Torquato Tasso

Torquato Tasso (Sorrento, 11. ožujka 1544. – Rim, 25. travnja 1595.), talijanski pjesnik

Rane godine (od rođenja do 15. godine)

1544.

Rodio se Tarquato Tasso 11. ožujka u Sorrentu. Njegov je otac, Bernardo Tasso, bio poznati književnik i epski pjesnik. Potjecao je iz bergamske plemićke obitelji, ali služeći knezu od Sorrenta Ferranteu Sanseverinu pošao je s njim u progonstvo (Sanseverin se nije htio pokoriti volji španjolskog potkralja i uvesti inkviziciju u svoje posjede), te ga prati u vojnim pohodima i obavlja mu diplomatska poslanja. Zbog toga se i njegova obitelj, supruga Porzia de' Rossi iz plemenitaške pistojske loze, kći Cornelia i od nje sedam godina mlađi sin Torquato, često selila.

1551.

Bernardo Tasso s obitelji putuje u Napulj i povjerava sina svećeniku Giovanniu d' Angeluzzu, prvom učitelju.

1552.

Imanja Tarquatova oca su konfiscirana zbog pobune njegova gospodara protiv potkralja. Tarquato Tasso ostaje u Napulju i dvije godine pohađa isusovačku školu u kojoj je izvrsno naučio latinski i grčki.

1553.

Izrazito je napredan u znanju i fizičkom uzrastu, vrlo pobožan, te u 9. godini života (prijevremeno) prima prvu pričest.

1554.

Bernardo Tasso uspijeva samo Torquata dovesti u Rim (žena mu i kći ostaju u Sorrentu). Torquato prati oca u njegovim putovanjima jer drugačije nije bilo moguće uzdržavati obitelj. U Rimu s rođakom Kristoforom nastavlja školovanje.

1556.

Umire Torquatova majka Porzia pod čudnim okolnostima. Pretpostavlja se da su je otrovala njezina braća zbog imovine. Zbog nasljedstva je Torquato s majčinom rodbinom vodio mučne parnice do kraja života. Bernardo Tasso se u Rimu ne osjeća sigurnim pa stupa u službu vojvode Guidobalda della Rovere u Urbinu. Torquata privremeno šalje u Bergamo.

1557.

Iz Bergama se Torquato seli ocu u Urbino. Tu nalaze utočište na raskošnu dvoru urbinskog vojvode. Započinje novi pjesnikov život usko vezan uz dvorski ambijent koji će istovremeno i voljeti i mrziti, uživati u njegovu sjaju i ljepoti, no s druge strane biti duboko svjestan mračnih strana takva života punog intriga, zavisti i ovisnosti o dobroj volji moćnih. Torquatov školski kolega je princ nasljednik Francisco Maria della Rovera. Vojvoda svojemu sinu osigurava vrsne učitelje (Muzio, Galli, Commandino), pa Torquato stječe natprosječnu naobrazbu iz literature, prirodnih znanosti, viteških umijeća (mačevanja, jahanja, poznavanja oružja). Sva ta znanja i vještine poslije će vrlo uspješno koristiti u svojim djelima (npr. u Oslobođenom Jeruzalemu do izražaja dolazi njegovo izvrsno poznavanje rodova vojske (konjica, pješaštvo, streličari, konjanici, praćkaši…), navalnih tehnika, strateških planova ratovanja, ratničkih smicalica, oružja, opreme vojnika, vještina mačevanja…) što, naravno, doprinosi uvjerljivosti njegove naracije.

1558.

U lipnju turski gusari napadaju Sorrento, a njegova se sestra Cornelia, koja se upravo udala, jedva spašava.

1559.

Torquato s ocem dolazi u Mletke gdje njegov otac nadgleda tiskanje svojeg djela Amadigi (1560.), viteškog epa o Amadisu od Galije u 100 pjevanja. Torquato mu pomaže u tehničkim poslovima. Piše prvo pjevanje epa Jeruzalem, ali odustaje od toga i počinje pisati viteški spjev Rinaldo.

Godine mladenaštva i studiranja (od 16. do 21. godine)

1560.

Upisuje pravo u Padovi, ali već sljedeće godine pohađa predavanja iz filozofije i govorništva, napuštajući prvotni studij. Upoznaje čuvene kritičare i učenjake, oduševljene sljedbenike Aristotelove Poetike i zastupnike istančane poezije. Tada nastaju njegove pjesme o stvarnoj i nedostižnoj ženi (petrarkistička moda).

1561.

U jesen u toplicama Albano upoznaje i smrtno se zaljubljuje u Lukreciju Bendidio, dvorsku damu pratilju Elenore d' Este. Sastavlja joj petrarkistički kanconijer koji ima 90 sastavaka – Rime per Lacrezia Bendidio. Kanconijer je nastajao od 1561. do 1563. Te godine počinje pisati, a nastavlja i iduće godine, teorijski spis Discorsi del arte poetica e poema eroico.

1562.

Ima 18. godina i u Mletcima objavljuje viteški spjev Rinaldo, koji posvećuje kardinalu Luigiu d' Este, u čijoj je službi trenutačno njegov otac Bernardo. Spjev ga je učinio poznatim, a on iz Mletaka preko Ferrare odlazi na sveučilište u Bolognu, gdje nastavlja studij.

1563.

U Mantovi je (otac mu je dvorjanin Guglielma Gonzage) susreo jedinicu bogatog trgovca Lauru Peperaru koja je nadahnula niz njegovih ljubavnih stihova, osobito madrigala, u kojima je doživljaj poljskog i noćnog pejzaža prožet osebujnom i nostalgičnom muzikalnošću što je bila novost u talijanskoj poeziji. Poslije je opjevao njezinu svadbu s drugim čovjekom. Kanconijer koji je sastavljao od 1563. do 1567. ima 74 sastavaka i zove se Rime per Lucia Peperara. Oba se kanconijera Rime per Lacrezia Bendidio i Rime per Lucia Peperara svojom pjesničkom pismenošću izdvajaju iz mnoštva takvih zbirki u onodobnoj Italiji. Iskaze ljubavi opjevao je i Emini Piovere de Vincenza, Barbari Sansovino Margheriti Gonzaga d' Este (trećoj ženi Alfonza II.), Alfonzovim sestrama: Lucreziji (24) i Eleonori (6 – što je znakovito s obzirom na legendu o njihovoj velikoj ljubavi) i mnogim drugim ženama. Tassov pjesnički opus je vrlo velik. Dio je ljubavnih stihova pisao po narudžbi, iz prijateljstva ili za novčanu protuuslugu. Tako je iz prijateljstva prema Giuliu Mostinu napisao 8 pjesama (3 zvonjelice i 5 madrigala) Dubrovčanki Cvijeti Zuzorić. Dvije od njih su bile uglazbljene (1584. Rinaldo del Mel je skladao jedan, a drugi Paolo Bozzi 1591.)

1564.

Pod optužbom da je napisao nepodobnu satiru protiv bolonjskih profesora i sveučilištaraca iz Bologne se sklanja u Padovu. Utočište nalazi kod mladog kneževića Scipionea Gonzage, budućeg kardinala. U tom gradu pod imenom Pentito postaje članom Akademije (Arcadia degli Eterei).

Najplodnije razdoblje stvaralaštva (od 21. do 31. godine)

Datoteka:Aminta.djvu 1565.

Završava studij filozofije u Padovi. Bio je vrlo poznat u literarnim i dvorskim krugovima te je mogao izabrati svoga protektora i boravište. Odlučio se za kardinala Luigija d'Este (brat ferrarskog vojvode Alfonsa II.) . To je bilo jedno od najsjajnijih kulturnih središta tadašnje Italije. U Ferrari će provesti oko 20 godina, a prvo desetljeće (1565. – 1575.) bit će najplodnije razdoblje njegova stvaralaštva. Tu će, osim brojnih lirskih pjesama, napisati pastirsku igru Amintu, dramsko-lirsku evokaciju slobode u fantastičnom svijetu nimfa i pastira. Tu također nastaje i remek-djelo Oslobođeni Jeruzalem. Na vojvodinu dvoru upoznaje dvije sestre ljepotice Lucreziu i Eleonoru, kojima će pisati stihove.

1567.

Zastupljen je u ediciji Rime degli Accademici Eterei. Ostaje daljnje tri godine u Ferrari te je aktivan u tamošnjem književnom krugu.

1569.

Umire mu otac Bernardo kao upravitelj gradića Ostiglia.

1570.

U povodu vjenčanja Lucrezie d'Este i urbinskog nasljednika Francesca della Rovere, nekadašnjeg školskog druga, raspravlja pri spomenutoj akademiji o 50 ljuvenih zaključaka. U jesen Tasso po nalogu Luigija d' Este organizira kardinalov boravak u Parizu, gdje upoznaje pjesnika Pierrea de Ronsarda.

1572.

Ulazi u službu Alfonsa II. d'Este kao dvorski plemić, pjesnik, povjesničar vojvodine obitelji.

Ljubmir prije Aminte

1573.

Na otočiću Belvedere na rijeci Po, gdje se nalazila jedna od raskošnih rezidencija Alfonza II., prvi se put, s velikim uspjehom, 15. lipnja izvodi Aminta. Ona je u hrvatskoj književnosti imala poseban status. Dominko Zlatarić preveo je Amintu na hrvatski jezik prije prvog izdanja izvornika te su to djelo ispunjeno vizijama, sanjarijama, ljubavlju pastira i nimfe u arkadijskom krajoliku intenzivno usvojili dubrovački pisci. Amintu su preradili (prepjevali) Savko Gučetić Bendevišević u djelu Raklica (oko 1600.) te Dživo (Ivan) Šiškov Gundulić u svojem djelu Radmio (1701.). Aminta je odmah nakon izvedbe postala vrlo popularna, do kraja stoljeća stihovi iz Aminte postali su najomiljenija uglazbljena poezija među talijanskim skladateljima. Treba podcrtati da je taj jedan od najvažnijih tekstova europske renesansne pastorale najprije objavljen na hrvatskom jeziku. Zlatarić je za svoj prijevod koristio neki rukopisni predložak, jer je Aminta do objavljivanja bila prepisivana. Zlatarić ju je tiskao u Veneciji "4. Agosta 1580." pod naslovom Ljubmir, dakle to je zapravo njezino prvo izdanje (editio princeps) ^[1] . Preveo ju je i objavio još dva puta: 1597. (Venecija) i 1598. (Venecija). Spomenimo da je Aminta na francuski jezik prevedena 1584., a na engleski 1591.

1574.

Započinje posljednje pjevanje spjeva Goffredo (poslije nazvanog Oslobođeni Jeruzalem), koji će završiti u proljeće sljedeće godine.

1575.

Hodočasti u Rim u povodu svete godine.

Godine razdora, tjeskobe i trpljenja (od 32. do 41. godine)

1576.

Vraća se u Ferraru. Počinju ga nagrizati sumnje o pravovjernosti epa u vremenu katoličke protureformacije nakon Tridentinskog sabora (1545. – 1563.). Prepravlja neka mjesta u Oslobođenom Jeruzalemu i piše tekst Allegoria della Liberta. Postaje previše autokritičan prema tek dovršenu djelu, stalo popravlja i prepravlja ep. Fizički se sukobljava s jednim sudvorjaninom (Ercole Fucci Mandalo). Odlazi u Mantovu, gdje na književnom domjenku čita Zbor o ljubomori.

1577.

Po povratku u Ferraru saslušava ga činovnik Inkvizicije, koji mu daje odrješenje, ali to ga ne smiruje. (Više je puta zatražio ispitivanje inkvizicije). Neurozu mu potiče religiozna kriza te osjećaj da ga prate, što nije bilo bez utemeljenja. Mačem je napao dvorskog slugu, sumnjajući da ga uhodi. Zbog tog incidenta, ne zbog kazne već zaštite, pritvoren je u jednu sobu u dvorcu, pa poslije u samostan sv. Franje u istom gradu, odakle bježi.

1578.

Cijelu godinu luta Italijom (prerušen se pojavljuje u Sorrentu kod sestre Cornelie), pa je kratkotrajno u Mantovi, Pesaru, Gaeti, Urbinu, te u Turinu, gdje se sprema stupiti u službu vojvode od Savoje.

U umobolnici

1579.

Vraća se naglo u Ferraru. Traži audijenciju kod vojvode i 11. ožujka u stanju uzrujanosti, dok čeka da bude primljen, povišenim tonom prosvjeduje uz neoprezne riječi o meceni, što je Alfonsu II. odmah dojavljeno: reakcija je bila nemilosrdna i trenutačna. Uhićen je i odveden u Tvrđavu sv. Ane, u umobolnicu, u ćeliju za opasne duševne bolesnike, gdje je proveo sedam godina. Posve je neutemeljena legenda romantizma, prema kojoj je Tasso žrtva statusno zabranjene ljubavi između njega i vojvodine sestre Elenore. Udio u taj legendi ima i Goethe svojom dramom u stihu Tasso, 1790., prema kojoj su kritičari Tassa nazvali „potenciranim Wertherom“. Poput brata Eleonora nije pokazivala nikakvo zanimanje ni sućut za Tassa dok je čamio u bolnici.

Alfonso II. bio je egoist, bahato se odnosio prema onima kojima je bio mecena, lako uvredljiv, te je kažnjavao svaki postupak i riječ koju je ocijenio da mu ne ide u prilog. Tako je postupio i u slučaju Tassa – njegove nepromišljene riječi iskoristi je kao opravdanje da ga udalji od dvora. Da ne bi otežao svoj ionako nesiguran položaj u odnosu na pape i suparničke talijanske vladare, da ograniči pjesnikovu slobodu kretanja da on ne bi pričao o vlastitoj herezi i krivnji drugi smjestio ga je u umobolnicu. Vojvodska obitelj d' Este je zbog pružanja utočišta francuskim kalvinistima (pjesniku Clémentu Marotu), te zato što su neki njezini članovi bili kalvinisti bila pod prismotrom inkvizicije. Zato se Alfonso II. lišio još jednog religioznog „sumnjivca“ strpavši ga u ludnicu (što nije iznimka u europskoj povijesti i političkim obračunima moćnika). „Kazna Alfonsa d' Este bila je strašna. Tasso je smješten na odjel ‘bijesnih luđaka’ i čak je prve tjedne proveo u lancima.“ ^[3]. Vojvodina promidžba proširila je glasine da Tasso boluje od visokog stupnja ludila, da je pogibeljan za sebe i druge, te da mu je mjesto u umobolnici. Kako tvrdi Davide Dei, liječnici su proučili Tassov slučaj i zaključili da Tasso nije bio nimalo opasan za okolinu: cijeli je život patio od melankolije, koja naginje depresiji, a ona paranoji (kod Tassa: blaga sumahnitost progonjenja). Postoji i teorija da su Tassovi neobuzdani izljevi srdžbe namjerno potencirani, da bi se kao l' enfant terrible mogao ponašati onako kako mu inače ne bi bilo dopušteno. Alfonso II., u početku njegov zaštitnik, mecena i poštovatelj njegova književna talenta, od 11. ožujka 1579. potpuno je bešćutan prema Tassu – on za njega više ne postoji. Nakon 14 mjeseci ublaženi su mu nehumani uvjeti, te je premješten u posebnu sobu, gdje je mogao pisati i primati posjetitelje.

1580.

Sedam godina nakon praizvedbe izlazi editio princeps Aminte, prvo izdanje na izvornom jeziku, u prosincu (Cremona) i odmah u siječnji iduće godine (Venecija).

U Mletcima je neovlašteno tiskano 10 pjevanja Oslobođenog Jeruzalema. Francuz Michel de Montaigne posjećuje Ferraru 15. studenoga i zadivljen je njezinom urbanošću i uljuđenošću. U svojem Dnevniku s puta u Italiju, gdje je kao turist i hodočasnik (Gospi u Loretu) boravio 1580./1581., piše više crtica o Ferrari i njezinom poglavaru , ali ne spominje svoj pohod Tassu u Tvrđavi sv. Ane. Međutim spominje ga u Esejima iz 1582.: „... bezbroj se duhova upropastilo zbog vlastite snage i pokretnosti. Kako se tek upravo zaletio, nošen vlastitim nemirom i zanesenošću, najpronicaviji i najbistriji (...) pjesnik kakvog je Italija samo jednom rodila“ ^[4]. Nastavlja Montaigne: „Obuzet više ljutnjom nego sažaljenjem, videći ga u Ferrari u onako jadnom stanju, kako jedva preživljava sam za sebe...“, pa podsjeća na njegova neauktorizirana i bez odobrenja objavljena djela.

1581.

U veljači se pojavljuje prvo izdanje spjeva pod naslovom Oslobođeni Jeruzalem, koji je zadržan i u drugom izdanju (lipanj), koje je pjesnik auktorizirao. Iste godine tiskan je i prvi dio njegovih sabranih djela, Rime e prose.

1582.

U Mletcima izlazi drugi dio spomenutih Rime e prose.

1584.

Scipione Gonzaga, Tassov prijatelj i mecena, šurjak Alfonsa II. d' Este objavljuje u Mantovi novo izdanje Oslobođenog Jeruzalema, s dosta svojih intervencija, tako da se autentičnim smatra izdanje iz lipnja 1581. Tassov ep privlači veliku pažnju, te započinju žestoke polemika za i protiv epa. U njima je sudjelovao i hrvatski filozof Frane Petrić (Trimeron, Ferrara 1586.) koji se kritički odnosi prema Tassovu epu i staje na stranu pobornika Ariostova Mahnitog Orlanda.

1585.

Početkom ljeta objavljuje spis, izazvan vjerskim previranjima u Francuskoj, s posebnim osvrtom na tzv. Pobunu Katoličkog saveza: Discorso del signor Torquato Tasso intorno alla sedizione nata nel regno di Francia l’ anno 1585. Te se godine u Italiji počinju publicirati polemički spisi i pamfleti protiv Oslobođenog Jeruzalemai protuodgovori na njih, među kojima i jedan samog Tassa. Kritike prima preosjetljivo.

Nastavlja pisati i dijaloge: jedan naslovljuje La Molza overo dell’ amore, posvećen dvojezičnoj pjesnikinji Tarquiniji Molza, kojoj je ispjevao više pjesama; pripadala je vrlo razvijenomu mantovanskom književnom krugu.

Kasne godine (od 42. do 51. godine)

1586.

Tasso je napokon pušten na slobodu, jer je u lipnju Vincenzo Gonzaga isposlovao kod Alfonsa II. da ga pusti iz bolnice, obećavši da će on preuzeti skrb o njemu, za kojeg su intervenirali mnogobrojni uglednici, a i sam je Tasso uputio ponizno molbenicu vojvodi. S Vincenzom iz Ferrare odlazi u Mantovu.

1587.

Izlazi mu drama Torrismondo, mračna tragedija s kobnim incestuoznim zapletom.

1588.

Od ožujka je nakon kratke posjete rodbini u Bergamu gost u samostanu „Maslinska gora“ u Napulju, gdje kao zahvalu redovnicama započinje istoimeni epilij, ali nakon 102 oktave ostaje nedovršen. U studenome je opet u Rimu. U Bergamu mu se pojavljuju dva sveska Obiteljskih pisama (Lettere familiari)

1589.

Zdravstveno mu je stanje takvo da se iz stana Scipionea Gonzage seli u samostan Santa Maria Nuova degli Olivetani. Želi otići u Napulj ili Mantovu, naposljetku putuje u Firenzu, s nakanom da stupi u službu velikog vojvode Ferdinanda de' Medicija, ali mu se taj naum ne ostvaruje.

1590.

Na poziv Scipionea Gonzage vraća se u Mantovu. U travnju doživljuje veliku zadovoljštinu: pri dolasku u Firenzu veliki ga vojvoda prima u svečanu audijenciju, Accademia della Crusca izražava mu potporu u sporu oko Oslobođenog Jeruzalema. U rujnu na glas o smrti Siksta V. odlazi u Rim.

1591.

Na poziv Vincenza Gonzage vraća se iz Rima u Mantovu. U oktavama sklada Genealogiju kuće Gonzaga. U kolovozu se sprema u Rim da se u pratnji vojvode Gonzage pokloni novom papi, ali zbog bolesti mora prekinuti put u Firenzi. Nakon oporavka u prosincu stiže na cilj i upoznaje Inocenta IX.

1592.

Prihvaća gostoprimstvo Mattea di Capua, napuljskog plemića. U Napulju upoznaje brojne tamošnje književnike (među kojima i G. B. Marina). Veliki mu prijatelj postaje G. B. Manso, budući biograf, prvi životopisac, koji ga je udomio u svojoj kući. Manso je zaslužan za mnoge faktografske podatke iz Tassova života i stvaralaštva, ali i glavni prenositelj legende o ljubavi Torquata Tassa i Eleonore d' Este, koju su romantičari prisvojili te promicali kao tragičnu vezu između pjesnika i po društvenoj hijerarhiji nedostupna mu voljena bića. U svibnju se vraća u Rim, a prijatelju Mansu javlja se sonetima. Sonet koji je datiran 18. lipnja, s početnim stihom Signor, mentre sottrarmi a’ colpi ingiusti u 11. stih izražava pjesnikovu želju „rasprostrijet dobar glas preko dva mora“ (Tirenskoga i Jadranskog). U Napulju je započeo pisati spjev o stvaranju svijeta (Sette giornate del mondo creato). Odlazi u Rim u potrazi za naklonošću novog pape Klementa VIII., Inocentova nasljednika. Završava spis posvećen napuljskom prijatelju Il Manso overo de l’amicizia.

Oslobođeni Jeruzalem ˃ Osvojeni Jeruzalem

1593.

U maniri baroknih suza, kraćih religioznih poema, sastavlja Suze Djevice Marije i Suze Isusa Krista. U Rimu je i tiskan njegov revidirani spjev pod naslovom Gerusalemme conquistata (Osvojeni Jeruzalem), posvećen, sad već kardinalu, Aldobrandiniu. Tasso je godinu dana revidirao tekst Oslobođenog Jeruzalema i predaje ga nakladniku s novim naslovom Osvojeni Jeruzalem. Tasso je religiozno preispitao prvotni tekst; prepravaka je bilo jako puno, izbacio je neke dijelove (npr. epizodu o Olindu i Sofroniji), stvarao druge – na kraju je ep imao četiri pjevanja više. Smatra se da je Tasso započeo revidiranje Oslobođenog Jeruzalema zbog velike vjerske gorljivosti, skrupuloznosti, unutarnjeg nemira zbog nekih „nedoličnih“ dijelova epa. Činjenica je da Oslobođeni Jeruzalem obiluje ljubavnom građom iz koje bi se mogle izdvojiti samostalne epizode. Neke su scene prožete senzualnim, hedonističkim, strastvenim, lascivnim opisima. U pismu prijatelju Tasso kaže: „Više sam nego privržen novoj pjesmi (...) kao novom čedu mojega intelekta: prvo mi je tuđe, kao očevima razmetni sinci i u sumnji da su rođeni u preljubu. Ovo je rođeno iz moje pameti, kao što je rođena Minerva iz Jupiterove, pa ću joj darivati život i samu dušu.“ Uz Tassove unutarnje razloge, spominju se i izvanjske okolnosti: politička i ideološka kriza potresala je Zapad na prijelazu iz 16. u 17. st. Opasnost od Turaka bila je velika: Turci i islamski bojovnici prodirali su do italskih obala, opljačkali su i opustošili i Tassov rodni grad, potakla je Tassa da poetizira aktualnu zamisao o obnovi kršćanskoga kraljevstva. Djelo o oslobađanju svetog grada Jeruzalema i Isusova groba trebala je probuditi i ojačati nadu u pobjedu nad „poganima“, pa je zato nužno bilo „novi“ ep što više osloboditi profanih elemenata i unijeti elemente koji će pobuditi duhovnost, uzvišenost, moralnost, uzvišenije vrijednosti.

U razdoblju između objave Oslobođenog Jeruzalema i Obnovljenog Jeruzalema, bilo je nekoliko izdanja Oslobođenoga Jeruzalema s Tassovim odobrenjem i bez njega. Tj. dogodio se Tassov književni paradoks da je Oslobođeni Jeruzalem (2. izdanje iz 1581.) ono djelo koje se tiskalo, prevodilo, tumačilo, a ignorirao se tekst koji je Tasso revidirao desetak godina kasnije – Osvojeni Jeruzalem – i smatrao ga „ispravnom“ verzijom. Oslobođeni Jeruzalem je potkraj 16. st. i još dugo u 17. st. u Italiji (a i izvan nje; osobito u Španjolskoj gdje je bio rano preveden 1587.) bio nekom vrstom bestselera.

1594.

U samostanu benediktinaca u Napulju iz zahvalnosti namjerava napisati spjev o njihovu utemeljenju – O životu sv. Benedikta. Taj spjev ne završava. Iste godine završava spjev o stvaranju svijeta Il Mondo creato. Papa ga zove u Rim, dodjeljuje mu stalnu novčanu pripomoć i obećava lovorov vijenac kao najveće pjesničko priznanje, kojim će biti okrunjen na Kapitolu. Za sve je to bilo kasno.

1595.

Umire u samostanu Sant' Onofrio sul Gianicolo (svetog Onofrija) u Rimu 25. travnja u 11 sati. U samostanu mu je postavljen i spomenik. U istom je samostanu i vječno počivalište našeg filozofa Frane Petrića, autora jednog polemičnog poetološkog teksta, vezana uz pjesnika Oslobođenog Jeruzalema (Ferrara, 1584).

Izvori

↑ http://www.rivistadistudiitaliani.it/articolo.php?id=932 FRANO CALE. TORQUATO TASSO E LA LETTERATURA CROATA. Zagreb-Dubrovnik: P.E.N. Croatian Centre & Most/ The Bridge, 1993. 322 pp. INCONTRI CROATI DI CARLO GOLDONI. Zagreb-Dubrovnik: P.E.N. Croatian Centre & Most/ The Bridge, 1993. 251 pp. NATALIA COSTA-ZALESSOW San Francisco State University, San Francisco, California (pristupljeno 1. siječnja 2014.)
↑ Charles Baudelaire je u Cvjetovima zla, 1857. objavio sonet Sur 'Le Tasse en prison' d' Eugene Delacroix (U povodu Tassa u tamnici E. Delacroixa) – opisao je Delacroixovu sliku
↑ Citat iz predgovora Davida Deia ediciji T. Tasso, Lettere dal manicomio, Le Criti Editore, Firenze 1998, p. 8
↑ Prijevod Vojmira Vinje, Montaigne, Eseji, II., Zagreb 2007., str. 233.