Rokoko
Ovo je glavno značenje pojma Rokoko. Za rokoko u glazbenoj umjetnosti pogledajte Galantni stil.
Rokoko ("stil Luja XV.") je naziv za francusku umjetnost i unutarnji dizajn 18. stoljeća. Riječ rokoko kombinacija je francuske riječi rocaille (vesele dekoracije pećina nepravilnim kamenjem i školjkama) i barocco (barok, ili biser nepravilnog oblika). Iako se još vode rasprave o važnosti rokokoa u povijesti europske umjetnosti, rokoko se danas širom priznaje kao važan period u razvoju europske umjetnosti.
Rokoko se javlja oko 1720. u Francuskoj i u pedesetak godina, koliko traje, širi se po Njemačkoj i ostalim europskim zemljama. To je stil ukroćenog baroka s nježnijim linijama, svjetlijim bojama i manje napadnom dekoracijom. Obilje u rokokou gubi težinu, ornament postaje organički, lagan i prozračan, učestalo se koristi tehnika pastela, pojavljuje se tzv. "ženska umjetnost" (Žene umjetnice) i prevladava djetinji duh zabave. Elegantni namještaj koji su radili francuski majstori pokazuje želju da se živi udobno, civilizirano, ali i privatno.
Povijesni razvoj[uredi | uredi kôd]
Rokoko se prvo razvio kao dekorativna umjetnost u unutarnjem dizajnu. Luj XV., kralj Francuske (1723.-1774.) dolaskom na prijestolje donosi promjene u dvorskoj umjetnosti i umjetničkoj modi. Do kraja vladavine starog kralja, bogati barokni dizajn mijenjao se u lakše elemente s više zaobljenosti i prirodnih uzoraka. Ovi elementi očiti su u arhitekturnim rješenjima Nicolasa Pineaua.
U ranom 18. st. mnoge nove plemićke kuće u okolici Pariza zahtijevale su stil unutarnje dekoracije manje visokoparan i glomazan od Versajskog baroka. To je trebalo da bude jedan prisan, elastičan stil, koji bi ostavljao slobodu individualnosti nesputanoj klasicističkim dogmama. Tijekom vladavine regenta Luja Augusta, dvorski život pomaknuo se iz Versajske palače i ta umjetnička promjena postala je ukorijenjena, prvo u kraljevom okruženju, a zatim i u višim slojevima društva širom Francuske. Delikatnost i zaigranost rokokoa često se percipira u savršenom skladu s ekscesima režima Luja XV.
1730-e godine predstavljale su vrhunac razvoja rokokoa u Francuskoj. Stil se preko arhitekture i namještaja proširio u slikarstvo i kiparstvo, što je vidljivo u radovima Antoinea Watteaua i Françoisa Bouchera. Rokoko je zadržao barokni ukus kompleksnih oblika i zamršenih uzoraka, ali je tada počeo uključivati i razne druge karakteristike, uključujući sklonost orijentalnom dizajnu i asimetričnim kompozicijama.
Rokoko se proširio uspomoć francuskih umjetnika i graviranih publikacija. Spremno je dočekan u katoličkim dijelovima Njemačke, Češke i Austrije gdje je uklopljen u živahnu njemačko-baroknu tradiciju. Njemački rokoko s entuzijazmom je uklapan u gradnji crkava i palača, pogotovo na jugu, dok se u Pruskom kraljevstvu razvio poseban stil rokokoa nazvan prema kralju Friedrichu. Arhitekti su često ogrtali svoje interijere oblačcima pahuljaste štukature. U Italiji su kasno-barokni stilovi Francesca Borrominija i Camilla-Guarina Guarinija postavljali rokoko ton u Torinu, Veneciji, Napulju i Siciliji, dok su umjetnosti u Toskani i Rimu ostale vjernije baroku.
Početak kraja rokokoa došao je u ranim 1760-im godinama kada se ličnosti poput Voltairea i Jacques-Françoisa Blondela počele kritizirati pretjeranost i degeneraciju umjetnosti. Blondel je rokoko u suvremenom interijeru opisao kao "besmislenu, bezobličnu masu školjaka, zmajeva, trske, palmi i biljaka"[1]. Do 1785. godine rokoko je u Francuskoj izašao iz mode i zamijenjen je redom i ozbiljnošću neoklasičnih umjetnika poput Jacquesa Louisa Davida. U njemačkoj je rokoko krajem 18. stoljeća ismijavan frazom Zopf und Perücke ("svinjski rep i perika"), i tu fazu se katkad naziva riječju Zopfstil. Rokoko je ostao popularan u talijanskim provincijama do druge faze neoklasicizma kada je s Napoleonovim vladama stigao "carski stil" koji je pomeo rokoko.
Interes za rokoko obnovljen je između 1820. i 1870. Englezi su prvi oživjeli "stil Luja XIV", kako je pogreškom isprva bio nazvan, i plaćali su visoke cijene za rabljene rokoko predmete koji su rijetko prodavani u Parizu. No značajniji umjetnici poput Delacroixa također su ponovo otkrili značaj, gracioznost i zaigranost umjetnosti i dizajna rokokoa.
Slikarstvo Rokokoa[uredi | uredi kôd]
Duh i svježi dah rokokoa se najbolje osjeća u slikama Antoinea Watteaua (1684.-1721.), koji doslovno prikazuje bogato i razmaženo plemstvo, najčešće mladiće i djevojke pri bezbrižnim kućnim igrama ili objesnim vrtnim zabavama gdje se likovi kreću u maglovitoj plemićkoj bajci, vode ljubav, slušaj glazbu ili naprosto uživaju (npr. Zadovoljstvo bala - 1719.). Kasnije se slikarstvo francuskog rokokoa smjelije poigrava s erotikom. U Rokokou se javlja eskapistička težnja za bijegom u prirodu, pa tako Watteau na svojoj najpoznatijoj slici Ukrcavanje za Kiteru (1717.) prikazuje veselo društvo u otmjenoj odjeći kako se padinom spušta do obale mora odakle polaze do hrama božice ljubavi – Afrodite na otoku Kythere; izlet očito posvećen zabavi i ljubavi. Watteau je dočarao raskošne boje kasne jeseni, sunce je na zalazu, a i skupina silazi u udaljenu, neizvjesnu i maglovitu dubinu. Slikar, kao prorok, simbolično prikazuje sudbinu visokog feudalnog društva koje će u najvećem obilju i najljepšem trenutku morati sići s povijesne pozornice nakon francuske građanske revolucije 1789.
Nasuprot vremenu raskalašenog plemstva, rokoko je i vrijeme "Prosvjetiteljstva" ili "Vrijeme razuma (racionalizam)" u filozofiji. Jean-Baptiste Siméon Chardin (1699.-1779.) pokazuje poseban dar za prikazivanje života nižih slojeva pariškog građanskog društva u 18. st. Pojedinosti iz svijeta pripadnika niže srednje klase na skromnim platnima prikazuje toplim, ružičastim tonovima uz ugodan naturalizam (npr. Na povratku s tržnice, 1739.). Njegovi portreti su nježni i meki, a mrtve prirode intimne i skromne sa samo nekoliko jednostavnih predmeta, ali krajnje otmjene i istančane po bojama. Njegova jako senzibilna metoda prikazivanja zablistala je u tehnici pastela. Nježne pastelne boje postale su obilježjem cijeloga razdoblja i za razliku od Baroka, sjene gotovo potpuno nestaju.
U Engleskoj se vrednuju slike prikaza londonskog života u prvoj polovici 18. st. s kazališnim kvalitetama. William Hogarth (1697.-1767.) se bavi sličnim temama, ali ga vlastiti podrugljivi, oštroumni komentari i moralna promišljanja o društvu onoga doba smještaju u satiričnu kategoriju umjetnosti. Npr. na slikama Život razvratnika (1733.) ili Brak po modi (1743.) pretjerano i podrugljivo pripovijeda o životu aristokracije koristeći se energičnim potezima i živahnim bojama.
Sklonost prema rokokou u Italiji se zamjećuje početkom 18. st. i to u postupnom prelasku s tamnih boja na svjetlije. Veličanstvena djela iluzionizma uradio je Venecijanac Giambattista Tiepolo (1696.-1770.) koji je između ostalog ukrasio unutrašnjost palače Würzburg (Balthasar Neumann) u Njemačkoj (1750.-52). Slobodno i originalno tumačenje povijesne i svečane teme (ženidbe Fridrika Barbarosse s Beatricom Burgundijskom), kao i veličanstveno i intenzivno korištenje boja, izazvali su veliko divljenje. Tiepolo je proučavao majstore iz prošlosti, a odlikuju ga nadarenost za kompoziciju, privlačna teatralnost i uvjerenje da umjetnik mora i najdramatičnije teme prikazati na grandiozan način. U 18. st., u Italiji, pejzažno slikarstvo je preraslo u slikarstvo veduta (pogleda na grad). Najjača je svakako Venecijanska škola u kojoj se ističe Canaletto (1697.-1768.) sa svojim topografski točnim pejzažima koje je blago štimao kako bi postigao željene kompozicijske odnose.
Ostali slikari[uredi | uredi kôd]
- Louise Élisabeth Vigée Le Brun, francuska slikarica
Primijenjene umjetnosti[uredi | uredi kôd]
Porculan[uredi | uredi kôd]
Uživanje u porculanu, kojeg su Europljani tek naučili praviti, savršeno odgovara ovom novom raspoloženju. Ljupki pastiri i pastirice, kao i figure iz veselog talijanskog teatra Commedia dell'arte postali su strašno popularni, kao npr. figure iz poznate Bavarske tvornice Nymphenburg od Bustellija.
Namještaj i ukrasni predmeti[uredi | uredi kôd]
Lake teme i zamršeni uzorci u rokokou predstavljeni su u manjem razmjeru i manjim dimenzijama nego impozantna barokna arhitektura i kiparstvo. Nije dakle iznenađujuće da je umjetnost francuskog rokokoa najbolje došla do izražaja u interijeru. Elementi od kovanog željeza, porculanski kipići i pogotovo namještaj stekli su novi značaj jer su viši slojevi francuskog društva željeli opremiti svoje domove u novom, modernom stilu.
Stil rokokoa uživa u asimetriji, ukusu koji je bio nov europskom stilu. Ova praksa ostavljanja neuravnoteženih elemenata radi efekta, naziva se contraste.
U puno razvijenom rokoko dizajnu kao što je Table d'appartement (oko 1730.), njemačkog dizajnera J. A. Meissonniera koji je radio u Parizu (ilustracija ispod), nestaje bilo kakva referenca na prirodne tektonske oblike - čak je i mramorni vrh oblikovan. Pregača, noge i presvlaka besprijekorno su integrirani u tečnost suprotstavljenih oblika i "rocaillea". Čvor (noeud) presvlake pokazuje asimetrični "contraste" koji je izum rokokoa.
Materijali poput sadre, gline, porculana i sl. nisu prikladni za rokoko, no u drvenim i metalnim materijalima stvorena su neka važnija djela. Ispovjedaonice, propovjedaonice, oltari i fasade previše se uklapaju u arhitektonske elemente zbog čega je u njima teško kombinirati obline rokokoa, kao i lake i sitne elemente.
Obitelji pariških drvodjelaca, od kojih su neki rodom iz Njemačke, razvili su stil obrađivanja površina u tri dimenzije, tzv. bombé, u kojima se furnir lako stapa s pozlaćenim i brončanim elementima i držačima. Neka od važnijih imena bili su Antoine Gaudreau, Charles Cressent, Jean-Pierre Latz, François Oeben i Bernard II van Risenbergh.
U Francuskoj je stil ostao ponešto rezerviranim, jer su ukrasi bili većinom od drveta ili, nakon rezbarenja manje robusni i naturalistični i manje bujni u miješanju prirodnih i umjetnih oblika svih vrsta (npr. biljni motivi, stalaktiti, groteske, maske, razni obrtni alati, bedževi i drago kamenje).
Engleski rokoko bio je obuzdaniji. Namještaj Thomasa Chippendalea posjedovao je zaobljenost i osjećaj, ali ne i hirovitost francuskog ukusa. Najuspješniji predstavnik engleskog rokokoa bio je vjerojatno Thomas Johnson, nadareni drvodjelac i dizajner namještaja koji je radio u Londonu sredinom 18. stoljeća.