Toggle menu
309,3 tis.
59
18
530,1 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Juraj Carić (biskup)

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Monsinjor
Juraj Carić
splitski i makarski biskup
Rođen 23. travnja 1867.
Svirče na Hvaru
Umro 17. svibnja 1921.
Split
Služba 1918. - 1921.
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima

Juraj Carić (Svirče na Hvaru, 23. travnja 1867. - Split, 17. svibnja 1921.), hrvatski svećenik i splitski i makarski biskup (1918.-1921.).

Za vrijeme Austro-Ugarske odlikovan je Ordenom za zasluge Crvenog križa II. reda i Komanderskim križom reda Franje Josipa sa zvjezdama.

Životopis

Gimnaziju je završio 1884. godine u Splitu, potom odlazi u Zadar na studij bogoslovije 1884.-1888., koji nastavlja u Zavodu sv. Augustina u Beču, gdje je postigao doktorat s tezom Sanctorum patrum et theologorum scolasticorum doctrina de usura exponitur et vindicatur.

U periodu 1892.-1894. kateheta je na višoj gimnaziji u Zadru, a zatim i predavač filozofske propedeutike (1893.-1894.). Uz to predaje od 1892. do 1893. godine crkvenu povijesti i kanonsko pravo te od 1894. do 1896. dogmatiku i osnovno bogoslovlje na zadarskoj bogosloviji. U razdoblju 1902.-1906. bio je ravnatelj zadarskog sjemeništa Zmajević.

Godine 1906. imenovan je prepozitom Kaptola u Makarskoj i generalnim vikarom za područje splitskoj pridružene Makarske biskupije. Dana 8. prosinca iste godine zaređen je u Rimu za pomoćnog biskupa.

Angažirao se 1910. za dolazak milosrdnica iz Zagreba, koje su na njegov poticaj otvorile prvu žensku srednju školu u Makarskoj i dječji vrtić.[1]

Poslije smrti splitskog biskupa Antuna Đivoja preuzeo je 1918. godine splitsko-makarsku biskupiju.

Dana 24. listopada 1918. uputio je poslanicu svećenstvu koje poziva da se pridržava naredbi Narodnog vijeća u Zagrebu. Razvio je intenzivnu djelatnost protiv talijanskih pretenzija na Jadran i političke realizacije Londonskog ugovora iz 1915. godine.

Od veljače do početka travnja 1919. boravio je s dr. K. Eterovićem i don Franom Bulićem na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje je obavio mnoge razgovore te uputio niz pisama, promemorija i memoranduma ministrima vanjskih poslova SAD-a R. Lasingu, Velike Britanije Arthuru Jamesu Balfouru (1848.-1930.) i Francuske Stéphenu Pichonu (1857.-1933.), Wilsonovom adjudantu E. M. Hausu te predsjedniku SAD-a Woodrowu Wilsonu (1856.-1924.), crkvenim dostojanstvenicima, maršalu Ferdinandu Fochu (1851.-1929.) i brojnim drugim ličnostima.[2]

Iako je djelovao neovisno o Delegaciji Kraljevine SHS, savjetovao se s Antom Trumbićem (1864.-1938.) i Josipom Smodlakom (1969.-1956.), međutim nakon svog memoranduma od 23. ožujka, došao je u sukob s Delegacijom.

U memorandumu poslanom papi Benediktu XV. (1914.-1922.) iz 1919. godine, biskup Carić se založio za uporabu glagoljice i slavenskog jezika u liturgiji.[2] Zaslužan je i za uređenje marijanskog svetišta u Vepricu.[3]

Bilješke

  1. Hrvatski biografski leksikon, str. 591.
  2. 2,0 2,1 Hrvatski biografski leksikon, str. 592.
  3. Jurišić, Šimun, Glasoviti Splićani, str. 37.

Literatura

Titule u Katoličkoj crkvi
Prethodnik
Antun Đivoje
splitski i makarski biskup
1918.-1921.
Nasljednik
Kvirin Klement Bonefačić