Sumerska umjetnost

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Urski barjak, 2.600. pr. Kr., školjke, vapnenac, lapis lazuli i bitumen na drvenoj kutiji, Britanski muzej, London.

Sumerska kultura (6500.- 1940. pr. Kr.) u južnoj Mezopotamiji je bila prva civilizacija s kojom započinje mezopotamijska umjetnost. Javlja se jačanjem gradova kao što su Ur u I. urskoj dinastiji (4100.- 2900. pr. Kr.), a poslije njega i Uruk i Lagaš kada se država u Sumeru proširila sve do Sredozemlja (tzv. dinastijsko brončano doba od 2900.-2334. pr. Kr.). Nakon dvadesetak godina pod Sargonom I. nastala je prva monarhija iz koje je nastalo Akadsko Carstvo od Sredozemlja do Elama (2334.- 2218. pr. Kr.), za čije vladavine traje Akadska umjetnost. Poslije je III. dinastija Ura uspjela ponovno uspostaviti svoju vladavinu, no na manjem području (2047.- 1940. pr. Kr.).

Datoteka:Реконструкця лодки у причала в Эриду на которых плавали в Урук.jpg
Umjetnička rekonstrukcija luke Eridua koji neki smatraju najstarijim gradom na svijetu, osnovan oko 5400. pr. Kr. na samom ušću rijeke Eufrat u Perzijski zaljev.[1].
Zigurat iz Ura, iz oko 2100. pr. Kr.
Cilindrični pečat iz Ura s otiskom u glinenoj pločici iz oko 3000. pr. Kr., Louvre Prikaz dugovratih lavova podsjeća na one s Narmerove palete u Egiptu iz oko 3100. pr. Kr.

Prva sumerska umjetnost[uredi | uredi kôd]

Ostaci hrama božice Inanna u Uruku

Na području Sumera pronađeni su najstariji zapisi nastali urezima tvrdim pisaljkama po glinenim pločicama. Kako je ostajao otisak u obliku klina, njihovo je pismo nazvano klinasto pismo. Počelo se upotrebljavati oko 3500. pr. Kr. Od Sumerana nam se sačuvalo najstarije književno djelo, Ep o Gilgamešu.

Graditeljstvo[uredi | uredi kôd]

Maska iz Varke (Uruk, 3100. pr. Kr., danas Nacionalni muzej u Bagdadu) je do sada najstariji prikaz ljudskog lica iz Mezopotamije.

Sumerani su dakle tvorci prvog pisma, što će reći i prve civilizacije, ali pojava pisma i razmjene dobara ne bi bilo bez pojave prvih gradova. Sumeri prvi stvaraju sustav poznat kao grad-država (Ur, Uruk, Eridu, Lagaš). Ti gradovi bili su zatvoreni zidinama, s krivudavim ulicama i visokim hramom koji je građen kao citadela. Originalnost te arhitekture proizlazi iz nemogućnosti odabira kvalitetnog materijala; kamena nije bilo pa se koristila samo opeka od gline, modelirana i sušena na suncu. Opeke se slažu jedna na drugu tako da obrazuju masovne pravocrtne zidove bez otvora. Prostorije se osvjetljuju kroz otvore na tavanici, ulazna vrata su velikih dimenzija i jedini su otvor koji remeti neprekidnost zidova. Zbog porozne građe malo je ostataka građevina iz ovog razdoblja, a i to malo je u lošem stanju. Neopterećeni životom posle smrti, sumerska arhitektura je utilitarna i pragmatična. Svaki od gradova-država ima svog boga-zaštitnika, a svaki bog vladara-svećenika koji ga zastupa na zemlji. Prvi zadatak vladara bio je izgraditi mjesto za održavanje kulta kako bi bog bio zadovoljan i za uzvrat osigurao ono što je najvažnije za život tog područja.

Prvobitno se sumerski hram u osnovi sastojao od pravokutnika koji na užoj strani ima žrtvenik i stol za zavjetne darove ispred njega. Kasnije se toj jedinoj prostoriji dodaju druge koje služe za stanovanje svećenika, te dvorišta koja onda postaju centar cijelog kompleksa. Hram u obliku kule – zigurat[2] (zikurat ili cikurat) je hram sastavljen od niza platformi ili terasa izgrađenih stepenasto tako da im se dimenzije idući naviše smanjuju, a na vrhu se nalazi svetište (gr. cela). Čitav kompleks planiran je tako da je vjernik s dna stubišta primoran obići što više kutova prije no što stigne do hrama.

Kiparstvo[uredi | uredi kôd]

Reljef u ploči sumerskog kralja Ur-Nanšea iz Lagaša, oko 2550. pr. Kr., Louvre, Pariz
Jarac u grmlju, oko 2600. pr.Kr., 45,7 x 30,5 cm, Britanski muzej, London.

Kiparstvo se najvjerojatnije razvilo iz reljefa na glinenim pločicama. Ti reljefi nema perspektive i skraćenja, te važi zakon frontaliteta (oko i gornji dijelovi tjela frontalni, a lice i noge u profilu), dubina se prikazuje pomoću ravni (vertikalna perspektiva). Jedan od načina izražavanja koji se posebno razvio u Sumeru je monumentalni reljef. Radi se o reljefu u kamenu na kojem se uvijek prikazuje grupa figura, a koji služi kao svojevrsno prisjećanje na političke, vojne ili vjerske događaje. To su plošni reljefi ikonografske (okomite) perspektive, dakle, svako tijelo zadržava svoju veličinu bez obzira na blizinu ili udaljenost, a veličina lika varira samo prema njegovoj društvenoj važnosti (hijerarhija). Tako je božanstvo veće od kralja, kralj od podanika, a ovi veći od neprijatelja. Namjera umjetnika je svaki dio tijela prikazati što jasnije, pa se lica uvijek javljaju u profilu, ramena frontalno, bokovi na pola, noge i ruke u profilu. Na taj način svaki dio tijela dobiva najveću moguću jasnoću. Sve ove karakteristike primjenjuje i egipatska umjetnost. Vjerski reljef u ploči obavezno ima otvor na ploči da bi se lakše postavljali na plohu zida u hramu. Ploče s otvorom imaju religijsku namjenu jer one nađene uglavnom prikazuju vršenje vjerskih obreda.

Sumerska skulptura su prvenstveno bogovi, vladari i visoki dostojanstvenici, modelirani iz raznih vrsta materijala ili livene u bronci. Ljudski lik je uvijek prikazivan u dva položaja, osoba sjedi na prijestolju ruku sklopljenih na grudima u molitvi ili osoba stoji sa sklopljenim ili ispruženim rukama uz bokove. Svaki od kipova poštuje zakone simetrije, frontalnosti i geometrije. Apsolutna simetrija je takva da je ljudska figura idealno prepolovljena okomitom linijom od sredine čela do nogu tako da svaki dio tijela na jednoj strani linije u potpunosti odgovara drugom simetričnom dijelu. Po zakonu geometrije svaka ljudska figura se smješta unutar neke sheme osporavajući stvarne oblike. Ta shema podrazumijeva uvijek oblike valjka, stošca ili trapeza. To ujedno i objašnjava zašto ruke statua ostaju npr. čvrsto priljubljene uz tijelo jer su se jedino tako mogle smjestiti u idealnu shemu kojoj se pridavala važnost. Glava je uvijek izražajnija u odnosu na tijelo, obično ćelave s velikom bogatom i gustom bradom. Ruke i noge su okrugle kao cijevi, a duge suknje koje nose su tako glatke i okrugle, kao da su rađene na strugu. Figure su snažno zdepaste, zamišljenog izraza, neidealnih proporcija (kratak vrat, široka ramena, veliki nos) i bez naglašenog pokreta. Oči su neprirodno velike i najupadljiviji su element skulpture, koja je mahom pojednostavljena. Izvedene su umetanjem raznobojnog materijala i dragocjenog kamenja, te vjerojatno predstavljaju duhovnost (božanstva imaju znatno veće oči od običnih ljudi). Ove odlike su se dugo zadržale u mezopotamijskoj skulpturi, koja je bila znatno bogatija oblicima.

Reljef na fasadi hrama božice Inanna kralja Karaindaša iz Uruka, oko 1410. pr. Kr., Pergamski muzej, Berlin

Novosumersko razdoblje[uredi | uredi kôd]

Kraljičina lira, oko 2500. pr.Kr., Britanski muzej, London.

Sredinom 22. stoljeća pr. Kr. Gutejci, plemena sa sjeveroistoka, su srušili Akadsko Carstvo i ujedno osvojili sumersko područje na jugu Mezopotamije. Tijeko tuđinske vladavine, Lagaš (današnji Teloh), jedan od gradova-država, uspio je sačuvati neovisnost. Njegov vladar, Gudea, bio je dovoljno oprezan da kraljevsku titulu vrati gradskom bogu i obnovi njegov kult. Sumerani su se 2125. pr. Kr. uspjeli naposljetku osloboditi gutejske premoći, te su tijekom tzv. „sumerske obnove” uspostavili vlast „Treće dinastije iz Ura”.

Upravo je kralj Ur-Nammu, začetnik treće dinastije iz Ura, potaknuo izgradnju velikog hramskog kompleksa posvećenog zaštitniku grada Ura oko 2100. pr. Kr. Urski zigurat, visok 21 metar, građen je od dva dijela - u donjem dijelu opeka je povezivana bitumenom, a u gornjem sloju žbukom. Urski zigurat je i dan danas još gotovo netaknut, a bio je svetište božice mjeseca imenom Nana u sumerskoj mitologiji. Ur-Nammu je dao podići zigurate i u mnogim drugim gradovima, kao što su Uruk, Eridu, Larsa i Nipur. Te građevine izgledaju »lagano« jer su sve linije skladne, fasade su obrađene vertikalnim nišama na tradicionalan sumerski način, a posebno zato što su sve linije blago povijene.

Treća dinastija Ura razvija umjetnost i graditeljstvo koje su potpuno u službi kraljevske vlasti i vjerskih potreba. Kipovi vladara postavljani su po mnogim gradovima, a kipovi božanstava po hramovima. Ukrašavane su palače, hramovi, kuće bogatijeg srednjeg sloja, izrađivane su skupocjene vaze, posude od kamena i plemenitih metala, potražnja za nakitom i cilindričnim pečatima. Bez poteškoća dolazilo se do zlata, srebra, bjelokosti, dragog kamenja pri čemu umjetnički obrt ima duboku tradiciju. Ur-Nammu dao je graditi mnoge hramove, a posebno je postao poznat po ziguratima - stepenastim građevinama koje je dao

Vještinu gradnje s entazisom, koji je u antičkoj arhitekturi neznatno konveksno ispupčenje srednjeg dijela nosivog stupa, sumerski arhitekti primijenili su 16 stoljeća prije slavnih grčkih graditelja na Akropoli. Orijentacija zigurata ista je kao i hramova - kutovi su orijentirani prema 4 strane svijeta.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Mit o Adapi na znanje.org, Pristupljeno 22. srpnja 2016.
  2. Video zigurata iz Ur-a

Poveznice[uredi | uredi kôd]