Fra Emerik (Mirko) Pavić (Budim, 5. siječnja 1716. - Budim, 15. travnja 1780.) je bio hrvatski književnik i prevoditelj iz Mađarske. Bio je teološki i filozofski pisac, pisac prvoga djela iz estetike među Hrvatima u Ugarskoj, latinist, prevoditelj, povjesničar, a u književnosti se okušao u pjesništvu i nabožnoj književnosti.[1]
Životopis
Fra Emerik (Mirko) Pavić rodio se u sjevernom ugarskom Podunavlju, u Budimu, 1716. godine. S 18 godina je pristupio franjevačkom redu i to franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Studirao je filozofiju na učilištu u Budimu, a bogoslovlje u Budimu i Osijeku. Te iste predmete je poslije predavao. Predavao je na učilištima u Baji te na Studium Generale u Budimu, gdje je bio najvažnijom osobom novoutemeljene (1757.) franjevačke provincije sv. Ivana Kapistrana[2] te samostanskim gvardijanom u Budimu. Poslije je bio tajnikom Provincije, definitorom i generalnim vizitatorom u Bugarskoj.
Smatra ga se dijelom budimskog kruga hrvatskih franjevačkih pisaca, zajedno sa Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Matijom Petrom Katančićem, Grgurom Ćevapovićem, Grgurom Peštalićem, Lovrom Bračuljevićem, Stjepanom Vilovim i ostalima, koji je uvelike pridonio razvitku kulture Hrvata u Ugarskoj u 18. i 19. stoljeću[3]. Od svih njih, Stjepan Vilov je najviše utjecao na Pavića.
Pripadao je "franjevačkoj školi" kasnog jansenizma i obnovnog katoličanstva, kao i franjevac iz iste provincije Ivan Velikanović[4].
U razdoblju od 1746. do 1780. je uređivao kalendare, jednostavna djela kojom se tijekom 18. i u prvoj polovici 19. st. služilo za stvaranje hrvatske čitateljske publike, razvijanje čitateljskih navika kod socijalno i obrazovno nižih slojeva, kojima su oni bili jedina knjiga u kući i jedino književno štivo[5]. Iako se vjerovalo da nijedan primjerak tih budimskih kalendara nije sačuvan, autor Milovan Tatarin je u radu Jedan zaboravljeni slavonski kalendar iz 18. stoljeća nastojao dokazati da su dva kalendara iz 1766. i 1769. Pavićevo djelo[6].
Za povijest hrvatskog školstva je značajan što je priredio hrvatsku početnicu, za hrvatsku leksikografiju što je priredio hrvatski rječnik, a za hrvatsku pedagogiju je značajan što je priredio jedan pedagoški priručnik[4].
1764. je objavio lekcionar na štokavskom narječju hrvatskog jezika[7].
Autor je prvog priručnika biblijske povijest na hrvatskom jeziku, Ogledalo temelja vire i zakona katoličanskoga iz 1759., kojeg je preveo sa njemačkog jezika[8], a po narudžbi pečuškog biskupa Đure Klime. 1778. je objavio spis Oca poštovanog Goffine ... uređeno knjižestvo.
Poznat je kao osoba koja je dopjevala djelo Andrije Kačića Miošića[5].
Njemu je u čast Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata nazvao svoju književnu nagradu, nagradu Emerik Pavić.[1]
Izvor
- Naco Zelić: Pisana hrvatska riječ u Bačkoj danas, Klasje naših ravni, br. 1-2/2003., str. 77.
- ↑ 1,0 1,1 ZKVH Utemeljenje nagrade za najbolju knjigu godine „Emerik Pavić“
- ↑ Bosna Srebrena Visokoškolske ustanove u Budimu
- ↑ Croatica Kht. Dinko Šokčević: Povijest Hrvata u Mađarskoj
- ↑ 4,0 4,1 Scrinia Slavonica, br. 1/2005. Franjo Emanuel Hoško: Hrvatska crkvena historiografija o tzv. kasnom jansenizmu u idejnom sustavu jozefinizma
- ↑ 5,0 5,1 Hrvatski plus Milovan Tatarin: Uloga pučkih kalendara u stvaranju hrvatske čitateljske publike
- ↑ Hrv. znanstvena bibliografija Tatarin, Milovan: Jedan zaboravljeni slavonski kalendar iz 18. stoljeca, zbornik radova 33. dana Hvarskoga kazališta : Prešućeno, zabranjeno, izazovno u hrvatskoj književnosti i kazalištu, 2007.
- ↑ Glas Koncila Ivan Dugandžić: Hrvatski prijevodi Biblije
- ↑ Bogoslovska smotra, br. 1-2/1985. Franjo Emanuel Hoško: Prvi priručnik biblijske povijesti na hrvatskom jeziku u prijevodu Emerika Pavića
Vanjske poveznice
- Oktatási és Kulturális Minisztérium Okvirni program hrv. jezika i književnosti za dvojezične škole - Književnost Hrvata u Mađarskoj
Nedovršeni članak Emerik Pavić koji govori o hrvatskom književniku iz Mađarske treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.