Milutin Cihlar Nehajev
| Milutin Cihlar Nehajev | |
|---|---|
| 203px Milutin Cihlar Nehajev | |
| Puno ime | Milutin Cihlar |
| Rođenje | 25. studenoga 1880. Senj, Hrvatska |
| Smrt | 7. travnja 1931. Zagreb, Hrvatska |
| Zanimanje | književnik, novinar |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Period pisanja | 1896.-1931. |
| Književni period | modernizam |
| Supruga(e) | Paula rođ. Vuksan |
| Djeca | Neda, Zvonimir, Milutin |
Važnija djela
| |
| Portal o životopisima | |
Milutin Cihlar Nehajev (Senj, 25. studenoga 1880. - Zagreb, 7. travnja 1931.), bio je hrvatski književnik (novelist, romanopisac, dramatičar, prevoditelj, publicist, esejist, kritičar), novinar, svestrano obrazovan intelektualac. Napisao brojne studije i oglede o hrvatskim političkim ljudima i istaknutim hrvatskim i ostalim europskim književnicima. Jedan je od prvih hrvatskih kazališnih i glazbenih kritičara.[1][2]
Životopis
Milutin Cihlar rodio se u Senju 1880. godine u doseljeničkoj češkoj obitelji, od oca Sebalda Cihlara, gorljiva panslavena, tajnika trgovačke i obrtničke komore u Senju, i majke Ludmile Milice rođene Polić. Otac je prijateljevao sa Šenoom u Pragu te je na njegov poticaj 1865. doselio u Kraljevicu.[3] [4]. Cihlar je bio rođak s Jankom Polićem po ženskoj liniji. Osim što su bili povezani rodbinski, bili su povezani i prijateljstvom, a šira obiteljska atmosfera bila je slična, usporedivši romane Isušena kaljuža i Bijeg.[5] Pučku školu i gimnaziju do šestog razreda pohađao je u Senju a završio u Zagrebu.[6] Studirao je kemiju u Beču. Doktorirao je filozofiju 1903. godine u Beču.[6] Radio je kao profesor u Zadru, gdje je 1905. godine pokrenuo list Lovor, a zatim u uredništvu časopisa Obzor u Zagrebu (1905.) i Balkan u Trstu (1907.). Kao novinar radio je u Jutarnjem listu, Obzoru i Agramer Tagblattu, a bio je i dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga. Godine 1909. bio je asistent zemaljskog agrikulturnog zavoda u Križevcima.[6] Godine 1912. vjenčao se s Paulom rođenom Vuksan (Zagreb, 1. lipnja 1891. – Zagreb, 13. lipnja 1965.) i imali su troje djece: Nedu, Zvonimira i Milutina.[4] Smatrao je da djeca sama trebaju izabrati svoja imena, pa im je dao nadimke po rođenju, a poslije su djeca sama izabrala ime.[7] Godine 1926. bio je izabran za predsjednika Društva hrvatskih književnika.[8]
Književno stvaralaštvo
Jedan je od najznačajnih predstavnika književnosti hrvatske moderne. Pisao je romane, pripovijesti, novele te drame (Život, Spasitelj, Klupa na mjesečini) od kojih su dvije drame, Prielom i Svijećica, izvedene 1898. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu.[4]
U mladosti je pisao pjesme i već sa šesnaest godina napisao je odu Senju gradu završavajući je sa stihovima: "Dok god bude Nehaja i Senja, Vijat će se u njem stieg hrvatski!"[4] Veliki uspjeh postigao je novelama sakupljenim u zbirci Veliki grad u kojima fiksira moderne dekadentne intelektualce koji ne nalaze smisla u životu, nego se pasivno prepuštaju snatrenjima i lamentacijama.
Povijesnoj tematici okrenuo se u romanu Vuci u kojem je interpretirao događaje iz hrvatske prošlosti i dao psihološki portret kneza krčkoga, senjskog i modruškog Krste Frankopana, a napisao ga je u spomen 400. obljetnice njegove smrti.[4] Roman je najzanimljiviji s književnoteorijskoga gledišta jer se upravo u njemu rastače šenoinska struktura povijesnoga romana i nagovještava dvadesetostoljetni tzv. novopovijesni roman.
Njegov roman Bijeg karakterizira izrazita defabularizacija i pripovijedanje u tri tipa narativnog diskurza. Često ga izdvajaju kao najbolji roman hrvatske moderne.[9]
Također pisao je i studije i oglede o hrvatskim političkim ljudima, hrvatskim književnicima i o istaknutim europskim književnicima.[4]
Djela
- Djela Milutina Nehajeva, Zagreb, 1900.
- Poraz i slavlje,
- PREUSMJERI Predložak:Nedostaje izvor
- Über den synthetischen Isopropylacetaldehyd und seine kondensationsprodukte, 1903.
- Bieg / M. Nehajev, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1909. (2. izd., 1917.) (Bieg: povijest jednog našeg čovjeka)
- Studija o Hamletu / Milutin Nehajev, Zagreb, 1915.
- Veliki grad: novele / M. Nehajev, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1919.
- Vuci: o četiristotoj obljetnici smrti Krste Frankopana, kneza Krčkog, Senjskog i Modruškog: 27. IX. 1527 - 27. IX. 1927 / M. Nehajev, Matica hrvatska, Zagreb, 1928.
- Esej o Vladimiru Mažuraniću / napisao M. Cihlar-Nehajev, Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1929. (posebni otisak, Hrvatska revija, god. 1928.-29.)
- O stogodišnjici hrvatskoga preporoda: (1830-1930), Pramatica nakladno k.d. Petar Kvaternik i drugovi, Zagreb, 1931.
Posmrtno
- Rakovica: o 60. godišnjici smrti Eugena Kvaternika, Zagreb, 1932. (priredio dr. Blaž Jurišić)
- Knjiga eseja / Milutin Nehajev, Matica hrvatska, Zagreb, 1936.
- Zeleno more ; Kvaternik i Starčević: [ulomak iz "Rakovice"] / Milutin Cihlar Nehajev, Mala knjižnica Biblioteke lijepe knjige, kolo 1, br. 6, Be-l-ka, Zagreb, 1941.
- Djela Milutina Nehajeva, 1-8, Zagreb, 1944., 9-13, Zagreb, 1945. (urednik Mirko Matijević)
- Političke silhuete / Milutin Nehajev, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1945.
- Milutin Nehajev, Matica hrvatska, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 81., 82., Zagreb, 1964.
- Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Ljubljana, 1974. (priredio i pogovor napisao Krsto Špoljar)
- Izabrani kazališni spisi, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Teatrologijska biblioteka, knj. 14., Zagreb, 1986. (priredio Nedjeljko Fabrio)
- Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Eminex, Zagreb, 1993.
- Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Zagreb, 1995. (priredio Josip Vončina, naslovnu stranicu i crteže izradio Zvonko Grbašić)
- Bijeg / Milutin Nehajev, Katarina Zrinska, Zagreb, 1996.
- Rakovica: o 125. godišnjici rakovičke bune i 125. godišnjici smrti Eugena Kvaternika / Milutin Nehajev, Karlovac, 1996., (predgovor Anđelko Mijatović), (Pretisak)
- Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Vinkovci, 1997. (priredio Krešimir Nemec)
- Bijeg, Školska knjiga, Zagreb, 2002. (2. izd., 2012.)
Spomen
- Grad Senj podigao mu je spomenik u Parku pjesnika i stavio spomen-ploču na rodnoj kući.[4]
Zanimljivosti
- Često je pisao pod pseudonimom, kao što su: Milutin, M. Borišev, -šev, Hajev, H-v, M.H-v, Alpha, Sincerus, Nehajev (i skraćeno Nv).[8]
- Pseudonim Nehajev uzeo je prema senjskoj uskočkoj kuli Nehaj.[8]
Izvori
- ↑ Google knjige Bilješka o autoru. Milutin Cihlar Nehajev: Vuci, Bulaja naklada, 14. ožu 2011., str. 388
- ↑ Google knjige O knjizi . Milutin Cihlar Nehajev: Vuci, Bulaja naklada, 14. ožu 2011., str. 388
- ↑ Google knjige Bilješka o autoru. Milutin Cihlar Nehajev: Vuci, Bulaja naklada, 14. ožu 2011., str. 386
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Sonja Nikolić i Nenad Trinajstić: Milutin Cihlar Nehajev – hrvatski književnik i kemičar, preuzeto 14. veljače 2012.
- ↑ https://books.google.hr/books?id=cJ3Zuvmf_wgC&pg=PA11&lpg=PA11&dq=%22milutin+cihlar%22+%22janko+poli%C4%87%22+rodbina Google Knjige] Mladen Urem, Milan Zagorac: Janko Polić Kamov & njegovo i naše doba: priručnik za čitanje Kamova 100 godina poslije, str.11., Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 2010., ISBN 9536939649 (pristupljeno 27. travnja 2020.)
- ↑ 6,0 6,1 6,2 Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, Odbor za izdavanje knjige "Zaslužni i znameniti Hrvati 925-1925.", ur. Emilij Laszowski, Zagreb, 1925., str. 48.-49.
- ↑ Google knjige Bilješka o autoru. Milutin Cihlar Nehajev: Vuci, Bulaja naklada, 14. ožu 2011., str. 387
- ↑ 8,0 8,1 8,2 Ante Bašić: Pregled novije hrvatske književnosti: Milutin Cihlar Nehajev (1880–1931), preuzeto 25. prosinca 2011.
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Cihlar Nehajev, Milutin, pristupljeno 19. rujna 2015.
