Pavo Barišić

Pavo Barišić
ministar znanosti i obrazovanja Vlade Republike Hrvatske
trajanje službe 19. listopada 2016. – 9. lipnja 2017.
Premijer(i)	Andrej Plenković
Prethodnik	Predrag Šustar
Nasljednik	Blaženka Divjak
Rođenje	9. rujna 1959.
Zanimanje	znanstvenik, filozof

Pavo Barišić (Gornja Dubica, BIH, 9. rujna 1959.), hrvatski filozof, bivši je ministar znanosti i obrazovanja u 14. Vladi Republike Hrvatske.

Životopis

Bio je znanstveni savjetnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu i redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Od 2019. redoviti je profesor na Sveučilištu u Zagrebu. Objavljuje knjige i znanstvene radove na hrvatskom, njemačkom i engleskom, od kojih su neki prevedeni na japanski, korejski, španjolski i dr.

Obrazovanje

Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij prava 1982. Studij filozofije i germanistike diplomirao je 1983. na Filozofskom fakultetu. Magisterij znanosti stekao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1985. radom “Praktična filozofija u Hegela”.

Doktorski studij pohađao je na Sveučilištu u Augsburgu gdje je doktorirao 1989. disertacijom Welt und Ethos [Svijet i ethos]. Potporom Zaklade Alexander von Humboldt boravio je kao gostujući istraživač na Sveučilištu u Augsburgu 1997.-1998. i Münchenu 2004. Predavao ja kao gostujući profesor na Sveučilištu Kwansei Gakuin u Japanu 2002.-2003.

Služba

Znanstveni je savjetnik u Institutu za filozofiju, gdje je bio ravnatelj 1991.-2001. Bio je direktor programa trajne istraživačke djelatnosti Povijest hrvatske filozofije i temeljni problemi filozofije 1997.-2002. Sudjeluje u projektu Hrvatska filozofija i znanost u europskom kontekstu od 12. – 20. st.

Bio je redoviti profesor na Sveučilištu u Splitu do 2019. i pročelnik Odsjeka za filozofiju 2005.-2013. Voditelj je međunarodnoga projekta institucionalne suradnje Filozofija i demokracija između Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu i Sveučilišta u Splitu. Od 2019. redoviti je profesor na Sveučilištu u Zagrebu, a 10. prosinca 2019. imenovan je prvim dekanom Fakulteta hrvatskih studija. Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu s te dužnosti razriješen je 16. ožujka 2021.

Glavni je urednik časopisa i istoimene biblioteke Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica 1993.-2005. Pomoćnik je ministra znanosti, obrazovanja i športa 2004.-2006., predsjednik Upravnoga vijeća Agencije za znanost i visoko obrazovanje 2005.-2006., voditelj Operativnoga stožera Bolonjskoga procesa 2005.-2006. i predsjednik Savjeta Sveučilišta u Splitu 2005.-2007. Predsjednik Hrvatskoga filozofskog društva bio je 2007.-2009. Od 2014. predsjednik je Kluba hrvatskih humboldtovaca. Glavni je tajnik Međunarodne i član je predsjedništva Hrvatske paneuropske unije. Utemeljitelj je Kluba znanstvenika i bio je član Predsjedništva UBH Prsten.

Od 19. listopada 2016. do 9. lipnja 2017. ministar je znanosti i obrazovanja u 14. Vladi Republike Hrvatske.

Kodirektor je međunarodnoga skupa „Filozofija i demokracija“ na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Član je Uredništva časopisa Dokos (Toledo, Španjolska), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (Zagreb, Hrvatska), Međunarodnoga savjeta Jahrbuch für Hegelforschung (Bochum, Njemačka) i časopisa Limes (Vilnius, Litva).

Dobitnik je nagrade za znanstvenu izvrsnost u Institutu za filozofiju 2015.

Istraživanje

Povijest hrvatske filozofije

Bitne odrednice identiteta hrvatske filozofije Barišić rasvjetljuje u „bogatstvu struja europske filozofijske misli“: „Zacijelo je povijesnim okolnostima uvjetovano temeljno obilježje prožetost i pripadnost hrvatske filozofije najraznolikijim kulturnim krugovima i otvorenost prema drugačijemu… na mjestima dodira civilizacija, u blizini različnoga, napetosti suprotstavljenoga zbivaju se plodotvorni susreti drugačijih svjetonazora, osobito razumijevanje i otvorenost prema drugome i drugačijemu, prema stranomu, prema nepoznatomu, otkrivanje novoga. U mnogih hrvatskih filozofa otuda izlazi na vidjelo nastojanje da se prevladaju granice, da se nadiđe razdvojenost, da se posreduje različitost u zajedničkome, da se teži univerzalnome u duhovnom životu.“ Kao primjere takvih težnja ističe pokušaj „Hermana Dalmatina da poveže istočnu duhovnost i arapski misaoni svijet sa zapadnom metafizikom“, nastojanje Frane Petrića da približi „hermetičke i istočnjačke misli platonističkom i aristotelovskom duhovnom nasljeđu“ ili osebujan „zanos Jurja Križanića da pomiri istočnu i zapadnu vjeru i duhovnost“.

Filozofija prava

Istražuje povezanost pojma slobode s pravom i zakonom: „Pitanje o pravu i pravednosti, zakonu i zakonitosti, za Starčevića je ishodišno pitanje ustanovljenja ljudske zajednice u kojem se odlučuje o osnovnoj vrijednosti – ideji slobode. Sažeto iskazan aksiom njegove pravaške filozofije polazi od postavke o čovjekovoj postavljenosti u pravo kao svoju drugu narav – altera natura – što se iskazuje očitovanjima slobodne volje. Pravo je božanska tvorevina postavljena za čovjeka poradi njegove slobode djelovanja i življenja u zajedništvu s drugima. Utemeljenje filozofije prava na ideji slobode na osebujan način potvrđuje Starčevićeva znamenita izreka, koja se provlači kao nit vodilja kroz pravašku argumentaciju: Sloboda bez zakona ne može biti.“

Demokracija

O idealu vladavine puka

Zagovarajući istinske reforme za ostvarenje pravednosti i općega dobra u politici, Barišić ukazuje na tri paradoksa s kojima se sučeljava suvremena vladavina puka: „Demokracija se kao i nekoliko puta u povijesti ponovno nalazi na prekretnici, suočena s tri velike aporije. Kako svladati velike prostore, a da građani budu subjekti uređivanja javnih poslova? Kako se nositi s izazovom velikih brojeva, ako se želi uvažiti sloboda i mišljenje svakoga građanina? Znatan je problem u suvremenom svijetu poglavito odgovoriti na izazove multikulturalnosti. Na prvi se pogled aporije ne čine preteškima, ima svagda ideologija koje nude lake i brze odgovore. Ali živjeti i ostvariti ta jednostavna učenja, znatno je teže… Prava se ljubav prema demokraciji dokazuje ovdje i sada. Za to postići može pomoći jednostavna japanska filozofija wabi-sabi koja priznaje tri stvarnosti: ništa nije trajno, ništa nije dovršeno i ništa nije savršeno. Valja potražiti u vlastitim redovima vjerodostojne reformatore, zauzete za pravdu i opće dobro, ne obične zavodnike puka. Solon poručuje, raspoznajte među sobom skromne, razborite i samozatajne ljude koji znaju put do jednostavnih istina za življenje u demokraciji i slobodi. Tako ćete … s ponosom moći kazati – znali su ujediniti puk, učiniti građane slobodnima, uvaženima i odgovornima za upravljanje zajedničkim poslovima, vrijedilo je slijediti ih na putu istinske vladavine puka.“

Post-demokracija

U kritičkom odmaku od diskursa post-demokracije, za opis globalnoga stanja vladavine puka Barišić koristi usporedbu s Polibijem: „Kada zagovornici post-demokracije opisuju suvremene simptome degeneracije parlamentarne demokracije, tada posežu za drevnom pričom o cikličnom razvoju državnih ustava ... Rimski povjesničar … opisao je znakovitu pojavu nastanka i izopačavanja pojedinih državnih oblika prema stoičkoj slici prirodnoga slijeda. Demokracija se rađa iz otpora nepravednoj strahovladi i nasilju izopačene oligarhijske vladavine kada građani preuzmu na sebe teret brige za zajedničko dobro i nadzor nad općim poslovima države. Nakon nepravedne i nasilne vlasti bogatih oligarha građani doživljavaju demokratski ustav kao nešto čarobno i blagotvorno. Jednakost i sloboda govora i mišljenja promatraju se kao najviše vrednote sve dok ima živih svjedoka koji su doživjeli i iskusili zlo i nepravde oligarhijske vladavine.“

Povijesnom prispodobom iznosi na vidjelo kako „najviše vrednote demokracije blijede i nestaju u zaboravu prijenosa s generacije djece na unuke, kada ponovno neki pokušavaju postati moćniji od drugih građana. Toj su kušnji najpodložniji bogati… u tome kvarenju ćudoređa puka, u spremnosti i pohlepnosti za primanjem mita Polibije prepoznaje najveću pogibelj za ‘vrlinu demokracije’. Rezultat je takva procesa postupno vitoperenje demokratskoga državnog ustava u nasilnu vladavinu čvrste ruke. Za tako iskvaren i korumpiran, ali istodobno osiromašen puk kratak je put do nasilne vladavine dovoljno ambicioznih vođa. Iz prevratničkih zbivanja, uzburkanih skupština, krvoprolića, progona, oduzimanja i preraspodjele zemlje Polibije u cikličnom slijedu ustava novi oblik prepoznaje u ‘ohlokratskoj’ vladavini u kojoj puk gubi sve tragove civilizacije i vlada pravo jačega. Na kraju slijedi smirenje uzburkanoga i prevratničkoga stanja, urota i ubijanja u pronalaženju novoga ‘učitelja i despota’… u navedenim snažnim opisima uspona i padova demokracije mogu se prepoznati stanoviti aspekti suvremenih demokratskih procesa u tendencijama bilo prema ohlokratskim bilo prema oligarhijskim ili totalitarnim oblicima. To ne vrijedi samo za demokratske prevrate i preobrazbe političkih vladavina u zemljama na jugoistoku Europe nego se može promatrati i šire u političkim tvorevinama nastalim na ruševinama Sovjetskoga carstva, u demokratskim ushićenjima i razočaranjima u arapskom proljeću, tzv. arabelionu, jednako kao i sklonostima zaboravu i naravno znatno diskretnijim ‘post-demokratskim’ zastranama prema oligarhijskim ili plutokratskim oblicima u zapadnim društvima… Povijest nema kraja, kako su neki autori naivno najavljivali. Ni ideja demokracije nije odumrla, ako građani svojim nesudjelovanjem u igri izražavaju prosvjede protiv namještenih igara partitokratskih struktura i spin doktora. Ali ostaje otvorena mogućnost izražavanja volje koja se očituje kada za to sazriju uvjeti i kada je doista potrebno učiniti promjenu. Zato treba otvoriti prostor za djelovanje i postaviti težište na građanina kao autonomnoga subjekta politike“.

Deliberativna demokracija

Razmatrajući definicije deliberativne demokracije Barišić izlučuje pojmovna određenja koja su važna za sagledavanje Aristotelovih izjava o deliberaciji: „Deliberacija je javna djelatnost slobodnih i jednakih građana u otvorenoj i neovisnoj političkoj zajednici koja slobodnim vijećanjem i javnom diskurzivnom utakmicom različitih stavova i obrazloženja postiže suglasnost višega reda o poslovima važnima za sve. Deliberativna demokracija nije samo oblik vladavine nego je također samosvojan način života i mišljenja građana koji osjećaju obvezu zauzimati se za opće dobro i javno opravdavati svoje prijedloge. U javnoj deliberaciji građana razvija se njihova politička kompetencija i etos političke kulture, što razvija smisao za zajednicu, produbljuje građansko prijateljstvo i jača osjećaj za pravednost. Deliberacija potiče javno sudioništvo građana u zajednici, jača stabilnost i učvršćuje legitimnost vlasti.” Kod Aristotela hipoteza u korist vladavine mnoštva nasuprot vladavine najboljih, ali manjine, može biti istinita samo pod jednim uvjetom: „Mnoštvo je bolje samo onda kada se okupi i zajednički deliberira... Dobro uređeno okupljanje mnoštva može dakle pozitivno utjecati na loše pojedince i okrenuti odluke nabolje. Mnoštvo ne mora uvijek biti zlo i iracionalno, kao što to pretpostavljaju mnogi autori koji masi pripisuju negativno djelovanje.”

Djela

• Dijalektika običajnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1988.
• Welt und Ethos, Königshausen & Neumann, Würzburg, 1992.
• Filozofija prava Ante Starčevića, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996.
• Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije (ur.), Institut za filozofiju, Zagreb, 2000.
• Pavao Vuk-Pavlović – život i djelo (ur.), HAZU/Institut za filozofiju, Zagreb, 2003.
• Demokracija i etika (ur.), Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2005.
• Demokracija na prekretnici (ur.), Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2014.
• Deliberative Demokratie (ur. Henning Ottmann / Pavo Barišić), Nomos, Baden-Baden, 2015.
• Sveučilišni udžbenik Ideal vladavine prava. Uvod u filozofiju demokracije, Hrvatsko filozofsko društvo i Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Zagreb 2016.
• Pavo Barišić, Deliberativna demokracija i Aristotelovi argumenti o rasudnoj snazi mnoštva, Hrvatski institut za filozofiju, Zagreb, 2016.

Vanjske poveznice

• http://www.pavobarisic.eu/index.html Osobna mrežna stranica
• https://tkojetko.irb.hr/znanstvenikDetalji.php?sifznan=324&podaci=biografija Tko je tko u hrvatskoj znanosti
• http://www.ffst.unist.hr/pavo.barisic?@=20o8i#profile_prikaz_75633 Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu
• http://www.ifzg.hr/djelatnici.htm Institut za filozofiju Zagreb