Toggle menu
310,1 tis.
36
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Hinko Hinković

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Hinko Hinković
Hinko Hinković
Rođenje 11. rujna 1854.
Smrt 3. rujna 1929.
Zanimanje političar
Portal o životopisima

Hinko Hinković (Vinica, 1854. – Zagreb, 1929.), hrvatski odvjetnik, publicist i političar.

Životopis

Hinković (pravim imenom Heinrich Moses) je rođen 11. rujna 1854. godine u Vinici, blizu Varaždina, u židovskoj obitelji. Kasnije u životu je promijenio ime i prezime, te se pokrstio. Unatoč tome do kraja života se identificirao sa židovstvom.[1] Član Stranke prava i jedan od najbližih suradnika Ante Starčevića. Krajem 1870-ih glavni urednik stranačkog glasila Sloboda. Kad je otišao u Pariz na daljnje nauke, na mjestu urednika naslijedio ga je Milan Kerdić.[2] U studenom 1879. objavljuje programatski članak "Fiat lux!" (Neka bude svjetlo!), u kojem relativizira Starčevićevo učenje da su Srbi i Slovenci zapravo Hrvati. Iako je pogrešno što pravoslavci sebe nazivaju Srbima, ne treba im silom nametati hrvatstvo, jer to je u korist zajedničkog neprijatelja, Austrije. Dovoljno je da se priznaju hrvatskim državljanima, te da grade zajedničku budućnost s Hrvatima. Hinković napušta stav Starčevića i Eugena Kvaternika da u jednoj državi može postojati samo jedan narod. Uz "politički" narod, nositelja državnosti, počeo je računati i s "genetičkim" ili "kulturnim" narodom, tj. svjesnom zajednicom koja je nastala na temelju istog porijekla i kulturne tradicije. Srbi se u genetičkm smislu mogu smatrati posebni narodom, a u političkom se smatrati Hrvatima, tj. graditi hrvatsku državu a ne težiti proširenju srpske. (Gross, str. 217-220) Pogledajte u članku Nacija o razlici dva pojma nacije: Kulturnation i Staatnation.

Godine 1884., nakon izbora na kojima je Stranka prava postigla veliki uspjeh (24 mandata), na početku zasjedanja novog saziva Sabora, Hinković u ime stranke podnosi Adresu kralju. Adresa naglašava suverenost hrvatskog naroda, osuđuje austro-ugarski dualizam, odriče zakonitost Hrvatsko-ugarske nagodbe, zahtijeva ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatske i Slavonije, Vojne Krajine, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i slovenskih zemalja), prosvjeduje protiv prevelikih daća i drugih zloupotreba, osuđuje ponašanje državnih činovnika koji su se pretovrili u slijepe agitatore (mađarske) vlade te siju razdor među pučanstvo, tj. među Hrvate i Srbe. (Gross, str. 227–228)

Kasnije dolazi u sukob sa Starčevićem i napušta stranku.

Jedan od osnivača Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine.

Istakao se kao glavni branitelj na Veleizdajničkom procesu godine 1909. U doba Prvog svjetskog rata boravi u emigraciji i djeluje kao član Jugoslavenskog odbora. Boravi u SAD, gdje je razvio snažnu promidžbu protiv Austro-Ugarske i za stvaranje jugoslavenske države.

Pisac mnogih antiklerikalnih brošura, spiritističkih spisa i antiaustrijskih brošura, tiskanih na francuskom i engleskom. Objavio memoare Iz velikog doba 1927.

Izvori

Literatura

  • Goldstein, Ivo (2005). Židovi u Zagrebu 1918 - 1941.. Zagreb: Novi Liber. ISBN 953-6045-23-0 
  • Gross, Mirjana: Povijest pravaške ideologije, Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1973.
  • Pribićević, Svetozar: Izabrani politički spisi, Zagreb: Golden Marketing i narodne novine, 2000.