Lovačka truba
| Glazbeno umijeće svirača lovačkog roga, instrumentalna tehnika povezana s pjevanjem, kontrolom daha, vibratom, rezonancijom mjesta i druželjubivošću | |
|---|---|
 UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
| |
| Pogreška pri izradbi sličice: | |
| Pogreška pri izradbi sličice: Francuska Datoteka:Flag of Belgium (civil).svg Belgija Datoteka:Flag of Luxembourg.svg Luksemburg Datoteka:Flag of Italy.svg Italija | |
| Regija: | Europa i Sjeverna Amerika |
| Godina upisa: | 2020. |
| ID: | 01581 |
| Ugroženost: | - |
| Poveznica: | UNESCO |
.svg){kind=link}
Lovačka truba (fr. Trompe de chasse, tal. Tromba di caccia, njem. Jagdtrompete) je limeno puhačko glazbalo, izvorno korišteno u lovu (srednji vijek), a kasnije su ga usvojili orkestri i glazbeni sastavi. Izvorno komunikacijski i lovački instrument za signaliziranje i davanje uputa goničima divljači s psima (perforsni lov).
Lovačka truba vrlo je slična lovačkom rogu i zajedno s njim je prethodnik modernog francuskog roga.
Sviranje lovačke trube je izvedbena umjetnost, otvorena glazbenoj kreativnosti i prakticira se tijekom svečanih prigoda.[1] Francusko ministarstvo kulture i komunikacija je 2015. godine prepoznalo “umjetnost lovačkih trubača” (l’art des sonneurs de trompe) kao nematerijalnu kulturnu baštinu Francuske.[2] Godine 2020. “glazbena umjetnost lovačkih trubača” upisana je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi, i to Belgije, Francuske, Italije i Luksemburga.[1]
Povijest
Lovačka truba vuče podrijetlo iz davnih vremena (iz Egipta je stigao u Grčku, zatim u Rim) kada se rog koristio za pojačavanje signalnih glasova tijekom ratnih sukoba, a koristio se i u svečanim ceremonijama, paradama, plesovima itd. Rog se kasnije pojavio kod noćne gradske straže i u glazbi, kao metalni rog.
Tijekom baroka, termini lovački rog i lovačka truba odnosili su se na isti instrument. Međutim, pravila se razlika u nazivu ovisno o upotrebi instrumenta.
- Lovačka truba je uštimana u D, duga je 4,545 metara i prvenstveno je namijenjena za sviranje lovačkih fanfara.
- Lovački rog je ugođen u Es-molu i ne koristi se za lov, već za vojnu i salonsku glazbu. Glavna razlika je prisutnost male cijevi koja omogućuje promjenu visine tona, efekt koji se kod lovačke trube postiže samo različitom modulacijom usana.
Tijekom rokokoa, za vladavine francuskog kralja Luja XV., izumljena su dva modela lovačkih truba. Oba je izumio markiz Marc-Antoine de Dampierre, koji je bio i skladatelj. Naime, nakon što se prva verzija (La Dampierre iz 1723. godine) od 4,05 m s ogromnim promjerom od 72 cm pokazala posebno neugodnom za korištenje, 1729. godine je predstavio novi model s duljinom povećanom na 4,545 m, s cijevi uvijenom za dva i pol okreta i smanjenim promjerom na 60 cm (La Dauphine). Godine 1814. razvijena je nova vrsta lovačke trube s tri i pol okreta, poznata kao „orleanski rog” (La d'Orléans), koji se i danas najčešće koristi.
Odlike
Lovačka truba, ponegdje poznata i kao šumska truba, u prošlosti se popularno koristila tijekom lova. Ima oblik šireće, zakrivljene šuplje cijevi (poput barutnice za punjenje mušketa). Osim životinjskih rogova, materijal koji se s vremenom više koristio bio je i mjed, koji je bio usporediv s prirodnim rogovima (od goveda).
Lula je obično bila duga nekoliko decimetara, najčešće 30 cm, ali i više. Često je mogla biti veličanstveno umjetničko djelo, jer je bila gravirana, na primjer lovačkim motivima, divljači ili sv. Hubertom, zaštitnikom lova i lovaca i sl.
Sviranje i baština
_(6).jpg){kind=link}
Sviranje lovačke trube je instrumentalna tehnika povezana s kontrolom daha, vibratom, rezonancijom i tehnike i vještine koje trubač koristi. Točnost i kvaliteta proizvedenih nota pod utjecajem su glazbenikovog daha, a instrumentalna tehnika temelji se na fizičkoj kontroli trubača. Boja instrumenta je jasna i prodorna, posebno u višim registrima, a njegov tonski raspon temelji se na prirodnoj rezonanciji s bogatim harmonicima. Njegov raspon od dvanaest nota omogućuje skladbe s vokalnom melodijom, uz pratnju drugog glasa i harmonizirane s bas dionicom. Kao sastavni dio umjetnosti sviranja lovačke trube, pjevanje omogućuje glazbeniku poticanje kohezije i drugarstva.[1]
Glazba za lovačku trubu održava opsežan, živahan i dinamičan glazbeni repertoar koji se kontinuirano širi od sedamnaestog stoljeća.[1] Glavni događaj za svirače lovačke trube je Dan svetog Huberta, zaštitnika lovaca, 3. studenog, kada se svira prema vrlo specifičnom repertoaru. Ujedinjeni zajedničkom fascinacijom ovom instrumentalnom glazbom, svirači dolaze iz svih društveno kulturnih sredina. Ova velika društvena raznolikost jedna je od značajki suvremenog sviranja roga. Iako je sviranje lovačke trube izvorno bilo povezano s lovom, postupno je steklo neovisnost, a danas trubači nastupaju u svim vrstama drugih konteksta. Umjetnost sviranja lovačke trube nije isključivo francuska; postoji snažna tradicija sviranja roga u Švicarskoj, Njemačkoj, Italiji i zemljama Beneluksa, ujdeinjeni u Međunarodnu federaciju rogova (FITF).[3]
Povezanice
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Glazbena umjetnost lovačkih trubača, UNESCO Predložak:Fr Pristupljeno 13. siječnja 2026.
- ↑ Umjetnost svirača roga, Francusko ninistarstvo kulture i komunikacija Predložak:Fr Pristupljeno 13. siječnja 2026.
- ↑ Glazba i ples, popis nematerijalne kulturne baštine u Francuskoj Predložak:Fr Pristupljeno 13. siječnja 2026.
Vanjske poveznice
- Maurice Davoine, L'art musical des sonneurs de trompe, opis svjetske baštine, video na YouTube-u, 2019. Predložak:Fr
- Lesni Roh – web stranica o francuskom rogu Arhivirano 12. 6. 2013. Predložak:Cz icon