Kinetička umjetnost je oblik umjetničkog izražavanja u kojemu je pokret glavni dio estetskog umjetničkog objekta, obično skulpture. Kako se često kinetički objekt mijenja stvarnim kretanjem (Carlos Cruz-Diez) ili stvara iluziju pokreta (Youri Messen-Jaschin), neki smatraju da je kinetička umjetnost utjelovljenje op arta.
Kinetička umjetnost je bila popularna u 1950-ih i 1960-ih godina, a njezini predmoderni počeci leže u industrijskoj opremi pokreta Arts and Crafts i vodovodnim instalacijama baroka. U moderni započela je u kinetičkim svjetlima i pokretnim predmetima dadaista Marcela Duchampa i Mana Raya, te u konstruktivističkim djelima umjetnika kao što su: Vladimir Tatljin, Naum Gabo, Alexander Rodtschenko i László Moholy-Nagy.
Tehničke konstrukcije često su pokretane snagom prirodnog vjetra ili strujanja zraka (kao što je to slučaj sa Calderovim mobilima), vode, magnetizma, gravitacije ili učešćem promatrača. Međutim, koriste se i električni motori i ručni pogoni. Današnji umjetnici kinetičke umjetnosti često koriste najnoviju tehnologiju i računalno upravljani predmeti više nisu rijetkost[1].
Nastavak kinetičke umjetnosti je kibernetička umjetnost u kojoj umjetničko djelo ovisi o vanjskim utjecajima, pogotovo manipulacijama nastalim ljudskim reakcijama (npr. Nicolas Schöffer i njegovi Prostorno-dinamički tornjevi).
Predstavnici
|
Glavni predstavnici: Ostali predstavnici: |
Galerija
-
Naum Gabo, Kinetička konstrukcija (Uspravni val), 1919.-20. -
Alexander Calder, Mobil, žica drvo i metal, oko 1932., Tate Modern, London -
Jean Tinguely, Fontana muzeja Tinguely, Basel
Izvori
- ↑ Bjorn Schulke (njem.) Pristupljeno 4. listopada 2013.
Vanjske poveznice
- Kinetic Art Organization (KAO) najveća svjetska organizacija kinetičkih umjetnika (engl.)
- Kinetik im Kunstmuseum Gelsenkirchen, najopsežnija kolekcija kinetičke umjetnosti od 1960-ih godina (njem.)
Sestrinski projekti
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Kinetička umjetnost |