[8]
Uzgoj u Zapadnoj Europi započinje nekih 15,20 godina prije nego u SAD,prije svega u Danskoj,Finskoj i Švedskoj.[9]Danas su najveći proizvođači Ruska Federacija,Poljska,Češka i Slovačka.
U Hrvatskoj se biljka uzgaja oko 7 godina,no broj proizvođača stalno raste,uz napomenu da se biljka intenzivno kod nas uzgaja na svega oko 20 ha.[10]
Zdravlje
Aronija je prava riznica biološki aktivnih spojeva (preko 300). Čisti krv, jača cirkulaciju, snižava kolesterol i krvni tlak, djeluje protuupalno.[11] Svježi plodovi aronije imaju najveći antioksidativni kapacitet među svim bobičastim i ostalim voćem istraživanim do sada, a mjerenim po ORAC i TEAC standardima - više nego dvostruko više od borovnice ili oko dva puta više od crnog ribiza ( treba naglasiti da ovi podaci izrazito variraju od izvora do izvora!). Mnogobrojne epidemiološke studije ukazuju na snažnu povezanost između unosa aronije i smanjenja smrtnosti uslijed srčanih oboljenja, tumora i drugih degenerativnih bolesti, odnosno smanjenje ili odgađanje razvoja navedenih bolesti, kao i starenja.[12]
Kontraindikacije
Čir na želucu i dvanaestercu, gastrits, tromboflebitis, tromboza.[13]
Sadržaj plodova
Plodovi crnoplodne aronije sadrže sljedeće tvari: 6,2 - 10,8 % šećera, 1,3 % jabučne kiseline, 0,75 % pektina, 0,35 - 0,6 % tanina, vitamine A(1,1 -2,4 mg/100g), C(10 -50 mg/100g), B1 i B2, E(0,8-3,1 mg/100g), PP(0,5-0,8 mg/100g) i P (1200 -1500 mg/100g) glikozid cianidin, flavonske glikozide hesperidin i rutin, te kvercitin i katehin.
Sadrže i 1480 mg/100 g antocijana,te protocianidina 664 mg/100g.[14]
Od makroelemenata plodovi sadrže (mg/g) K - 13,90, Ca - 1,30, Mg - 1,0, Fe - 0,05,I 4-6
Od mikroelemenata sadrže (mkg/g) Mn - 0,07, Cu - 0,58, Zn - 0,10, Co - 0,15, Cr - 0,02, Al - 0,02, Se - 3,63, Ni - 0,11, Sr - 0,06, Pb - 0,02, B - 4,80 µg/g.[15]
Dodatna literatura
Knjige
- Васильченко Г. В., Проценко В. И. Черноплодная рябина. — Мoskva 1967.
- Кузнецов П. А. Черноплодная рябина. Moskva 1978.
- Виноградова Ю. К., Куклина А. Г. Арония Мичурина: от создания до натурализации. — Мoskva 2014.
- Sigrid Grün, Jan Neidhardt : Aronia – Unentdeckte Heilpflanze, Regensburg 2007.
Periodika
- Simeonov S B, Botushanov N P, Karahanian E B, Pavlova M B, Husianitis H K, Troev D M. Effects of Aronia melanocarpa juice as part of the dietary regimen in patients with diabetes mellitus. Folia Med (Plovdiv) 2002; 44: 20-3
- Olas B1, Wachowicz B, Tomczak A, Erler J, Stochmal A, Oleszek W Comparative anti-platelet and antioxidant properties of polyphenol-rich extracts from: berries of Aronia melanocarpa, seeds of grape and bark of Yucca schidigera in vitro.(http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/18231940)
- Zheng W, Wang S Y. Oxygen radical absorbing capacity of phenolics in blueberries, cranberries, chokeberries, and lingonberries. J Agric Food Chem 2003; 51: 502-9
- Skoczynska A, Jedrychowska I, Poreba R, Affelska A, Turczyn B. The influence of chokeberry juice on arterial blood pressure. Pharmacol Rep 2007; 59 (Suppl. 1): 66
Izvori
- ↑ Leonard, Peter J., "Aronia mitschurinii: Solving a Horticultural Enigma" (2011). Master's Theses. 183. https://opencommons.uconn.edu/gs_theses/183
- ↑ https://www.agroforestry.co.uk/wp-content/uploads/agnews-sample/AGN_sample.pdf
- ↑ http://digitalcommons.uconn.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1198&context=gs_theses
- ↑ http://berrylib.ru/books/item/f00/s00/z0000056/st004.shtml
- ↑ http://www.salicicola.com/translations/Skv1983Aronia.html
- ↑ http://www.kuegler-textoris.de/Wildobst_Diplomarbeit_Zeitlhoefler_2002.pdf Pristupljeno 9.09.2015.
- ↑ http://www.kuegler-textoris.de/Wildobst_Diplomarbeit_Zeitlhoefler_2002.pdf Pristupljeno 9.09.2015.
- ↑ http://www.theatlantic.com/health/archive/2010/02/aronia-berries-the-next-a-a/35016/
- ↑ http://umaine.edu/agriculture/home/aronia/plant-description-and-habitat/
- ↑ http://www.savjetodavna.hr/adminmax/publikacije/aronija_2312_finish_opt.pdf
- ↑ http://www.zdravljeizprirode.hr/tema.php?id=20 Preuzeto 27. ožujka 2013.
- ↑ http://aronija.net/sadrzaj/ucinak-na-zdravlje/ Preuzeto 27. ožujka 2013.
- ↑ Putirskij,I.N.,Prohorov,V.N. Universalnaja enciklopedija llekarstvenih rastenij,Moskva 2000.,str,61
- ↑ http://yep.ba/wp-content/uploads/2014/08/UPPCPrezentacijaAronija.pdf Pristupljeno 11.09.2015.
- ↑ Lovkova, M.J., Rabinovič, A.M., Ponomareva, S.M.,Buzuk, G.N., Sokolova, S.M. Po čemu rastenija lečat, Moskva 1989., str. 181.