Noh (japanski 能, nō) ili nogaku (能楽, nōgaku; japanski iz kineskog u značenju „umijeće” ili „talent”[1]) je osnovni oblik klasične japanske glazbena drame koji se izvodi od 14. stoljeća. Od 2008. godine Nogaku kazalište je upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Aziji i Oceaniji[2].
Povijest
Noh kazalište je uobličeno u 14. i 15. stoljeću, ali zapravo potječe iz 8. stoljeća kada je sangaku kazalište došlo u Japan iz Kine. U to vrijeme se sankagu odnosio na različite vrste izvedbi koje su uključivale akrobate, pjesme i ples, kao i šaljive skečeve. Kasnijom prilagodbom japanskom društvu sangaku je asimilirao i druge tradicionalne oblike umjetnosti. Danas je nogaku osnovni oblik japanskog kazališta koji je utjecao na razvoj lutkarskog kazališta i kabuki kazališta[2].
God. 1957., japanska vlada je proglasila nôgaku za važnu nematerijalnu kulturnu baštinu čime je ova tradicija dobila određeni stupanj pravne zaštite, kao i njezini najvažniji praktičari. Nacionalno noh kazalište osnovano je 1983. godine i upriličuje redovite nastupe. Ono također organizira i tečajeve za obuku glumaca u glavnim noh ulogama.
Odlike
Tradicionalno su ju izvodili samo muškarci, glumeći i muške i ženske uloge, uz glazbenu pratnju. Od početka 20. stoljeća sve više i više žena postize status profesionalnih izvođačica noha. Tradicionalno se tijekom cjelodnevnog „dana izvedbi” izvodilo pet uzastopnih noh predstava između kojih su se izvodile kraće i šaljive kyōgen izvedbe. No, današnje noh izvedbe se sastoje od samo dvije noh predstave s jednom kyogen predstavom između.
Noh predstave se uglavnom temelje na pričama iz tradicionalne literature, a većina glumaca nosi maske (shite), tradicionalne kostime i različit pribor, dok izvode plesnu predstavu. Nadalje, nogaku izvode samo iznimno školovani glumci i glazbenici[2].
Prostor za izvedbu noh predstava je strogo uređen sustavom iemoto koji naglašava tradiciju nauštrb inovacija. Tako se pozornica prostire u prostor za gledatelje i povezana je mostom s „dvoranom zrcala” iza pozornice. U nohu, osjećaji se izvode stilizirano određenim gestama, a junak je često nadnaravno biće koje uzima ljudski oblik kako bi ispričalo priču. Izražajne maske po kojima je noh poznat, koriste se za uloge duhova, žena, djece i staraca. kyōgen se, s druge strane, oslanja manje na uporabu maski, a proizlazi iz duhovitih sangaku predstava. Tekst je napisan na drevnom jeziku i slikovito opisuje obične ljude od 12. do 16. stoljeća[2].
Iako je nogaku kazalište strogo uređeno pravilima, neki moderni izvođači ipak stvaraju nove predstave ili oživljavaju povijesne koje nisu dio standardnog reportoara, pa čak i spajanje noha s drugim kazališnim tradicijama.
Izvori
- Royall Tyler (ur.), Japanese Nō Dramas, Penguin Books, London, 1992. ISBN 0-14-044539-0.
- Arthur Waley, Noh plays of Japan, Tuttle Shokai Inc., 2009. ISBN 4-8053-1033-2, ISBN 978-4-8053-1033-5.
Vanjske poveznice
- Noh i kyogen, japansko vijeće za umjetnost (engl.)
- Webstranica o Nohu (engl.) (jap.)
| ||||||||||||||||||||
