Arabija (rimska provincija)
.svg){kind=link}
Arabija (lat. Arabia Petraea, dosl. „Kamenita Arabija”) bila je rimska provincija uspostavljena u drugome stoljeću koja se uglavnom nalazila na području današnjega Jordana. Uspostavilo ju je Rimsko Carstvo na nekadašnjem teritoriju Nabatejskoga Kraljevstva, pokorena 106. godine, za vladavine cara Trajana (98. – 117.), a postojala je sve do četvrtoga stoljeća, kad ju je zamijenila provincija Palaestina Salutaris. Rimljanima je taj teritorij privremeno oduzelo Sasanidsko Carstvo za Bizantsko-perzijskoga rata (od 602. do 628.), a potom ga je osvojio Rašidunski Kalifat za arapsko-bizantskih ratova.
Teritorij Arabije obuhvaćao je dijelove današnjega Levanta, Jordana, Palestine, Sinajskoga poluotoka i sjevernoga dijela Arapskoga poluotoka. Na sjeveru je graničila sa Sirijom, na zapadu s Judejom (poslije Sirijom Palestinom), na jugozapadu s Egiptom na jugozapadu i pustinjskom Arabijom na istoku i jugoistoku. Rimljani su područje južne Arabije nazivali Arabia Felix.
Bila je to ključna provincija uz Limes Arabicus, granicu Rimskoga Carstva u Arabijskoj pustinji. Također je bila jedina provincija na Bliskome istoku koju Rimljani nisu dobili i potom izgubili za Trajanove vladavine (za razliku od Armenije, Asirije i Mezopotamije). Glavni je grad provincije u početku bila Petra, kao i kad je to područje pripadalo Nabatejcima, no naknadno je glavni grad postala Bosra. Veći dio provincije činila je rijetko naseljena pustinja koju su nastanjivala nomadska arapska plemena premda se u blizini rijeke Jordana nalazilo nekoliko gradskih naselja.
Naziv
Porazivši Nabatejce 106. godine, Rimljani su novostečeni teritorij nazvali Arabia Petraea. Taj je naziv opstao do druge polovine četvrtoga stoljeća, kad se provincija počinje nazivati Palaestina Salutaris ili Palaestina Tertia.[1]
Ta je promjena povezana s većim administracijskim restrukturiranjem koje je počelo krajem trećeg stoljeća, za Dioklecijanove vladavine. U to je vrijeme veći dio teritorija Arabije predan provinciji Palestini, a ostatak Arabije bio je ograničen na područja Haurana i Moaba. Kako je Palestina postala prevelika, za druge polovine četvrtoga stoljeća Palestina je podijeljena na tri provincije: Palaestina Prima (Prva Palestina; glavni grad bio je Caesarea Maritima (Primorska Cezareja)), Palaestina Secunda (Druga Palestina; glavni grad bio je Skitopol) i Palaestina Salutaris odnosno Palaestina Tertia (Palestina Koja Ozdravlja ili Treća Palestina; glavni grad: Petra). Palaestina Tertia uključivala je područja koja su pripadala ostatku Arabije.[2]
Geografija
Arabija je obuhvaćala područje između Levanta i unutrašnjosti Arabije, odnosno veće dijelove današnjeg Jordana, južne Sirije, Negeva i sjeverozapadne Arabije. Njezine je krajolike činilo vulkansko i poljoprivredno gorje Haurana u blizini Bostre, transjordanske visoravni i pustinjske stepe, visoravni Moaba i Edoma te suhi južni prolazi koji vode prema Akapskom zaljevu. Grad Petra, glavni grad provincije, nalazio se u dolini koju okružuju strmi planinski lanci, zbog čega je ovisio o trgovinskim mrežama i infrastrukturi.
Administracija
Arabija je većinom bila rijetko naseljena; gradska naselja nalazila su se na sjeveru, u blizini rijeke Jordana i hauranskoga područja. Među većim su gradovima uz Petru bili Bosra, Džeraš (Gerasa), Canatha, Adraa, Maximianopolis, Philippopolis i Amman (Philadelphia). Jedina veća morska luka bila je Ayla (današnja Akaba), smještena na rubu Akapskoga zaljeva.
Godine 106., kad je Aul Kornelije Palma Frontonijan bio upravitelj rimske pokrajine Sirije, dio Arabije pod vlašću Petre uvršten je u Rimsko Carstvo kao dio Arabije i Petra je postala glavni grad te provincije. Petra je pod rimskom vlašću brzo propadala, uglavnom zbog izmjene morskih trgovinskih putova. Godine 363. potres je razorio brojne zgrade i onesposobio ključan sustav gospodarenja vodama. Stari grad Petra bio je glavni grad provincije Istočnoga Rimskog Carstva Palaestina Tertia; u samoj Petri i njezinoj okolici otkrivane su brojne crkve iz bizantskoga razdoblja. U jednoj od njih otkriveno je 140 papirusa, uglavnom ugovora nastalih između 530-ih i 590-ih godina, kojima se pokazalo da je grad u šestome stoljeću i dalje bio u procvatu.
Petra je bila jedna od baza Treće kirenske legije.
Urbanizam i arhitektura
U gradove provincije Arabije uvedena su rimska urbana obilježja, no njih su naposljetku temeljito izmijenile lokalne tradicije. Gradovi poput Gerase i Philadelphije imali su avenije omeđene kolonadama (cardo i decumanus) i javne spomenike te relativno pravocrtni plan, ali po tehnikama gradnje i arhitektonski ukrasi i dalje su bili snažno prožeti bliskoistočnim i nabatejskim osobinama.[3] Bostra, glavni grad provincije, bila je ponešto drukčija; tamošnja zdanja građena su prema rimskom modelu, ali kako se za njihovu gradnju upotrebljavao lokalni bazalt, grad je po izgledu djelovao hladno i neklasično. Philippopolis je drukčiji jer je od početka građen planski u skladu s tipičnim obilježjima rimskih gradova.[3] U načelu, rimski modeli služili su kao temelji organizacije gradova, ali zdanja su često gradili lokalni majstori koji su mijenjali klasična arhitektonska rješenja, proporcije i ukrase. Gradovi u provinciji stoga su sadržavali obilježja rimskih, helenističkih i urođeničkih semitskih formi.[3]
Povijest
Pripajanje teritoriju Rimskoga Carstva
Prije nego što je Rimsko Carstvo 106. osvojilo to područje, bilo je u posjedu Nabatejaca. Prvi vladar kraljevstva prije pripajanja teritorija Rimu bio je Rabbel II. Soter, čija je vladavina trajala od 70. do početka 105. Poslije njegove smrti Nabatejsko Kraljevstvo potresao je prijestolonasljednički sukob, ali Trajan, tadašnji rimski car, nikomu nije priznao pravo na prijestolje te je poslao vojsku kako bi Nabatejsko Kraljevstvo pripojio rimskoj državi. Treća kirenska legija krenula je iz Egipta prema Bostri, a Šesta željezna legija krenula je na Petru iz Sirije. Zajedno su pokorile teritorij i pretvorile ga u novu rimsku provinciju. Moguće je da nije bilo otpora jer se nekadašnja nabatejska kraljevska vojska pridružila rimskim snagama.[4]
Bosra je proglašena glavnim gradom provincije, a Petri je dodijeljen status metropolis Arabica („Arabijska metropola”)[5] kako bi se naznačila njezina važnost.
Nakon pripojenja kraljevstva i tijekom konsolidacije novoga teritorija Trajan je sagradio cestu Via Nova Traiana. Bila je duga otprilike 430 kilometara, vodila je od sirijske granice do Crvenoga mora i pomogla je povezati važna središta nove provincije, pogotovo Bostru, Philadelphiju, Rabbu, Petru i put prema Aili/Akabi, što je dodatno učvrstilo rimsku vlast, potpomoglo vojnim kretanjima te olakšalo prikupljanje poreza i službena putovanja.[6]
██ Rimsko Carstvo za Trajana; na karti su prikazani dijelovi Arabije pod rimskom vlašću
U šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća otkriveno je da su rimske legije za Trajana zauzele Hegru u planinskome dijelu sjeverozapadne Arabije i tako proširile provinciju Arabiju prema jugu.[7]
Kasno rimsko razdoblje
U vrijeme cara Septimija Severa provincija Arabija proširila se prema sjeveru nauštrb teritorija koji je pripadao provinciji Siriji i vjerojatno je obuhvaćala područja Ladžata i Džabal Druzea (južno od Damaska). Ta je promjena bila dio veće reorganizacije istočnih provincija pod Severovom vlašću nakon nekoliko građanskih ratova zbog kojih je Sirija naposljetku bila podijeljena, a veličina susjednih provincija promijenjena. Zahvaljujući toj promjeni Arabija je stekla i područje povezano s kasnijim carem Filipom Arapinom, rođenim u Šabi u hauranskom području. U vrijeme Dioklecijanovih reformi 300. godine provincija je smanjena; Negev, Sinaj i južni transjordanski teritorij pripali su provinciji Palestini.[8][9]
Bizantsko doba
Između 357. i 358. Syria Palaestina podijeljena je na južnu Palestinu, koja je uključivala nedavno stečene teritorije i koja je poslije nazvana Palaestina Salutaris, i preostali sjeverni dio, koji je nazvan Palaestina Prima.[10]
Grčko-rimski utjecaj
Kad su Rimljani 106. osvojili Nabatejsko Kraljevstvo, nova provincija Arabija naglo je (ali neujednačeno) helenizirana i integrirana u carstvo. Premda se malo toga zna o tome kako je to područje pokoreno, u onodobnim se zapisima poslije pada kraljevstva nabatejski etnički identitet sve manje spominjao.[11] Uveden je novi sustav datiranja – Bostranska era – kojemu je prva godina odgovarala 106., godini stvaranja nove provincije. Lokalno je stanovništvo ubrzo usvojilo kronološki sustav rimske Arabije, ali se povremeno i dalje služio nabatejskim.jezikom.[12] Međutim, već ga je u nekoliko godina nakon pripojenja u Arabiji počeo zamjenjivati grčki.[13]
Najbolji dokaz za utjecaj grčko-rimske kulture u Arabiji pružaju Babathini dokumenti, koji pokazuju da su nabatejska i aramejska dokumentacija, premda u početku pisane na nabatejskome i aramejskome, slijedile grčke pravne i administrativne oblike. Tako su vremenski odredivi zapisi iz 94. i 99. pisani na nabatejskome, ali je isprava o pologu iz 110. na grčkome i na njoj piše da se novčana kazna plaća caru, a ne nabatejskomu kralju.[14] Aramejski dokumenti upotrebljavali su se do ranih 120-ih, pogotovo u kontekstu židovskih obitelji, ali i oni su po zapisima datuma bili usklađeni s rimskim i provincijskim institucijama.[15] Od 124. do 132. dokumenti su uglavnom pisani na grčkome, a samo su poneke osobne potvrde i potpisi svjedoka na aramejskome, što pokazuje da je grčki postao uobičajen jezik u brojnim pravnim, ali i u ponekim privatnim kontekstima.[16]
Taj jezični pomak prema grčkomu pratila je i prilagodba većih naseljenih mjesta grčkomu urbanom stilu. U Babathinim dokumentima Petra se prikazuje kao metropola s vijećem, a sam je grad do 114. već proglašen metropolom.[17] Postojanje gradskoga vijeća upućuje na postojanje ostalih tijela grčke građanske uprave, među kojima su i godišnji magistrati premda su se nabatejski i aramejski potpisi javljali i dalje.[18] I ostali su gradovi poslije stvaranja provincije stjecali obilježja grčke građanske uprave; Bostra je za Trajana postala „Nea Traiane Bostra”, mjesto Rabbathmoba klasificiralo se kao polis, a naseobine kao što su Canatha, Adraa, Madaba, a poslije i Charachmoba iznikle su na istom području.[19]
Helenizacija u Arabiji nije se svodila samo na jezik nego je utjecala i na javnu kulturu, građanski status, kovani novac, festivale i vjerske običaje. Gradovi su počeli izdavati grčke kovanice u drugom i trećem stoljeću, a Petra i Bostra proglašene su rimskim kolonijama, čime su dodatno približene rimskom građanskom sustavu.[20] Usprkos rastućem grčko-rimskom utjecaju lokalna je tradicija opstala u određenim kontekstima; tako su kovanice u nekoliko gradova (među kojima su Adraa, Bostra, Charachmoba i Madaba) prikazivali kultne predmete, no ipak su uz to prikazivali i uobičajene antropomorfizirane likove grčko-rimskih božanstava.[21] Grčke igre i festivali također su postali dio javnog života u gradovima, pogotovo u Bostri, Gerasi, Skitopolu i Philadelphiji premda su ti običaji slabije zabilježeni u Petri i južnim predjelima nekadašnjeg Nabatejskoga Kraljevstva.[22]
Fergus Millar smatra da je umjesto pojma helenizacije primjerenije govoriti o grčko-rimskome utjecaju jer se grčka javna kultura razvijala s rimskom administracijom, rimskim pravom i latinskim imenima uz prisutnost rimskih vojnih veterana.[23] Pod najvećim utjecajem toga procesa vjerojatno nije bila sama Petra, za koju se čini da je poslije monarhije ostala relativno skroman provincijski grad, nego sela na hauranskom i okolnom području, gdje su se proširili grčki natpisi, zgrade, hramovi i uredi.[24] Do početka četvrtog stoljeća javni su natpisi na semitskim jezicima uglavnom nestali u sjevernom i središnjem dijelu provincije, a grčki je postao glavni jezik među seoskim stanovništvom.[25] No nabatejski jezik nije sasvim nestao; od drugog do četvrtog stoljeća govorio se i dalje na rubnim područjima odvojenim od rimskoga utjecaja među kojima su bili Sinajski poluotok i Hedžas.[26]
Izvori
Literatura
author-linkeditor-last• Nepoznat parametar:
editor-first2• Nepoznat parametar:
editor-last3• Nepoznat parametar:
chapter-url• Nepoznat parametar:
editor-last2• Nepoznat parametar:
editor-first3• Nepoznat parametar:
editor-first• Parametar
chapter nije dopušten u klasi bookeditor-last• Nepoznat parametar:
editor-first2• Nepoznat parametar:
editor-last3• Nepoznat parametar:
chapter-url• Nepoznat parametar:
editor-last2• Nepoznat parametar:
editor-first3• Nepoznat parametar:
editor-first• Parametar
chapter nije dopušten u klasi bookauthor-linkeditor-first3• Nepoznat parametar:
editor-last2• Nepoznat parametar:
editor-first• Nepoznat parametar:
editor-last3• Nepoznat parametar:
editor-last• Nepoznat parametar:
editor-first4• Nepoznat parametar:
editor-first2• Nepoznat parametar:
editor-last4• Parametar
chapter nije dopušten u klasi bookeditor-last• Nepoznat parametar:
editor-first• Parametar
chapter nije dopušten u klasi bookPredložak:Rimske provincije 117. godine
- ↑ Pogorelsky 2025, str. 14–15.
- ↑ Pogorelsky 2025, str. 14–15.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 • Nepoznat parametar:
issue
• Nepoznat parametar:issn
• Parametartypenije dopušten u klasijournal
• Parametardatenije dopušten u klasijournal
• Parametarurlnije dopušten u klasijournal - ↑ Strobel 2025, str. 325.
- ↑ Fratantuono, Lee.
- ↑ MacDonald 2025, str. 225–229.
- ↑ • Nepoznat parametar:
first1
• Nepoznat parametar:last1
• Nepoznat parametar:magazine
• Parametartypenije dopušten u klasinews
• Parametartitlenije dopušten u klasinews
• Parametaraccess-datenije dopušten u klasinews
• Parametardatenije dopušten u klasinews
• Parametarurlnije dopušten u klasinews - ↑ Grasso, Valentina A.
- ↑ • Nepoznat parametar:
issue
• Nepoznat parametar:issn
• Parametartypenije dopušten u klasijournal
• Parametardatenije dopušten u klasijournal
• Parametarurlnije dopušten u klasijournal - ↑ • Nepoznat parametar:
jstor
• Nepoznat parametar:issue
• Parametartypenije dopušten u klasijournal - ↑ Millar 2001, str. 414.
- ↑ Millar 2001, str. 414–415.
- ↑ Millar 2001, str. 415.
- ↑ Millar 2001, str. 415.
- ↑ Millar 2001, str. 415–416.
- ↑ Millar 2001, str. 416–417.
- ↑ Millar 2001, str. 417.
- ↑ Millar 2001, str. 417–418.
- ↑ Millar 2001, str. 418–420.
- ↑ Millar 2001, str. 420.
- ↑ Millar 2001, str. 423–424.
- ↑ Millar 2001, str. 425.
- ↑ Millar 2001, str. 425–426.
- ↑ Millar 2001, str. 421–427.
- ↑ Millar 2001, str. 422–423, 427.
- ↑ Millar 2001, str. 427–428.