Bjelovarski vrt
Bjelovarski vrt, bivši rasadnik u Bjelovaru, Trojstveni Markovac. Okružuju ga ulice Lovre Matačića i Đurđevačka cesta. 45°55′16″N 16°52′18″E / 45.92121°N 16.87157°E Bio je jedan od najvećih rasadnika u Hrvatskoj.
Opći podatci
Osnovao ga je 1873. šumar Josip Entinger, koji je onda službovao u Bjelovaru. Rasadnik je osnovan kao imovinski vrt Šljukingon. U Bjelovaru je u ono vrijeme bilo dosta slobodna zemljišta. Grmovite površine su iskrčene i nastalo je čišće oranično tlo, koje se poslije dobro obradilo i osposobilo za rasadnik. Kad je formiran rasadnik, od ćerpiča je podignuta središnja zgrada, koja je služila kao lugarnica, a u 21. stoljeću su u njoj poslovne prostorije. U rasadniku se kao prvi uzgajivač šumskih sadnica zaposlio tek doseljeni vrtlar iz Češke Ferdinand Zeger. Šumske sadnice su bile namijenjene za razvoj šumarstava za područje nekadašnje đurđevačke krajiške pukovnije i dr. Na Zegerov prijedlog ovdje se uzgajalo i sadnice kruške, jabuke, trešnje koje se u ona vremena sadilo uz ceste i javne putove. Rukovoditelji bjelovarskih općih pučkih škola u Bjelovaru, s gradskim školskim odbornikom i ostalima zaiskali su od nadšumara đurđevačke imovine općine odobriti osnivanje voćarsko-školskog pokušavališta, čemu je udovoljeno te je 1885. osnovano voćarsko-školsko pokušavalište, koje je vodio Zeger, a teorijski dio su obavljali nastavnici II. i IV. razreda i opetovnice. Iz ovog školskog pokušavališta su u proljeće 1889. godine zasađena diljem Bjelovara zasađeni kesteni (Trg Eugena Kvaternika) koji su danas po gradu, dudovi na nekadašnjoj Švajcariji (današnja Toplakova ul.) te u današnjoj Končarevoj ulici, od Bjelovara prema Ivanovčanima. Dio školskog vrta bio je zasađen povrćem. Zeger je ostao raditi sve do 1930. godine. Rasadnik je od 1945. do 1961. povećan na 8 hektara. Poslije rata je dograđena dvorana, u vrijeme kada je Šumarija Bilo Bjelovar upravljala rasadnikom. Dvorana je danas restoran društvene prehrane. Uzgajalo se voće, poljoprivredne kulture i šumske sadnice (bagrem, topola, hrast, jasen). Od 1961. do 1971. rasadnik se usmjerio proizvoditi samo šumske sadnice, crnogorice i nešto bjelogorice (topole i bagrema), na ukupnih 20-ak hektara. 1962. je napravljeno klijalište. 1964. se se Šumska gospodarstva Daruvar i Križevci pripojila Šumskom gospodarstvu Mojica Birta Bjelovar. Početkom 1970. bjelovarskom su se šumskom gospodarstvu pripojile šumarije Pitomača, Virovitica, Suhopolje i Garešnica. Po stanju od 1973., pod proizvodnjom bilo je 11 ha, a na zeleno gnojenje otpadalo je 10 ha. Imao je poldrug milijuna biljaka, od čega 0,6 milijuna u klijalištu. Manji broj sadnica u rasadištu bio je zbog uporabe 2,5 ha na novogodišnja drvca. 1960-ih i 1970-ih po Bjelovaru su, većinom u rasadniku, posađene sekvoje. Pristigle su iz Šumarskog instituta u Jastrebarskom kao visoke sadnice. Dvije sekvoje su izvan rasadnika, jedna u Hebrangovoj ulici prema Zvijercima, a druga je unatoč zahtjevnim uvjetima nikla u privatnom dvorištu u Hrgovljanima. 1970-ih je zbog novih tehnologija naglo pala potražnja za šumskim sadnicama, stare su sječine, dobivene ili otkupljene poljoprivredne površine pošumljene. Tome je supridonijela rajonizacija unošenja pojedinih vrsta. Radi zaštite radnih mjesta, u kolektivu su odlučili preusmjeriti slobodne kapacitete na hortikulturnu proizvodnu djelatnost. Osnovna je proizvodnja bila proizvodnja cvijeća (rezanog, lončanica, ljetnica i trajnica), uz prateću proizvodnju šumskog sadnog materijala, ukrasnog bilja, vijenaca i plastičnog cvijeća i inih proizvoda od plastike, sadnica voća i loze, ruža, posebne humusno–tresetne zemlje, projektiranje, izgradnja i održavanje zelenih površina. Poduzeće je imalo cvjećarnice u Bjelovaru, Čazmi, Garešnici i Grubišnom Polju, te vlastiti vozni park sa radnim strojevima, transportnim sredstvima i radionicama. Zakonom o udruženom radu 1974. dolaze preorganizacije. Iz Šumarije Bjelovar izdvaja se 1974. OOUR Rasadnik Šljukingon, koji je s 19 ostalih OOUR-a i Radnom zajednicom zajedničkih stručnih službi činio RO Š. G. Mojica Birta Bjelovar. 1977. su podignuti staklenici s kotlovnicom i gorionicima na zemni plin. 1978. poduzela se inicijativa osamostaljivanja Rasadnika Šljukingona iz sastava RO Š. G. Mojica Birta i osnivanje samostalne RO Bjelovarski vrt, što je jednoglasno prošlo na radničkom referendumu i nova RO registrirana je 30. listopada 1979.. Bjelovarski vrt prostirao se na ukupno 44,71 ha, od čega je 20-ak ha pod obradivom površinom, a ostalo je šuma Šljukingon. Potonju je Skupština općine Bjelovar 1979. godine proglasila šumom posebne namjere za odmor i rekreaciju građana.[1][2]
RO Bjelovarski vrt se 1987. našla u financijskim problemima. Pod državno vlasništvo došla je osamostaljenjem Hrvatske. 2004. je u stečajnom postupuku prodana tvrtci iz Varaždina koja je vodila dugo godina proces oko vlasništva, sve do 2019. godine. Naposljetku je Grad Bjelovar dobio na upravljanje 19,3 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta na predjelu gdje nisu bili staklenici, a onaj gdje su bili staklenici ostao je privatnim. Spor je još oko ograda. [3][1][2]
Zadnja sekvoja je ostala kod TS Rasadnika.45°55′19″N 16°52′10″E / 45.921811°N 16.869357°E Na rasadniku se nalazi ribnjak.
Galerija
-
Središnja stara zgrada ili restoran (znana kao "kantina") 2023. god.
-
Napušteno skladište (znano kao "hangar") 2023. god.
-
Napuštena garaža ispod nekadašnjih mamutovaca.
-
Mamutovci Bjelovarskog vrta prije rušenja.
-
Mamutovci i staklenici 2020. godine
-
Srušeni mamutovac Bjelovarskoga vrta.
-
Srušeni mamutovac Bjelovarskoga vrta.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Štefan Brajković: Počupane sekvoje u rasadniku, žrtve bolesti ili sudskog spora?. Zvono. 23. veljače 2021. Pristupljeno 19. veljače 2026.
- ↑ 2,0 2,1 Slavica Trgovac Martan: OTKRIVAMO Grad i Komunalac vraćaju u život Bjelovarski vrt: Pola posla smo već obavili . Mojportal.hr. 22. siječnja 2026. Pristupljeno 19. veljače 2026.
- ↑ Igor Kokoruš: Godinama zapuštena džungla na rubu grada možda uskoro dobije funkciju . Klikni.hr. 29. studenoga 2025. Pristupljeno 19. veljače 2026.