Aleksandar Ljahnicky
| Aleksandar Ljahnicky | |
|---|---|
| Datoteka:Aleksandar Ljahnicky.jpg Aleksandar Ljahnicky na samostalnoj izložbi u New Yorku 2019. | |
| Rođenje | 2. prosinca 1933. (92 god.) |
| Nacionalnost | Hrvat i Amerikanac |
| Zanimanje | arhitekt i likovni umjetnik |
| Normativni nadzor | |
Aleksandar Ljahnicky hrvatsko-američki je arhitekt i likovni umjetnik. Specijalizira se u grafičkom dizajnu, scenografiji te u dizajnu nacionalnih paviljona na međunarodnim sajmovima. Svoja likovna djela izlaže na međunarodnoj razini u muzejima i galerijama. Do 1995. živi u Zagrebu, a zatim se seli u New York gdje trenutno živi i radi.
Životopis
Aleksandar Ljahnicky rođen je 1933. u Oklaju, u blizini Šibenika. Završio je gimnaziju Antuna Vrančića u Šibeniku te se potom seli u Zagreb gdje je 1958. diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1953. do 1958. studira slikarstvo i scenografiju kod profesora Kamila Tompe na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Njegovi rani radovi u grafičkom dizajnu (1958.) nagrađeni su te su dio stalne zbirke Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, a trenutno su uključeni u digitalne platforme Europske unije za europsku kulturnu baštinu.[1][2] Njegov je dizajnerski rad predstavljen i na retrospektivnoj izložbi hrvatskog dizajna "Dizajn u gradu" u Zagrebu 2019. godine.[3][4] Od 1957. do 2000. Aleksandar Ljahnicky intenzivno je radio na dizajnu nacionalnih paviljona na međunarodnim sajmovima po cijelom svijetu. Od 1970. do 1987. radio je kao direktor scenografije na Televiziji Zagreb.[5] i u oglasnom zavodu Hrvatske (OZEHA).[6] Radio je scenografije za “Obično gledamo” J. Lovretića, “Kviskoteku” Laze Goluže, “Dobar dan” Saše Zalepugina te je autor najavnih špica i mnogih telopa.
Projekt Aleksandra Ljahnickog za neizgrađeni muzej u Čazmi bio je tema istraživanja i rasprave.[7] Njegova skulptura za ljetnu scenu nastala 1988. jedna je od atrakcija parka Maksimir.[8] Godine 1994. u Japanu je dobio nagradu Grand Prix za gradsku skulpturu.
Aleksandar Ljahnicky izlaže svoja likovna djela od početka 1990-ih. Godine 1993. imao je samostalnu izložbu pod nazivom New York 2 u galeriji Paulina Riehoff u New Yorku i na Sveučilištu New York. Godine 1994. u suradnji s hrvatsko-američkim društvom njegova su djela predstavljena u Muzeju Mimara. Godine 1998. samostalno je izlagao u zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori.[9] Očaran japanskom planinom Fuji, Ljahnicky je napravio niz slika i triptiha, namijenjenih kao homagij planini Fuji, te ih je predstavio na svojoj samostalnoj izložbi u Institutu za kulturu Tenri u New Yorku 2019.[10][11] Mnoga njegova djela nalaze se u privatnim zbirkama.
Izvori
- ↑ • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb - ↑ • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb - ↑ • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb - ↑ • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb - ↑ • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb - ↑ OZEHA – O jednoj povijesti oglašivačke industrije, Dizajn.hr
- ↑ Maja Cepetić, Neizvedeni projekt muzeja spomenika u Čazmi, Zbornik radova 2. kongresa hrvatskih muzealaca. Muzeji i arhitektura u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatsko muzejsko društvo, 2013. str. 235–239.
- ↑ K.V., Park Maksimir – spomenik parkovne arhitekture stvoren za šetnju i uživanj, Zgportal.com
- ↑ • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb - ↑ Diana Ferić, Šibenčanin usred New Yorka otvorio izložbi slika posvećenu japanskoj planini Fuji, ŠibenikNews
- ↑ • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb