Anglo-španjolski rat (1796. – 1808.)

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na: orijentacija, traži
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir oružani sukob
Portugalski kralj Ivan VI. u bijegu s obitelji u Brazil.
Urugvajski narodni junak i general José Gervasio Artigas sudjelovao je u borbama na urugvajskom i argentinskom tlu na strani Španjolske.

Anglo-španjolski rat (1796. – 1808.) naziv je za dvije serije oružanih sukoba odigranih između 1796. i 1802., te 1804. i 1808., kao dio Francuskih revolucionarnih ratova i Napoleonskih ratova. Rat je završio mirovnim ugovorom i paktom savezništva između Kraljevstva Velike Britanije i Španjolskog Kraljevstva 1808. godine.

U Ratu prve koalicije, Španjolska se borila protiv Revolucionarne Francuske, te je bila poražena. Nakon poraza, 1796. godine, španjolski premijer Manuel Godoy donio je odluku o pridružavanju Francuskoj u borbi protiv britanskog kolonijalnog monopolizma. Iste godine, Godoy je s francuskim predstavnicima potpisao Mirovni ugovor u San Ildefonsu, u kojem su Španjolsko Kraljestvo i Francuska (točnije Prva Francuska Republika) potpisali ugovor o savezništvu, u zamjenu za potporu Francuza u jačanju odnosa između Karla IV., španjolskog kralja i Vojvodstva Parme, te pružanju međusobne vojne i gospodarske potpore i jačanju trgovačkih veza.[1]

Kao odgvoro an sklapanje takvog sporazuma, Velika Britanija je 1797. objavila trgovačku i političku blokadu Španjolske. Do 1798., Španjolska Armada je u svim borbama bila poražena od Britanske Mornarice, koja je okupirala Minorcu i Trinidad. prva španjolska pobjeda ostvarena je iste godine, kada su porazili Britance u pokušaju osvajanja Tenerifa u skupini Kanarskih otoka.

Iako Portugalsko Carstvo u početku nije bilo izravno uključeno u sukob, zbog trgovine s Velikom Britanijom, Španjolci su u dva navrata izvršili invaziju na Portugal (1801. i 1807.)

Sklapanjem Amienskog mira 1802. godine, rat je prekinut na dvije godine. Osim na Španjolsku, Veliku Britaniju i Francusku, mir je uvelike utjecao i na Nizozemsko kraljevstvo i Portugal, jer su te zemlje, iako nisu sudjelovale u ratu, imale trgovačke i političke veze sa zaraćenim stranama.[2] Nakon nepune dvije godine, mir je neslužbeno bio prekinut već 17. svibnja 1803. kada je Kraljevska britanska mornarica potopila francuske i nizozemske trgovačke brodove i jedrenjake, te u pljački zaradila gotovo 2 milijuna funti, a preživjele mornare je odvela na vojnu obuku kao ratne zarobljenike. Prema Napoleonovim izjavama i zapisima Britanci su tada porobili 10.000 francuskih vojnika, dok službeni povijesni izvori navode njih 1.181.[3] Ubrzo nakon britanskog napada, već početkom 1804. i službeno je prekršen mirovni ugovor te su nastavljene borbe na Karibima i Kanarima te u Južnoj Americi.[4] Tijekom prve godine ratovanja Španjolci su više puta potapali britanske trgovačke ekspedicije i s fregatama punima opljačkanog zlata uplovljavali u Cádiz.

Ratnu sreću na moru promijenila je Bitka kod Trafalgara, u kojoj je britanska mornarička flota od 27 brodova potpuno uništila španjolsku i francusku flotu od 33 broda te izgubili 13.781 vojnika[5], a njih oko 8.000 (po 4.000 Francuza i Španjolaca) palo je u britansko zarobljeništvo.[6] Iako je na kopnu i dalje Španjolska bila premoćna, pomorske bitke odredile su tijek rata. Budući da su Britanci uništili Napoleonov san o osvajanju Velike Britanije[7], francuska mornarica se nalazila u vrlo lošem stanju te se dugo oporavljala od zadanog poraza. Isto je vrijedilo i Španjolsku Armadu. Na kraju se pokazalo da je britanska prevlast na moru i donijela konačnu pobjedu u ratu.

Španjolski premijer Godoy se pridružio francuskoj Kontinentalnoj blokadi 1807. godine, nakon što je Napoelon porazio Prusiju. S druge strane je Portugal, koji je sa Britanijom imao ugovor o slobodnoj trgovini već 1793., odbio prisustvovati u blokadi štiteći tako svoje savezništvo i trgovačke veze. Zbog toga se Ivan VI. Portugalski morao preseliti u Brazil, i od tamo vladati svojom napadnutom zemljom.[8] Portugalski narod je gerilskim ratovanjem nastojao odbaciti Francuze i Španjolce dalje od svojih obala, što je dalo vremena Britancima da se dobro pripreme za napad. Na španjolskom dvoru se pred kraj rata pojavio problem; jedan od Karlovih naslijednika, Ferdinand VII., želio je sklopiti savez s Britancima uvidjevši siguran poraz u ratu.[9] Kako se rat približavao kraju, tako je Ferdinand imao sve više pristaša te se njegova politika sve više pokazivala boljim i pogodnijim načinom završetka rata za Španjolsku.[10] 1807. bio je čak i uhićen pod optužbom da surađuje s neprijateljima, a i sam Napoleon je uvijek propitkivao vjernost Španjolaca u njihovom savezu.[11]

Godinu prije završetka rata, španjolska vojska je okupirala Portugal i osvojila glavni grad Lisabon, bez ikakvog otpora. Unatoč važnoj pobjedi, 1808. Napoelon je U mjestu Bajone prisilio Karla IV. na abdikaciju 5. svibnja te na njegovo mjesto postavio svog starijeg brata Josipa Bonapartea. Josip je bio kralj Španjolske sve do 1813. godine.[12] Završetkom Anglo-španjolskog rata, Španjolska i Velika Britanija sklopile su savez s jasnim ciljem: zaustaviti širenje Francuske. To je ubrzo dovelo do novog oružanog sukoba u popvijesti poznatog pod nazivom Španjolski rat za neovisnost.[13]

Izvori

  1. ↑ Stanley G. Payne, History of Spain of Portugal, Vol 2, University of Wisconsin Press., 1973., ISBN 978-0-299-06284-2, str. 415 (engl.)
  2. ↑ Blok, Petrus Johannes, History of the People of the Netherlands, New York i London, G. P. Putnam's, 1721795, dostupno na Google knjige, pristupljeno 9. travnja 2016. (engl.)
  3. ↑ Tom Pocock, The Terror Before Trafalgar: Nelson, Napoleon, and the Secret War, Naval Institute Press., 2005., str. 111. (engl.)
  4. ↑ Schroeder, Paul W., The transformation of European politics, 1763-1848, Oxford, Clarendon Press, 1994., str. 216.-217 (engl.)
  5. ↑ Adkin, Mark, The Trafalgar Companion: A Guide to History's Most Famous Sea Battle and the Life of Admiral Lord Nelson, London, Aurum Press, ISBN 1-84513-018-9., str. 524 (engl.)
  6. ↑ Adkins, Roy; Adkins Lesley, The War For All The World's Oceans. Lancaster Place, London, Little, Brown Book Group, 2006. ISBN 0-316-72837-3., str. 190 (engl.)
  7. ↑ Willis, Sam, In the Hour of Victory - The Royal Navy at War in the Age of Nelson, London: Atlantic Books Ltd., 2013. ISBN 978-0-85789-570-7., str. 266 (engl.)
  8. ↑ Portugal; José Ferreira Borges de Castro (Visconde de); Julio Firmino Judice Biker, Supplemeto á Collecção dos tratados, convenções, contratos e actos publicos celebrados entre a corôa de Portugal e as mais potencias desde 1640., Imprensa nacional, Portugal, Ministério dos Negócios Estrangeiros, str. 19-25 (port.)
  9. ↑ Payne, Stanley G. History of Spain and Portugal, 2. izdanje, 1973., str. 428 (engl.)
  10. ↑ Carr, str. 79
  11. ↑ Carr, str. 84-85
  12. ↑ J. M. Thompson, Napoleon Bonaparte: His Rise and Fall, 1951., str. 244-245 (engl.)
  13. ↑ Ellis, Geoffrey, Napoleon: Profiles In Power, Routledge, 2014., str. 100., ISBN 9781317874706.

Bibliografija

  • (fr.) Foy, Maximilien Sebastien, Histoire de la guerre de la Peninsule sous Napoleon, knjiga III. , 1827.
  • (engl.) Hume, Mark Andrew Sharp, Modern Spain 1788–1898, New York, G. P. Putnam's, 2946787
  • (engl.) Kagan, Frederick W., The End of the Old Order: Napoleon and Europe 1801–1805, (tiskovno izdanje), Cambridge, MA: Da Capo Press, str. 11–50. ISBN 0-306-81137-5.
  • (engl.) Carr, Raymond, Spain, 1808-1975, 1982.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Anglo-španjolski_rat_(1796._–_1808.)&oldid=500315"