Toggle search
Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

El Shatt

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
More actions
Majka Dalmatinka (Ante Kostović) i groblje u El Shattu, 1969.
El Shatt u rujnu 1944.

El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu,[1][2] u kojem je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.[3]

Zemljopisni položaj

Logori su bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ondje je u početku bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog feldmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.[4]

Postojali su još neki logori. Tolumbat, nedaleko od Aleksandrije, bio je za žene s malom djecom i u njemu su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bio El Khatadba koji je bio udaljen nekoliko sati od Tolumbata i El Shatta.[4]

U blizini su bili i logori Grka i Poljaka.[5] Dalmatinci su se s njima mjerili u organizaciji izbjegličkog naselja,[4] i jedini su imali potpuno autonomnu organizaciju života u logoru.[6]

Povijesni tijek događaja

Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila u strahu se od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto.[3] U zbjegu je bilo gotovo 40.000 ljudi, najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.[3] Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih.[3] Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.[6]

Egipat, po nekima, nije bio slučajno određen. Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske. Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo. Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.[4] Oni su bili prvi koji su pridošlicama priskočili u pomoć i usred gole pustinje im namjestili prve šatore.[6]

Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.[4] Prosječno je u svakom šatoru bila jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Osnovane su škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva.[3] Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti. U logoru El Khatadba ih je velik broj umro od ospica.[6] Britanska uprava je držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama.

Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru osamnaest i više mjeseci. U logoru se rodilo 475 djece.[3] Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen. Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Neka od djece dobila su imena poput Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska, Suez, Nilka, Zbjegan i sl.[4]

U blizini logora bio je poligon avijacije kraljevske vojske pa su na logor, navodno slučajno, pet puta padale bombe od kojih je nekoliko ljudi stradalo – posljednji put početkom 1945.[6]

Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti, u ožujku 1945. formirana je komisija za repatrijaciju. U svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.[3] Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova i uz višemjesečne zastoje zbog nategnutih političkih odnosa Jugoslavije i saveznika.[6] Posljednji konvoj otišao je iz El Shatta 24. ožujka 1946.[3] Prema popisima iz triju logora, na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje sa 715 umrlih.[3]

Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima 1967.[7] Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.[3] Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem za svih 856[6] stradalih u zbjegu.

Slike iz života u logoru

Fotografije logora iz rujna 1944. godine, iz zbirke sa 175 fotografija Kongresne knjižnice Sjedinjenih Američkih Država.[8][9]

Centralni odbor zbjega

Ivo Markić(?) i Mate Barbić, duša zbjega[6]:27.30

Organizaciju života u logorima vodio je Centralni odbor zbjega. Kao glavni zadatak odredili su motivirati ljude i svakome dati neku ulogu, no bez ikakve represije.[6] Odbor su u različitim razdobljima činili:[10]

Poznati u zbjegu u El Shattu

Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje: Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb, Savka Dabčević-Kučar, Josip Hatze,[7] Estera Paunović, Roko Dobra, Gojko Borić, Tomislav Zuppa (prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt), Jakša Miličić, Rudolf Gerhart Bunk,[11] Ivica Hlevnjak,[12] Miroslav Feldman,[13] Želimir Pašalić (prof. ekonomije), Sinaj Juraj Bulimbašić (nagrađivani maslinar),[14] Živko Kljaković (akad. slikar), Zvonimir Barišić (svestrani sportski radnik),[15] Šime Mišetić (nogometni djelatnik),[16] Stjepan Vladimir Letinić (agronom, pjesnik i novinar).[17] Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu: Izvor Oreb ("majka mu bila na Mojsijevom izvoru"),[18] Željko Vukmirica,[19] Stipe Božić.[20]

Vidi

Vanjske poveznice

Izvori

  1. ↑ Karabatić, Marin. "Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7)". Hrvatski povijesni portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopad 2020.. http://povijest.net/2018/?p=3041 Pristupljeno 23. veljača 2021. 
  2. ↑ Bieber, Florian (2020). "Building Yugoslavia in the Sand? Dalmatian Refugees in Egypt, 1944–1946" (engl.). Slavic Review 79 (2): 298–322. 10.1017/slr.2020.85. https://www.cambridge.org/core/journals/slavic-review/article/building-yugoslavia-in-the-sand-dalmatian-refugees-in-egypt-19441946/4088E6E6287587AC3477CB624B0E5DB2 Pristupljeno 5. ožujak 2021. 
  3. ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 Neven Bogdanić (21. ožujak 1995.). "El Shatt naš nezaboravljeni". Crkva u svijetu : Crkva u svijetu 30 (1): 53–59. https://hrcak.srce.hr/52270 Pristupljeno 23. veljača 2021. 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Perinović, Ferdinand. Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita o Zadru. Društvo za zaštitu biciklista u prometu Zadar, 2010.
  5. ↑ "El Shatt – the Croatian Refugee Community in the Sinai Desert, Egypt (1944-1946)" (engl.). hismus.hr. Hrvatski povijesni muzej. https://web.archive.org/web/20110721100420/http://www.hismus.hr/english/el%20shatt%20eng.htm Pristupljeno 5. ožujak 2021. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 6,7 6,8 Ninoslav Lovčević (2009.), Pustinjska priča - El Shatt, Hrvatska radiotelevizija, https://www.youtube.com/watch?v=_ZeoXQCNLJk, pristupljeno 8. ožujak 2021. 
  7. ↑ 7,0 7,1 Bach, Nenad. "The memorial at El-Shatt is silent". www.croatia.org. http://www.croatia.org/crown/articles/6971/1/E-The-memorial-at-El-Shatt-is-silent.html Pristupljeno 5. ožujak 2021. 
  8. ↑ Gilmore, Otto (1944). "Cairo (vicinity), Egypt. Sept. 1944. Comprehensive, overall photographic study of El Shatt, the United Nations Relief and Rehabilitation Administration's refugee camp for Yugoslavs" (engl.). www.loc.gov. https://www.loc.gov/pictures/item/2005675128/ Pristupljeno 4. ožujak 2021. 
  9. ↑ Sorene, Paul (8. ožujak 2019.). "Survivors of The Sinai Express : European Exiles In Egypt (1944)" (engl.). Flashbak. https://flashbak.com/survivors-of-the-sinai-express-european-exiles-in-egypt-1944-412793/ Pristupljeno 5. ožujak 2021. 
  10. ↑ Karabatić, Marin. "U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7)". Hrvatski povijesni portal. http://povijest.net/2018/?p=3052 Pristupljeno 23. veljača 2021. 
  11. ↑ "Culturenet.hr - Rudolf Gerhart Bunk 1908.-1974. / Akvareli". www.culturenet.hr. https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=49056 Pristupljeno 5. ožujak 2021. 
  12. ↑ "Nogometni leksikon". nogomet.lzmk.hr. http://nogomet.lzmk.hr/clanak.aspx?id=895 Pristupljeno 5. ožujak 2021. 
  13. ↑ Grad Virovitica Značajni Virovitičani
  14. ↑ "O nama". Oblizeki. http://oblizeki.com/o-nama Pristupljeno 5. ožujak 2021. 
  15. ↑ Slobodna Dalmacija Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000.
  16. ↑ Milorad Bibić Mosor (28. lipnja 2009.). "Šime Mišetić: Split je umra". Slobodna Dalmacija. https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?page=46&pv_page_id=373867 Pristupljeno 19.rujna 2015. 
  17. ↑ Preminuo Stjepan Vladimir Letinić, Društvo hrvatskih književnika. 23. travnja 2018. Pristupljeno 28. travnja 2018.
  18. ↑ Hlevnjak, Branka (2007). Izvor Oreb : slikarstvo 1966.–2006.. Zagreb: Naklada Pavićić. ISBN 978-953-6308-70-5. https://www.worldcat.org/oclc/663740357 
  19. ↑ Pacek, Tatjana. "Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke". www.vecernji.hr. https://www.vecernji.hr/showbiz/zeljko-vukmirica-tvrdi-da-je-tek-kopija-svoje-nadarene-majke-403786 Pristupljeno 5. ožujak 2021. 
  20. ↑ Carević, Ivana (14. veljače 2010.). "Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva". vecernji.hr. Večernji list. https://www.vecernji.hr/showbiz/stipe-bozic-o-svojim-vodicima-kroz-pustinjska-prostranstva-95968 Pristupljeno 5. ožujak 2021. 


Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=El_Shatt&oldid=332455"