Jovan Banjanin (Jošani/Gospić, 1874. − London, 1960.),[3] hrvatski političar i publicist srpske nacionalnosti, saborski zastupnik i diplomat[4]
Životopis
Rodio se je u Jošanima/Gospiću 1874. godine. Bio je jedan od vodećih političara srpskog naroda u Hrvatskoj. Jedan od vodećih ljudi Srpske samostalne stranke.
Nakon 1905. Lorković i Mazzura su kao Hrvati, a Pribićević i Jovan Banjanin isticali su se kao čelnici mladeških organizacija, a poslije kao vodeći ljudi Hrvatsko-srpske koalicije.[5] Obnašao dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru. Član hrvatskog izaslanstva u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru.[4] Frankovci su u centru Zagreba 1909. godine toljagama pretukla Supila, Pribićevića, Banjanina i novinara Budisavljevića. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj.[6] Banjanin je o Nastićevom svjedočenju protiv njega, na Veleizdajničkom procesu, rekao: Nikada nisam dopisivao ni o čemu sa Slov. Jugom ili kakvom revol. organizacijom ili članovima njezinim... Za sav taj rad saznao sam tek iz Finala. I ako mi se dokaže protivno, ali ne prostim, ničim ne potkrijepljenim tvrdnjama jednog lokšpicla, nego stvarnim dokazima i konkretnim činjenicama, ja evo dajem svoju mušku riječ, da ću ovoga časa izvršiti sam ono, što meni i mojim prijateljima tako živo želi Akurti. [7]
Uređivao Novi Srbobran od kraja 1902. Političko usmjerenje lista davao je Svetozar Pribićević tekstovima u duhu politike »novoga kursa«, odražavajući politiku Srpske samostalne stranke.[8] Banjanin je bio urednikom do 1911. godine.[4] Zbog poznatih stavova tog lista, bio je emigrirao iz Hrvatske i cijele Austro-Ugarske tijekom prvog svjetskog rata. Bio je član Jugoslavenskog odbora. Poslije rata vratio se u domovinu.[4]
Sudjelovao na velikoj prosvjednoj skupštini u Zagrebu na Wilsonovom trgu održanoj dne 9. lipnja 1919. godine. protiv osnutka zasebne riječke državice i proti talijanskim pretenzijama na hrvatsko-slovenske krajeve. Banjanin je bio na govorničkoj tribini.[9]
U vladama Dušana Simovića bio ministar. Nije dugo osjetio ministarskog mjesta u domovini, jer je vrlo brzo u drugom svjetskom ratu bio prisiljen otići u emigraciju.[4] U prvoj vladi Dušana Simovića (od 27. ožujka 1941. do 21. kolovoza 1941.) bio je ministar bez lisnice, kao pripadnik Jugoslavenske nacionalne stranke. Travanjski rat i komadanje Kraljevine Jugoslavije učinio ga je ministrom države koja nije postojala na terenu, nego samo u savezničkoj diplomaciji, jer su Saveznici priznavali Jugoslaviju. Pod pokroviteljstvom Saveznika djelovala je i druga vlada u kojoj je Banjanin opet dobio ministarsko mjesto. U drugoj vladi Dušana Simovića bio je ministar šuma i rudnika (vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu, od 21. kolovoza 1941. do 11. siječnja 1942.).
Posljednji ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Tomislav Tomljenović nije smatrao Banjanina za dobra čovjeka, nego za naprasita i nabusita. U Sušačkom novom listu od 8. listopada 1925. objavljeno je njegovo pismo od dva dana prije, u kojem ga je iskritizirao: "Poznao sam g. Jovana Banjanina preko dvadeset godina kao čovjeka nabusita, koji istjeruje lične animozitete bez kraja i konca, valjda do smrti, ne lučeći ih nikad od javnog rada. A znajući i to, da ja ne spadam među one rijetke, koje Jovo Banjanin lično podnosi, izbjegavao sam svaku kolizaciju s njim, s naročitim obzirom na to, što ga je sudba povela da sarađuje u "jugoslavenskim" redovima." "Sada, naime, kada se je velik dio Hrv. Primorja, a i ja, orijentirao za obnovljenu HSS-u, počele su u svakom broju "Slobodne Tribune" izlaziti upravo drske podvale protiv te orijentacije." "Ja mu nisam kriv, što je on postao "bijela vrana" u Hrvatskoj, a nije krivice ni na Hrvatima. " "A što se tiče "izaratnog" prismoka toj ironiji, plemenitost g. Banjanina ne sjeća se više ni borba u Daruvaru pred dvadeset godina, ni borba u Pounju za "veleizdajničke parnice", a još manje napora za vrijeme rata u Lici. Toga bi se mogao barem sjetiti, da sam već bio došao u najopasniju istragu sve do sloma, spasavajući desetine glava i stotine egzistencija ličkih Srba, sve do rođene sestre Jovana Banjanina. "[10]
Ministar bez lisnice
Izvori
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija Jugoslavenski odbor, preuzeto 4. kolovoza 2015.
- ↑ Archive.org Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914-1919. Sabrao ih Ferdo Šišić., str. 84.-85. (pdf, 20 MB!), preuzeto 4. kolovoza 2015.
- ↑ Imehrvatsko.net Jovan Banjanin. Pristupljeno 12. svibnja 2016.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., ISBN 9539672813, str. 62.
- ↑ (eng.) Nicholas J. Miller: Between Nation and State: Serbian Politics in Croatia Before the First World War,
"Shortly after the celebration, the two omladina organizations fused to form the United Croatian and Serbian Youth. Its leaders included two Serbs, Pribićević and Jovan Banjanin, and two Croats, Lorković and Lav Mazzura, all of whom would distinguish themselves as leaders of the Croato-Serbian Coalition after 1905." - ↑ Србобран, бр. 40., Разбојнички напад на народне заступнике. Загреб. 1909.
- ↑ Бањанин, Јован (1908.). Србобран, бр. 197., Пред судом јавности. Загреб
- ↑ Srbobran Hrvatska enciklopedija, LZMK. Pristupljeno 12. svibnja 2016.
- ↑ Dom i svijet, 1. srpnja 1919.
- ↑ Tomislav Tomljenović: Provokacija Jove Banjanina, Sušački novi list, 8. listopada 1925.