Anambé.- pleme američkih Indijanaca jezične skupine Oyampi, porodice Tupi-Guarani, nastanjeno u brazilskoj državi Pará na rezervatu Terra Indígena Anambé (7,882 hektara) u općini Moju, uz gornji tok rijeke Cairari, pritok rijeke Moju; 132 (2000).
Povijest
Anambé su u prošlosti (1. polovica 19. stoljeća) živjeli zapadno od Tocantinsa, na rijeci Pacajá, pritoci rijeke Pará, blizu Portela. Bijelci koji prvi dolaze u ovaj kraj zarate sa Anambama, što su iskoristili jezuiti, koji su ispočetka živjeli sa njima u miru, i počeli odvajati žene od muškaraca, i odvoditi ih u Portel. Muškarci su radili za njih na poljima (roças) ili kao veslači, a žene da im peru i kuhaju. Ovo je uvredljivo za Anambé, pa postaju nepokorni poglavici. U to vrijeme dođe i do napada nekog ljudožderskog plemena, poznatog kao "Curumbu" (potpuno nepoznati), na što su se Anambé povukli na rijeku Cururuí, pritok Pacaje i osnovali selo Tauá. Godine 1852. dio Anamba dolazi na lijevu obalu Tocantinsa, gdje su zatražili zaštitu i smješteni u jedno selo u distriktu Baião. Ostatak Anamba ostao je na gornjoj Pacajá. Do 1874. preostalo je nakon rata sa plemenom "Curumbu" 46 Indijanca. Sljedeće godine od boginja ih je umrlo 37. Preostali se priključe Anambama na selu na rijeci Tocantins. Do kraja 19 stoljeća Anambé su ostali živjeti u blizini grada Baião, na otocima Santos i Tauá, kada odlaze na lijevu obalu Tocantinsa u bazen rijeke Moju.
Prvi zapisi o njima u bazenu Mojua brkaju ih sa Indijancima Turiwara i Amanayé. Antropolog Napoleão Figueiredo, kaže da na Moju dolaze sa plemenom Gaviões do Oeste, koji su ih kasnije otjerali prema rijeci Cairari. Isprva su oni jedini stanovnici na gornjoj Cairari, ali od sredine 20 stoljeća počinju dolaziti drvosječe i sakupljači balate (=gutta-percha), gumolikog materijala dobivenog sušenjem mliječnog soka drveta Manilkara bidentata. 1970.-tih godina neki Anambé rade za drvosječe zarađujući sebi nadnice, ili prodaju drvo za regatão, putujuće amazonske trgovce). Anambé isprva mahom odlaze na rad za drvosjeće, no u sljedećoj dekadi, do toga dolazi tek slučajno.
Kultura: Kulturna prožimanja i akulturacija
Današnji Anambé su izgubili glavninu svog eksternalnog domorodačkog kulturnog elementa, a njihov način života je dosta sličan lokalnom ne-indijanskom stanovništvu. Njihove kuće prekrivene slamom ili drvenim otpadom, ne razlikuju se mnogo od drugih kuća u tom području. Izuzetak ovdje čine malene košare, spiralna sita, vretena, pilões (teški mužari, avani za mljevenje kukuruza i drugog zrnja, dugout-kanui poznati pod imenom ubás, i naravno lukovi i strijele, to su sve one stvari koje su Indijancu i Indijanki potrebne za svakodnevni posao. Kroz kojih 4 generacije Anambé su preko inter-etničkih brakova i ne-indijanskih supružnika uvučeni u život sela. 1980.-tih godina stari Anambé vođa, možda je posljednji koji je još upoznat sa starim tradicijama i pjesmama, a vodstvo će pripasti mlađem oženjenom muškarcu čija obitelj živi u urbanoj sredini.
Napoleão Figueiredo kaže da su Anambé 1940.-tih pokršteni u Belému, i svima im je kum guverner države Pará Joaquim de Magalhães Cardoso Barata. Početkom 1960.-tih Anambé počinju voditi svoju djecu na krštenje u grad Mocajuba, a uspostavljaju i kontakt sa pentekostalnom crkvom iz Vila Erlima, blizu njihovog sela. Njihova mitologija stoga ima i katoličkog i evangelističkog utjecaja, dok je pajé (njihov šaman) postao tek figura, koja će sa vremenom nestat.
Vanjske poveznice
| |||||