Česi (pleme)

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Pleme Česi, ili Bohemi (latinski: Behemanni, Beehaimi, Beheimi, Behemi, Boemani, Behemitae, Behemenses) ili bohemijski Slaveni (latinski: Sclavi qui dicitur Behaimi, Bohemos Slavos, Boemanos Sclavos)[1] kao izraz označava rani slavenski narod koji je živio u pokrajini Češkoj (Bohemiji), odnosno rane Čehe. Njihova zemlja postala je kneževina oko 870., a kasnije i kraljevstvo.

Njihov glavni protivnik i saveznik bila je Franačka,[2] a oko početka 9. stoljeća pojavio se sloj utvrda s vlastitom nasljednom aristokracijom. Dok je Mojmir I. preuzeo kontrolu nad Moravcima i osnovao državu Velikomoravsku Kneževinu (830-ih), Česi su to učinili tek od Bořivoja I., prvog povijesno dokumentiranog češkog kneza iz oko 870. i rodonačelnika dinastije Přemyslovića.[2][3]

Povezana hipoteza o češkim plemenima nastala je u 19. stoljeću, na temelju kronike Chronica Boemorum iz 12. stoljeća (točnije njezine Praške povelje iz 11. st.), koja spominje pseudoplemena, ali do 21. stoljeća ta je hipoteza u „potpunosti napuštena“.[2]

Povijesna pozadina

Slaveni su stigli u Češku u 6. stoljeću nakon što biva napuštena iseljavanjem germanskih plemena prema zapadu tijekom razdoblja seobe naroda.[4] Prema povjesničaru Dušanu Třeštíku, Slaveni su napredovali kroz dolinu Moravskih vrata i 530. godine preselili se u istočnu Češku, uz rijeke Labu i Vltavu dalje u srednju Češku, sastavljenu od odvojenih skupina iz današnje Ukrajine i Panonske nizine (pri čemu Česi možda pripadaju potonjoj skupini[2]), borili su se sa susjednim panonskim Avarima sve do pojave Sama početkom 7. stoljeća.[5]

Bavarski geograf s kraja 9. stoljeća spominje Beheimare s 15 civitatesa (gradova, utvrda),[6] i nema korelacije s ostalim imenima iz Praške povelje (1086.).[2][7] Povijesni izvori spominju samo pojedinačni gens (narod ili pleme) koji živi u kneževini Češkoj,[2] i uglavnom spominju narod ili pleme Bohema umjesto istoimene države.[1] Najraniji spomen naziva Česi je iz 10. stoljetne staroslavenske legende o svetom Vjenceslavu.[1]

U drugoj polovici 8. stoljeća i početkom 9. stoljeća, došlo je do arheološke zamjene u korištenju kasnoavarskih i bizantskih elitnih nalaza uvezenih iz Panonske nizine, s onima karolinškog tipa, političke mreže gradina i obreda pokopa inhumacijom.[8][9][10]

Povijest

Pogreška pri izradbi sličice:
Europa oko 814. u vrijeme smrti Karla Velikog.

U Analima Franačkog Kraljevstva (9. stoljeće), zabilježeno je da je 791. godine dio vojske Karla Velikog marširao kroz Bohemiju pri odlasku u rat s Avarima.[11] Godine 805. Karlo Mlađi pokrenuo je kampanju protiv Slavena u Bohemiji, „opustošio njihovu domovinu s jednog kraja na drugi i ubio njihovog poglavicu zvanog Lecho”.[12] Sljedeće godine, snage iz Bavarske, Alemanije i Burgundije poslane su da napadnu Bohemiju, „nakon što su opustošili veći dio zemlje, vojska se vratila bez ozbiljnih gubitaka”.[13] Godine 822. Bohemi su poslali poslanstvo s darovima s drugim Slavenima (Obodriti, Veleti, Sorbi, Moravci, Predenecenti, kao i panonski Avari) na opću skupštinu Ludovika Pobožnog u Frankfurtu.[14]

U Fuldskim ljetopisima (9. stoljeće), zabilježeno je da se 845. godine četrnaest bohemijskih vojvoda pokorilo franačkom kralju Ludoviku Njemačkom i primilo krštenje.[15][16] Sljedeće godine, po povratku iz rata s Moravcima, franačka vojska je zbog njihove izdaje teško stradala u Bohemiji.[17][18] Godine 847. i 848. kralj Ludovik Njemački poslao je ekspedicije protiv Bohema jer su „planirali pobunu” (prema djelu Annales Bertiniani napali su franačku granicu) i „zdrobio ih, prisiljavajući ih da pošalju izaslanike da zatraže mir i daju taoce”.[19][20] Godine 849. „Bohemi su na svoj uobičajeni način zanijekali svoju odanost i planirali pobunu protiv Franaka”, zbog čega je vojvoda Ernest poslan s velikom vojskom da ih uništi,[21] što je rezultiralo vojnim debaklom zbog svađe između Ernesta i Thachulfa, pri čemu su Bohemi ubili mnoge Franke i njihove plemiće.[22] U kolovozu 856. vojska kralja Ludovika Njemačkog, nakon uspješnog napada na Sorbe i Dalemince, vraćala se kroz zemlje Bohema „i primila predaju nekoliko njihovih vojvoda”.[23][24] Sljedeće godine, brat Sclavitaga/Slavitacha, sina pobunjenog Wiztracha, vojvode Bohema, pronašao je utočište na dvoru Zistibora od Sorba prije nego što su ga Franci postavili za novog vojvodu Bohema.[25][26]

Godine 869., Bohemi su, sa Sorbima, Siuslima „i drugim narodima regije, prešli staru tirinšku granicu: opustošili su mnoga mjesta i ubili neke koji su se nepromišljeno okupili da ih napadnu”.[27] U kolovozu iste godine, mnogi bohemijski plaćenici koje su regrutirali Sorbi ubijeni su te su ih Ludovik, tirinške i saske snage prisilile da se vrate kući ili predaju,[28] ali 869. – 870. pregovarano je o mirovnom sporazumu s kraljem Karlomanom i Karlom Ćelavim.[29] U listopadu 871. Ludovik Njemački poslao je bavarske i franačke trupe protiv Bohema, a u isto vrijeme u Bohemiji su se nalazili Moravci koji su se vraćali s kćeri bohemijskog vojvode, vjerojatno kako bi se oženili neidentificiranim moravskim magnatom, što je moguće impliciralo da je Svatopluk I. Moravski planirao savez s Bohemima.[30] Sljedeće godine, kralj Ludovik Njemački započeo je kampanju protiv Svatopluka, sa saskim i tirinškim snagama koje su marširale protiv Bohemije, ali zbog nedostatka suradnje izgubio je mnogo vojnika i pobjegao natrag. Međutim, poslana je druga franačka vojska predvođena Arnom (biskupom Würzburga) koja je porazila šest bohemijskih vojvoda (Zwentislana, Witislana, Herimana, Spoitimara, Moyslana i Goriweija), ali Moravci su bili uspješni, te su se na kraju oslabljene franačke snage morale vratiti kući preko Bohemije „s velikim poteškoćama”.[31][32] Goriwei najvjerojatnije se može identificirati s Bořivojem I.[33]

Nakon vikinških napada u Porajnju protiv Sasa 880. godine, združene snage Sorba, Daleminaca, Bohema i drugih obližnjih plemena napale su Slavene oko rijeke Saale, „vjerni Tirinžanima pljačkom i paljenjem. Grof Poppo, vojvoda Srpske marke, došao je protiv njih s Tirinžanima i, uz Božju pomoć, tako ih porazio da od velike množine nije ostao nitko”.[34] Krajem 9. stoljeća, bohemijska misija vjernosti s darovima stigla je u Regensburg kralju Arnulfu, sa „svim vojvodama Bohema, koje je vojvoda Zwentibold dugo silom držao podalje od saveza i kontrole bavarskog naroda. Vodeći su bili Spitignevo i Witizla, te su došli kralju i on ih je s poštovanjem primio”.[35] Bohemi su Moravce nazivali „neprijateljima” i „tlačiteljima”.[36] Godine 900. „Bavarci su prošli kroz Bohemiju i, vodeći Boheme sa sobom, napali kraljevstvo Moravaca i tri tjedna uništavali sve vatrom. Zatim su se vratili kući u potpunoj sigurnosti”.[37]

Alfred Veliki je u svojoj Geografiji Europe (888. – 893.), oslanjajući se na Orozija, zabilježio da se istočno od Bavaraca nalaze Bohemi, a da se zapadno od Moravaca nalaze Bohemi i Tirinžani.[38]

Josipon (10. stoljeće), spominje Boymin odvojeno od Moravaca, Hrvata, Sorba, grada Krakova i drugih.[39] Arapski povjesničari i geografi Al-Masudi i Al-Bakri (10. i 11. stoljeće) pišući o Saqalibi moguće su spomenuli Čehe i njihove vladare,[40] ali Ibrahim ibn Yaqub spomenuo je da se zemlja Boleslava I. protezala od mjesta F.raghah (Praga), Bawaymah do Karakwa (Krakova), i „koliko god čudno izgledalo, Bohemi su tamne puti i crne kose. Rijetko se među njima može naći plavokosa osoba”.[41]

Thietmar Merseburški u djelu Chronicon Thietmari (11. stoljeće), govoreći o Tiringiji, napisao je da je „za vladavine vojvode Svatopluka nama vladao bohemijski knez. Naši preci plaćali su mu godišnji danak, a on je imao biskupe u svojoj zemlji, tada zvanoj Marierun [Moravska]”.[42]

Kozma Praški u svojoj knjizi Chronica Boemorum (12. stoljeće), opisuje legendarno osnivanje češke države od strane najranijih Čeha oko 600. godine (vojvoda Bohemus, vojvoda Krok i njegove tri kćeri), vojvotkinju Libušu i osnivanje dinastije Přemyslovića njezinim brakom s Přemyslom, stare krvave ratove, vojvodu Borivoja i uvođenje kršćanstva u Češku, svetog Vjenceslava i njegovu baku svetu Ludmilu, vladavinu trojice Boleslava, život svetog Vojtjeha iz dinastije Slavnikovića i krvave ratove, uključujući pokolj Slavnikovića 995. i druge nakon 1000. godine.

Mađarske kronike iz 12. i 13. stoljeća spominju upade Mađara u Češku početkom 10. stoljeća, što je potkrijepljeno arheološkim dokazima i istumačeno kao plijen poraženih Mađara ili darovi između češke i mađarske elite.[43]

Hipoteza o češkim plemenima

Budući da povijest prije osnivanja kneževine u drugoj polovici 9. stoljeća nije dovoljno osvijetljena povijesnim izvorima, od 19. stoljeća dovela je do raznih hipoteza i znanstvenih sporova o osobitosti njezinih stanovnika.[2]

Datoteka:České kmeny.png
Pretpostavljena, ali sporna, lokacija hrvatskih plemena (plavo, žuto) u današnjoj Češkoj tijekom 10. stoljeća, prema napuštenoj hipotezi o češkim plemenima, po viđenju Rudolfa Tureka (1957).[2][7]

U početku je postojao spor između čeških i njemačkih povjesničara, predvođenih Františkom Palackým i Ernstom Dümmlerom, o tome je li od samog početka postojala centralizirana i ujedinjena Češka. Václav Vladivoj Tomek, u prilog češkom slučaju, tvrdio je da su Přemyslovići vladali podređenim plemenima, na temelju djela Kozme Praškog Chronica Boemorum iz 12. stoljeća, točnije njezine Praške povelje iz 1086. godine s podacima iz 973. koja imenuje granične točke Praške biskupije (Tugust, Zedlza, Lusane, Dazana, Liutomerici, Lemuzi, Pssouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane, Trebouane, Pobarane, Dedosize[44]), za što se u tadašnjoj historiografiji pretpostavljalo da „odražava izvorno 'plemensko' uređenje Češke čak i prije nego što je centralizirana država Přemyslovića stvorena u 10. stoljeću”.[2][7] U tom smislu, počela su razmatranja o postojanju zasebnog plemena Čeha u središnjoj Češkoj predvođenog Přemyslovićima (koji će s vremenom dati ime cijelom narodu i državi).[2]

Budući da stariji povijesni izvori ne spominju ova plemena, niti postoji uvjerljivo postojanje istovremene plemenske i središnje vlasti, krajem 19. i početkom 20. stoljeća Julius Lippert pridodao je da su Češku od početka formirala mala plemena koja su se odvojeno doselila u Češku i ujedinila pod vlašću Přemyslovića. Ovo su razmišljanje Jaroslav Goll i Václav Novotný pretvorili u „službenu teoriju.” Doprinos Václava Vaněčeka hipotezi bio je u tome što je ta plemena vidio kao utemeljena na zajedničkom teritoriju, a ne na zajedničkom podrijetlu, i „riješio” problem povijesnih izvora koji spominju samo Boheme protjerivanjem Bohema iz Češke u dunavsko područje (što je također podržao Rostislav Nový). Hipotezu su pokušali protumačiti i arheolozi, posebno Rudolf Turek, koji je 1957. izradio poznatu kartu čeških plemena, koja je ostala referentna točka za ostatak literature 20. stoljeća.[2][7] Zbog praznina u plemenskoj geografiji, pitanje plemenske podjele je riješeno tako da se veliki dio južne Češke priznao Duljebima i istočni dio Hrvatima „iako nema dovoljno izvornih dokaza koji bi tako široko zacrtane granice tih dvaju plemena mogli potvrditi”.[45][46]

Do kraja 20. stoljeća i početka 21. stoljeća, hipoteza o češkim plemenima je odbačena i napuštena (s izuzetkom Petra Charváta[2]), budući da su razmatranja o postojanju različitih plemena iz historiografskih i arheoloških dokaza neutemeljena i neuvjerljiva.[2] Kako je zaključio Dušan Třeštík 2011. za Akademičku enciklopediu českých dějin (Akademsku enciklopediju češke povijesti) koju je objavila Akademija znanosti Češke Republike, ranosrednjovjekovnu Češku predstavljali su pojedinačni lokalni knezovi/vojvode koji su često djelovali zajedno i vjerojatno održavali plemenske skupštine, ali „ono što se smatralo imenima plemena u izvorima iz 10. stoljeća i kasnije (Lučané, Lemuzi, Pšowane, Sedličané, Děčané, Litoměřice, Zličané, Hbané i neki drugi) nazivi su krajolika. Pravo plemensko ime je Hrvati, ali oni nisu sjedili u Češkoj, već negdje u Šleskoj“.[2]

Izvori

  1. PREUSMJERI Predložak:Izvori

Literatura

Dvornik, Francis. https://books.google.com/books?id=2RYOAQAAMAAJ.

Dvornik, Francis. https://books.google.com/books?id=DEoLAQAAIAAJ.

Goldberg, Eric J. (2006) Struggle for Empire: Kingship and Conflict under Louis the German, 817-876. https://books.google.com/books?id=oyiTg0wgl58C.

Kalhous, David (2012) Anatomy of a Duchy: The Political and Ecclesiastical Structures of Early Přemyslid Bohemia. https://books.google.com/books?id=hY-JMg8Cd-0C.

• Nepoznat parametar: editor-first
• Nepoznat parametar: editor-last
• Nepoznat parametar: editor-last1
• Nepoznat parametar: editor-first1
• Nepoznat parametar: editor-last2
• Nepoznat parametar: editor-first2

Turek, Rudolf (1982) Čechy v raném středověku. https://www.academia.edu/34369983.

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Semotanová, Eva; Šimůnek, Robert; Janiš, Dalibor; Pánek, Jaroslav; Hlavačka, Milan; Šebek, Jaroslav (2012) (cs), Češi, 3, Č/2, Prague: Historický ústav Akademie věd České republiky, str. 309–321, https://aecd.hiu.cas.cz/media-viewer?rootDirectory=414030 
  2. ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 Třeštík, Dušan (2011) (cs), České kmeny, 2, Č/1, Prague: Historický ústav Akademie věd České republiky, str. 69–70, https://aecd.hiu.cas.cz/media-viewer?rootDirectory=395799 
  3. ↑ Hugh LeCaine Agnew (2004) The Czechs and the Lands of the Bohemian Crown. https://books.google.com/books?id=Db76shTEM60C&pg=PA1832.
  4. ↑ Kazanski, Michel (2020), "Archaeology of the Slavic Migrations", Encyclopedia of Slavic Languages and Linguistics Online, BRILL, https://hal.archives-ouvertes.fr/hal-02902087/file/Kazanski_Archaeology-Slavic%20Migrations_2020.pdf, "The chronology of Slavic antiquities relies mainly on the typology of ceramic vessels. According to Carbon-14 analysis, the earliest sites date from the 6th century CE: Běchovice near Prague is from the year 525 (± 100) CE, and Suchohrad in present-day Slovakia from 420–570 CE. Although the Prague-culture people mostly occupied these areas when the Germanic population had already disappeared..." 
  5. ↑ Třeštík, Dušan (1997) Počátky Přemyslovců: vstup Čechů do dějin, 530-935. https://books.google.com/books?id=g7dnAAAAMAAJ.
  6. ↑ Hermenegild Jireček i Ritter Hermenegild Jireček von Samokov (1863) Slovanské právo v Čechách a na Moravě. https://books.google.com/books?id=vQ2tAAAAMAAJ&pg=PA36. „A Zemèpisec bavorsky (866 — 890) takto radi sousedy: Beheimare, in qua sunt civitates XV“.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Žemlička, Josef (2020) (cs), Charváti, 6, H/2 - K/1, Prague: Historický ústav Akademie věd České republiky, str. 146–147, https://aecd.hiu.cas.cz/media-viewer?rootDirectory=428361 
  8. ↑
    • Nepoznat parametar: doi-access
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  9. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  10. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  11. ↑ Goldberg 2006, str. 138–139.
  12. ↑ Scholz i Rogers 1970, str. 84–85.
  13. ↑ Scholz i Rogers 1970, str. 85–86.
  14. ↑ Scholz i Rogers 1970, str. 111.
  15. ↑ Reuter 1992, str. 24–25, 131.
  16. ↑ Goldberg 2006, str. 139.
  17. ↑ Reuter 1992, str. 26.
  18. ↑ Goldberg 2006, str. 139, 141.
  19. ↑ Reuter 1992, str. 27.
  20. ↑ Goldberg 2006, str. 142.
  21. ↑ Reuter 1992, str. 28–29.
  22. ↑ Goldberg 2006, str. 142–143.
  23. ↑ Reuter 1992, str. 38.
  24. ↑ Dvornik 1949, str. 292.
  25. ↑ Reuter 1992, str. 39.
  26. ↑ Dvornik 1949, str. 292.
  27. ↑ Reuter 1992, str. 59.
  28. ↑ Reuter 1992, str. 60.
  29. ↑ Goldberg 2006, str. 285.
  30. ↑ Goldberg 2006, str. 311.
  31. ↑ Goldberg 2006, str. 312–313.
  32. ↑ Reuter 1992, str. 68.
  33. ↑ Goldberg 2006, str. 313.
  34. ↑ Reuter 1992, str. 88–89.
  35. ↑ Reuter 1992, str. 131.
  36. ↑ Reuter 1992, str. 137.
  37. ↑ Reuter 1992, str. 140.
  38. ↑ Ingram, James (1807) An Inaugural Lecture on the Utility of Anglo-Saxon Literatures to which is Added the Geography of Europe by King Alfred, Including His Account of the Discovery of the North Cape in the Ninth Century. https://books.google.com/books?id=la6yJEKOTW0C.
  39. ↑ Kalhous 2012, str. 75.
  40. ↑
    • Nepoznat parametar: translator-last2
    • Nepoznat parametar: translator-last1
    • Nepoznat parametar: translator-first2
    • Nepoznat parametar: translator-first1
  41. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar location nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  42. ↑ Dvornik 1949, str. 292.
  43. ↑
    • Nepoznat parametar: issue
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar publisher nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  44. ↑ Kalhous 2012, str. 84.
  45. ↑ Žemlička, Josef (2015) (cs), Doudlebi, 4, D - G, Prague: Historický ústav Akademie věd České republiky, str. 229, https://aecd.hiu.cas.cz/media-viewer?rootDirectory=419604 
  46. ↑
    • Nepoznat parametar: editor1-last
    • Nepoznat parametar: editor1-first
    • Nepoznat parametar: translator-last1
    • Nepoznat parametar: orig-date
    • Nepoznat parametar: p
    • Nepoznat parametar: translator-first1
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Česi_(pleme)&oldid=760762"