Violina
| ||||||||||
|
Violina je gudački instrument sa četiri žice, i od svih gudačkih instrumenata proizvodi najviše tonove i najmanjih je dimenzija. Riječ violina posredstvom romanskih jezika dolazi iz srednjovjekovne latinske riječi vitula što označava žičano glazbalo.[2] Osoba koja svira violinu zove se violinist ili violinistica.
Povijest violine[uredi | uredi kôd]
Violina je nastala u sjevernoj Italiji u ranom 16. stoljeću. Prvi graditelji violina vjerojatno su spojili elemente tri tada raširena glazbala: rebek koji je bio u uporabi od 10. stoljeća (nastao od arapskog glazbala zvanog rabab), renesansne gusle i lira da braccio.[3] Jedan od najranijih detaljnih opisa tog glazbala, uključujući i njegovo ugađanje je Jambe de Ferov Epitome musical, objavljen u Lyonu 1556.[4] Do tada se violina već bila počela širiti Europom. Najstariju dokumentiranu violinu sa četiri žice nalik modernoj, izgradio je 1555. godine Andrea Amati. Druge violine koje se spominju ranije imale su samo tri žice. Postala je omiljeno glazbalo među uličnim sviračima i plemstvom, što pokazuje i činjenica da je francuski kralj Karlo IX 1560. godine od Amatija naručio 24 violine.[5] Iz toga kompleta je i najstarija očuvana violina poznata kao "Karlo IX", proizvedena u Cremoni oko 1560. Violina "Mesija" ili "Le Messie" (poznata i kao "Salabue" koju je proizveo Antonio Stradivari 1716. nikada nije korištena i još uvijek je u neiskvarenom stanju. Danas se nalazi u muzeju Ashmolean u Oxfordu.[6]
Najpoznatiji graditelji violina živjeli su između 16. i 18. stoljeća:
- Amati, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Amati (1500.-1577.), Antonio Amati (1540.-1607.), Hieronymus Amati I (1561.-1630.), Nicolo Amati (1596.-1684.), Hieronymus Amati II (1649.-1740.)
- Guarneri, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Guarneri (1626.-1698.), Pietro od Mantove (1655.-1720.), Giuseppe Guarneri (Joseph filius Andreae) (1666.-1739.), Pietro Guarneri (Mlečanin) (1695.-1762.) i Giuseppe (del Gesu) (1698.-1744.)
- Obitelj Stradivari, (1644.-1737.) iz Cremone
- Gagliano, talijanska obitelj graditelja violina: Alessandro, Nicolo I i Ferdinand su najistaknutiji članovi
- Giovanni Battista Guadagnini iz Piacenze (1711.-1786.)
- Jacob Stainer (1617.-1683.) iz Absama u Tirolu
Poznati hrvatski graditelji violina su Ivan Hus, Franjo Šnajder, Slavko Domitrović i Rudolf Sloković.
Građa i mehanika violine[uredi | uredi kôd]
Žice[uredi | uredi kôd]
Violina ima 4 žice, koje se ugađaju po kvintama: G mali, D jedan, A jedan, E dva. Točan ton se dobiva zatezanjem ili otpuštanjem žica pomoću ključeva, a čista kvinta između žica dobiva se zatezanjem ili opuštanjem "vijka" (ključa).
Raspon tonova[uredi | uredi kôd]
Raspon tonova na violini je od G malog do nekoga tona na E žici, koja zavisi o duljini vrata (što je vrat duži, to je ton viši).
Ugađanje[uredi | uredi kôd]
Violina, kao i ostala gudačka glazbala ugađa se prema tonu A (jedan). Na klaviru, ili pomoću glazbene vilice, dobiveni ton A se uspoređuje sa tonom A na violini. Ako je ton nečist, žica se zateže ili otpušta sve dok ne zvuči jednako čisto kao prvobitni ton A dobiven klavirom ili glazbenom vilicom. Kasnije, kada je ton A ugođen, ugađaju se ostale žice prema čistoj kvinti.
Gudalo[uredi | uredi kôd]
Sastoji se od štapa, struna (načinjenih od konjskih dlaka), žabice i vrha. Žabicom se najčešće svira kada želimo postići oštar ton, a u vrhu se svira kada želimo postići mekan ton. Na strune se nanosi kolofonij tj. neka vrsta smole radi ugodnijeg zvuka.
Sviranje violine[uredi | uredi kôd]
Lijeva ruka[uredi | uredi kôd]
Lijevom rukom sviramo tonove po žici. Za razliku od klavirista koji sviraju s pet prstiju, violinisti peti prst (palac) koriste za pridržavanje vrata violine. Ostalim prstima (1,2,3,4) sviraju tonove. Lijeva ruka mora biti u potpunosti opuštena kako bi s lakoćom mogli prelaziti u pozicije i preko žica.
- Vibrato je tehika sviranja, koja je jako raširena. Dobiva se tako da prstom lagano počnemo vibrirati, odnosno ljuljati prst ne mičući ga sa žice i time dobivajući vibrijajući zvuk tona. Koristi se pri ukrašavanju dužih tonova.
- Pizzicato lijevom rukom je veoma zahtjevna tehnika sviranja, s kojom se koristio Niccoló Paganini. Npr. 3. prstom, ton odsviramo gudalom, a onda tim trećim prstom trznemo po praznoj žici. Zvuk je neobičan, čaroban i virtuozan.Ako ton susti znaci da pritiskate puno gudalom.
Desna ruka i boja zvuka[uredi | uredi kôd]
Desnom rukom se drži gudalo.
Pizzicato[uredi | uredi kôd]
Pizzicato je jedan od načina sviranja violine. U tom načinu koriste se prsti desne ruke te se okida žica na dijelu između kobilice i vrata violine. Postoji više vrsta pizzicata.
Poznata djela[uredi | uredi kôd]
- Ludwig van Beethoven: Koncert za violinu i orkestar u D-duru op.61
- Johannes Brahms: Koncert za violinu i orkestar u D-duru op.77; Dupli koncert za violinu, violončelo i orkestar u a-molu
- Antonín Dvořák: Koncert za violinu i orkestar u a-molu op.53
- Édouard Lalo: Španjolska simfonija u d-molu op. 21
- Felix Mendelssohn: Koncert za violinu i orkestar u e-molu op.64
- Wolfgang Amadeus Mozart: 5 koncerata za violinu i orkestar
- Niccolò Paganini: Koncert za violinu i orkestar br.2 u h-molu "La Campanella" op.7 MS 48
- Sergej Prokofjev: Koncert za violinu i orkestar br. 1 u D-duru op. 19
- Robert Schumann: Koncert za violinu i orkestar u d-molu WoO 23
- Petar Iljič Čajkovski: Koncert za violinu i orkestar u D-duru op.35
- Antonio Vivaldi: Četiri godišnja doba
- Camille Saint-Saëns: Introduction et Rondo capriccioso op.28
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Vjesnik Antonija Jurica: Stradivari s Vrbana, 18. travnja 2005., pristupljeno 30. rujna 2010.
- ↑ Online Etymology Dictionary,
- ↑ Arkenberg, Rebecca. Renaissance Violins, preuzeto 2006-09-22
- ↑ Deverich, Robin Kay. Historical Background of the Violin, preuzeto 2006-09-22
- ↑ Bartruff, William. The History of the Violin, preuzeto 2006-09-22.
- ↑ Violin by Antonio Stradivari, 1716 (Messiah; la Messie, Salabue). Cozio.com,.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
| ||||||||