| Vladimir Radić | |
| Vladimir Radić "Vladimir Radić, sin blagopokojnoga Predsjednika Stjepana Radića sa svojom obitelju."[1] (oko 1930. godine.) | |
| Rodno ime | Vladimir Radić |
|---|---|
| Pseudonim(i) | Vladimir Stjepanović |
| Rođenje | 14. svibnja 1906. |
| Smrt | 18. veljače 1970. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Etnicitet | Hrvat |
| Zanimanje | publicist, prevoditelj, nakladnik |
| Politička stranka | HSS |
| Vjera | katolička |
| Supruga | Marija (rođ. Devčić) |
| Djeca | Stjepan Radić |
| Roditelji | Marija i Stjepan Radić |
| Portal o životopisima | |
Vladimir Radić (Zagreb, 14. svibnja 1906. − Zagreb, 18. veljače 1970.), bio je hrvatski publicist, prevoditelj i nakladnik.
Životopis
Vladimir Radić rođen je u Zagrebu 1906. godine. Stariji je sin Stjepana i Marije (rođ. Dvořák) Radić. Stjepan i Marija Radić imali su još troje djece, Milicu (1899.-1946.), Miroslavu (Miru) (1901.-1988.) i Branislava (Branimira, Branka) (1912.-1983.).
U jugoslavenskoj monarhiji Stjepan Radić bio je je podvrgnut strogome nadzoru upravnih organa vlasti, žandarmerije, policije i vojske te je proganjan, kažnjavan, suđen i zatvaran, a i njegova obitelj bila je pod nadzorom i uhićivana je od policije.[2]
Vladimir Radić krajem svibnja 1924. godine, zajedno s ocem Stjepanom i inž. Augustom Košutićem, odlazi u Moskvu.[3] Pošli su iz Beča i putovali kroz Berlin i Rigu a u Moskvi boravili su od 3. lipnja do 1. kolovoza iste godine. Stjepan Radić tada je Hrvatsku seljačku stranku učlanio u Seljačku internacionalu.[4] Iz Moskve vratili su se u Zagreb 11. kolovoza 1924. godine.
Vladimir Radić vjenčao se s Marijom Devčić. Njihov sin Stjepan bio je pijanist i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, političar i počasni predsjednik Hrvatske seljačke stranke.
Vladimirov otac Stjepan smrtno je ranjen u atentatu na hrvatske narodne zastupnike koji je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić, u beogradskoj Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine, kada su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić a ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa. Nakon atentata režim jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, pogotovo nakon uvođenja diktature 6. siječnja 1929. godine, ↓1 obračunavao se je s prvacima hrvatske oporbe, s čelnim ljudima Seljačko-demokratske koalicije, obračun "bio je (...) sustavan i usmjeren ne samo na političko onemogućavanje nego i na fizičko uklanjanje iz javnosti, pa i iz života"[5]. Obitelj, Stjepana Radića imala je dosta sukoba s policijom, osobito u vrijeme obilježavanja Radićevih obljetnica kao i u vezi s listom Dom no bila je pošteđena zatvora i kažnjavanja a policija je vodila posebni nadzor nad Vladimirom Radićem no on se je od početka 1929. godine nalazio na studiju u Parizu te mu nije mogla izravno naškoditi.[5] Za vrijeme studija sabrao je sve publicirane članke iz novina, obradio ih kao disertaciju (Zločin od 20. lipnja i međunarodna štampa) i doktorirao u Parizu na Školi visokih međunarodnih znanosti u mjesecu svibnju 1931. godine.[6][7] Reprint te disertacije učinio je Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske u Baselu, 1978. godine, u znak 50. obljetnice atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine.[8] Dijelovi te disertacije objavljeni su u ediciji Spomenica Braće Radić. Stjepan Radić, ur. inž. Franjo Gaži, Zagreb, 1990., str. 102. - 142.[7] Njegova knjiga Zločin od 20. lipnja i međunarodna štampa bila je zabranjena 1932. godine.[9]
Sastavio je i uredio Božićnicu: seljački prosvjetno-politički sbornik i kalendar za prostu godinu 1930. (Zagreb, 1929.).
Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, u vrijeme ustaškoga režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, objavljivao je članke u časopisima i novinama (Hrvatski narod; Nova Hrvatska; Božićnica 1942.).
Nakon Drugoga svj. rata
Mnogi članovi šire obitelji Stjepana i Marije Radić nakon Drugoga svjetskoga rata i dolaska komunista na vlast bili su proganjani, uhićivani, saslušavani, suđeni i zatvarani. Vladimir Radić uhićen je i protiv njega podignuta je optužnica, ali je povučena primjenom amnestije koja je proglašena za one koji su bez materijalne dobiti surađivali s okupatorom na kulturnom području i na temelju ocjene kako nisu igrali nikakvu političku ulogu. ↓2 Marija, Vladimirova supruga, osuđena je radi organiziranja i slanja ljudi u križare (ljudi s kojima je imala veze nju su označili kao glavnu organizatoricu) na 12 godina lišenja slobode s prisilnim radom. Stjepan Radić ml., njihov sin uhićen je u siječnju 1946. godine kada je još bio malodobnik a osuđen je 30. kolovoza 1946. godine na jednu godinu lišenja slobode radi veza s pojedincima koji su osuđeni kao križari. Ta kazna mu je nakon molbe njegovoga odvjetnika Ive Politea pretvorena u uvjetnu.[10]
Vladimir Radić umro je u Zagrebu 1970. godine.
Djela
- Pravedni mir ili rat?, Radićeva obrazovna knjižnica, sv. 5-6, Naklada Slavenske knjžare St. i M. Radić, Zagreb, 1930.
- Čovječanstvo i mir, Radićeva obrazovna knjižnica, sv. 5-6, Naklada Slavenske knjžare St. i M. Radić, Zagreb, 1930.
- Zločin od 20. lipnja i međunarodna štampa, Pariz, [1931?] (disertacija), (reprint, Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske u Baselu, 1978.)
- Elektriciteta i traktor u seljačkom gospodarstvu, Radićeva obrazovna knjižnica, sv. 9, Slavenska knjižara St. i M. Radić, Zagreb, 1933., (pod pseudonimom Vladimir Stjepanović)[11]
Prevoditelj
Prevodio je s francuskoga i engleskoga jezika na hrvatski jezik.
- Roger Salardenne, Tajanstvena kruglja, Naklada slavenske knjižare St. i M. Radić, Zagreb, 1930.
- James Oliver Curwood, Bolna srca: roman s dalekog sjevera, Naklada slavenske knjižare St. i M. Radić, Zagreb, [19??]
- James Oliver Curwood, Nomadi sjevera, Književno vrelo, knjiga broj 2, Naklada Slavenske knjžare St. i M. Radić, Zagreb, [1936?]
Bilješke
- ↑1 "Vladavina kralja Aleksandra, poznata kao šestojanuarska diktatura, proglašena 6. siječnja 1929. godine, obilježena je u cijeloj državi zabranama političkog djelovanja svima građanskim strankama i represijama raznih vrsta protiv neposlušnika i oporbenjaka. U Hrvatskoj, a osobito u Zagrebu, gdje je bilo središte i političkog života, diktatura je obilježena ne samo zabranama rada političkim strankama nego i kontrolom kretanja prvaka hrvatske oporbe, njihovim uhićenjima, interniranjima, suđenjima i na kraju - ubojstvima."[12]
- ↑2 "U sredstvima javnog priopćavanja, osobito novinama, javnost se podsjećala na suradnju pojedinih članova te obitelji u časopisima i novinama u vrijeme ustaškog režima u NDH. Navodili su se članci u Spremnosti, Božićnici iz 1942. godine i Evoluciji. Poimenice su prozivani Krešimir Devčić, Milica-Devčić Radić, Vladimir Radić te žena mu Marija.".[13]
Izvori
- ↑ Božićnica: seljački prosvjetno-politički sbornik i kalendar za prostu godinu 1930., sastavio i uredio Vladimir Radić, naklada Vladimira Radića, Zagreb, 1929., str. 30.
- ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 149., 162. i fusnota 531. na str. 162.
- ↑ Očak, Ivan. Stjepan Radić i Rusija // Radovi: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 25, br. 1. (1992.), str. 103. - 122. (Hrčak), str. 115.
- ↑ Bogdan Krizman, Stjepan Radić - život - misao - djelo, str. 41., u: Korespondencija Stjepana radića: 1885-1918, sv. 1, Sveučilište u Zagrebu - Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1972.
- ↑ 5,0 5,1 Janjatović, Bosiljka. Hrvatska 1928.-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava, // Povijesn prilozi, sv. 13, br. 13. (1995.), str. 219. - 244. (Hrčak) str. 233.
- ↑ Tomislav Jonjić, Planovi federalizacije Jugoslavije (Promašeni argument partizanske kvazihistoriografije), fusnota 3 na str. 42., tomislavjonjic.iz.hr, pristupljeno 17. srpnja 2017.
- ↑ 7,0 7,1 Janjatović, Bosiljka. Hrvatska 1928.-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava, // Povijesn prilozi, sv. 13, br. 13. (1995.), str. 219. - 244. (Hrčak) fusnota 25 na str. 226.
- ↑ Dragan Hazler, Stjepan Radić: “Mogu me ubiti, ali moj duh neće!”, hazud.ch, 20. lipnja 2011., pristupljeno 17. srpnja 2017.
- ↑ Cenzura i zabrana tiska: 1913-1941: (Grupa XVIII), str. 90., analitički inventar, Broj zbirke: HR HDA 1361 Inv. br. 1-3524, Hrvatski državni arhiv, pristupljeno 6. listopada 2019.
- ↑ Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945.-1948.), str. 252., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), pristupljeno 17. srpnja 2017.
- ↑ Skupni katalog Crolist: Elektriciteta i traktor u seljačkom gospodarstvu / Vladimir Stjepanović, opak.crolib.hr, pristupljeno 17. srpnja 2017.
- ↑ Janjatović, Bosiljka. Hrvatska 1928.-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava, // Povijesn prilozi, sv. 13, br. 13. (1995.), str. 219. - 244. (Hrčak) str. 229.
- ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 78.