Fra Stipan Vujević (negdje i kao Stjepan Vujević) (Bereg, Srbija, 7. ožujka 1837. – Slavonski Brod, 17. siječnja 1905.), bio je franjevac provincije sv. Ivana Kapistrana i nacionalni preporoditelj Hrvata u Podunavlju.
Životopis
Rodio se u bačkom selu Beregu kao Josip Vujević.
Zaredio se za franjevca u Baču 1857., uzevši ime Stjepan. Nakon 4 godine se zaredio za svećenika. Potom se na preparandiji u Kalači školovao za učitelja, gdje je i položio ispit.
Bio je dijelom četvrtog naraštaja franjevaca, bunjevačkih Hrvata, zajedno sa fra Lovrom Lipovčevićem, fra Silverijem Lipošinovićem i fra Fabijanom Peštalićem[1]. U svoje vrijeme je uz fra Lipovčevića bio najvažnijim bunjevačkim franjevcem kapistranske provincije.
Nakon školovanja radi u pučkoj školi u Baču, gdje je ostao 10 godina. Nakon toga je otišao iz Bača, a bio je gvardijanom u Požezi, Našicama, Vukovaru, Cerniku te naposljetku 1872. je gvardijanom u Slavonskom Brodu, gdje je ostao do kraja života. I kad je otišao iz Bačke u Slavoniju, nije prestao pratiti događaje u Bačkoj.
Surađivao je sa Bunjevačkim i šokačkim novinama koje je izdavao Ivan Antunović, Bunjevačkoj i šokačkoj vili, a poslije 1870-ih učestalo piše za Neven i Subotičku Danicu.
Borio se protiv mađarizacije. 23. rujna 1869. je zajedno sa još nekim subotičkim intelektualcima (Ago Mamužić, Karlo Milodanović...), nositeljima hrvatskog nacionalnog preporoda u Bačkoj, uputio pismo potpore Ivanu Antunoviću[2]. U tom pismu se izjasnio Dalmatincem[2]. Ipak, ideološki je imao jasne hrvatski orijentirane stavove, o čemu je posvjedočio članak o Stipanu Vujeviću koji je izašao u Nevenu, a s druge strane, te stavove nije ni sakrivao. Poznato je kako je 1886. na svečanom ručku u Požezi javno ponizio bana Khuena Hedervaryja, kada je odbio nazdraviti njemu, banu, ali zato je nazdravio domaćici, stekavši tako simpatije široke hrvatske javnosti.[1].
Pripadao je struji hrvatskih kulturnih radnika koji su bili pristaše ijekavice. Poznato je da se 1885. predložio uvođenju ijekavice umjesto dotada korištene ikavice u časopisu "Nevenu". Argumentirao je da bački Hrvati ne trebaju stvarati neki svoj posebni književno-jezični standardni jezik, nego da prihvate već obavljeni posao i prihvatiti već standardiziranu štokavsku ijekavicu, naglašavajući da su taj standard prihvatili gotovo svi Hrvati. U tome se slagao sa Ivanom Antunovićem i Đurom Balogom[3].
Iznimno je pridonio promicanju ispravne svijesti o hrvatskom jeziku među bačkim Hrvatima i radu Ivana Antunovića. Svojim tekstovima u Bunjevačkim i šokačkim novinama je bunjevačkim Hrvatima je razbivao stereotipe. Ukazivao je na to da hrvatski jezik nije samo govor austro-ugarske Kraljevine Hrvatske (ne miješati sa ranosrednjovjekovnom Kraljevinom Hrvatskom), koja je obuhvaćala uglavnom kajkavske krajeve, nego jezik naroda u Trojednici, točnije, da se pod pojmom "hrvatski jezik" misli na jezik "kojeg smo dosad nazivali ilirskim, niki dalmatinskim, niki pako slavonskim jezikom"[2].
Bio je imao značajan i kao bački hrvatski književnik. Pisao je pjesme. Svojim djelima je ušao u antologiju poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Scrinia Slavonica, br. 6/2006. Robert Skenderović: Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. st. i početkom 20. st.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Croatica Christiana Periodica, sv. 59, br.- Svibanj 2007. Robert Skenderović: Suradnja biskupa J. J. Strossmayera i Ivana Antunovića
- Preusmjeri Predložak:PDF
- ↑ Centar za politološka istraživanja Robert Skenderović: Uloga jezika u nacionalnim integracijama Hrvata i Srba u ugarskom Podunavlju
- Preusmjeri Predložak:PDF
- Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.