Kršćanski socijalizam

Socijalizam

Vjerski socijalizam

Ključni problemi

Ljudi i organizacije

Kršćanski socijalizam je naziv za društveno i političko učenje i pokrete koji zagovaraju strukturalnu primjenu kršćanskoga socijalnog načela, kombinirajući osnovne ciljeve socijalizma s vjerskim i moralnim kršćanskim naukom.

Nastao je kao ideja i pokret u Velikoj Britaniji krajem prve polovice 19. st., a njegovi su predstavnici John Malcolm Forbes Ludlow, Charles Kingsley, Thomas Hughes, John Frederick Denison Maurice i Frederick James Furnivall . U SAD-u su to bili Adin Ballou i Francis Bellamy, u Francuskoj Philippe-Joseph-Benjamin Buchez, a u Njemačkoj Adolf Stoecker, osnivatelj (1878.) Kršćanskosocijalne radničke stranke, poslije Kršćanske socijalne stranke, zabranjene 1893. U 20. st. u Latinskoj Americi uključuje tzv. teologiju oslobođenja.

U katoličanstvu, enciklika pape Lea XIII. Rerum novarum (1891.) bila je početak crkvenog učenja o socijalnim pitanjima, koje se je razvijalo tijekom 20. st. Ipak, enciklika odbacuje socijalizam, protiveći se "zajedništvu dobara", jer je protivno prirodnom ljudskom pravu na posjedovanje te bi uvelo zbrku i nered u društvu. Temeljno načelo uvijek mora biti "nepovrjedivost privatnog vlasništva". Promiče se svojevrstan korporatizam, utemeljen na socijalnoj solidarnosti među klasama, s poštovanjem potreba i prava svih. Socijalizam je Leo XIII. snažno kritizirao još i ranije, u enciklici Quod Apostolici Muneris (1878.). U enciklici Pija XI. Quadragesimo Anno (1931.) pak socijalisti su optuženi za namjeru uništenja građanskog društva te je kršćanski socijalizam zbog toga proglašen oksimoronom. U toj enciklici osuđen je i komunizam i socijalizam i jasno je rečeno da "nitko ne može biti dobar katolik i istinski socijalist u isto vrijeme".

Kršćanske socijalističke stranke

Nesocijalističke, konzervativne i demokršćanske stranke

Također pogledajte

Literatura

Cort, John C.: Christian Socialism. An Informal History (1988.)
Opća i nacionalna enciklopedija