Bitka kod Gorjana 1537.
| Bitka kod Gorjana | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| sukob: Stogodišnji hrvatsko-turski rat | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
| Habsburška Monarhija Austrijsko Nadvojvodstvo Kraljevina Ugarska Kraljevina Hrvatska Srpska Despotovina Vojvodstvo Kranjska Grofovija Tirolska |
Tursko Carstvo | ||||||
| Zapovjednici | |||||||
| Ivan Katzianer Ludovik Lodron Pavle Bakić Šimun Bakač Erdődy More Ivan Ungnad Albrecht Schlick Ljudevit Pekry de Petrovina[1][2] |
Mehmed-paša Jahjapašić Husrev-beg | ||||||
| Jačina | |||||||
| 24.000 | 8.000 | ||||||
| Gubitci | |||||||
| 20.000[3] | vrlo mali | ||||||
Bitka kod Gorjana (nje. Schlacht bei Gorjani, mađ. Gorjáni csata) je bitka između postrojbâ habsburške vojske i turskih kod Gorjana. [4] Naziva ju se i bitkom kod Đakova (nje. Schlacht bei Djakowar, mađ. Diakovári csata). Dijelom Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata i habsburško-turskog malog rata 1526. - 1568.. Usporedno se je zbivao građanski rat u Hrvatskoj i Ugarskoj 1527. – 1538. između pristaša erdeljskog velikaša Ivana Zapolje i izabranog cara i kralja Ferdinanda[5] i bezvlađe u Hrvatskoj i Slavoniji (1532. – 1537.).
Uvodne okolnosti[uredi]
General Katzianer nije bio omiljen kod hrvatske vojske, jer iako se bio u prošlosti istaknuo u borbi protiv Osmanlija, u 1530-ih se više bavio boreći se protiv Zapoljinih pristaša u Slavoniji nego obranom od osmanske vojske. Zbog toga su već jednom hrvatski velikaši oštrim riječima se obratili caru Ferdinandu.[5] U listini od 4. kolovoza 1530. kojoj je mjesto pisanja Gradec (Zagreb) (Ex cinitate Montisgrecensis), komoranski župan i kapetan Ljudevit Pekry de Petrovina (Ludovicus Pekry de Petrowina) odbija optužbu ("osvade"[6]) biskupa Erdődyja i preporučuje gradove Zagreb i Varaždin koji štite Kranjsku i Štajersku, a spominje i neki dogovor s Ivanom Ungnadom (Johann Wgnoth) u gradu Samoboru.[7] Na Saboru u Topuskom 1533. su velikaši su kralju Ferdinandu poručili "ako ne kani braniti Hrvatsku neka im vrati ispravu kojom su ga izabrali za kralja". Stvari su se maknule kad su Turci osvojli Požegu 1536. i dobar komad Slavonije a onda i Klis 1537. Klis. Kralj je tad ozbiljno shvatio stanje na istoku te je poslao pojačanje Katzianeru s zadaćom da pripremi pohod koji bi istjerao Osmanlije iz Slavonije.[5]
U travnju 1537. je u Križevcima održan Sabor na kojem je pozvano na opći ustanak protiv Osmanlija. Vojsku se okupljalo do konca kolovoza u kršćanskom taboru kod Križevaca. Okupilo se vojske od 24.000 ljudi, 16.000 pješaka i 8.000 konjanika, podrijetlom od postrojba iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije, Štajerske, Koruške, Kranjske, Tirola i Češke. Zapovjednik vojske bio je Ivan Katzianer, koji se nije pokazao sposobnim voditi tako raznorodnu vojsku, zbog čega su izbijali sukobi Katzianera i nekih zapovjednika. Logističar je bio zagrebački biskup Šimun Erdödy čija je nadležnost bila opskrba.[5]
Habsburška vojska pod vodstvom Ivana Katzianera krenula je naposljetku u pohod na Slavoniju da bi oslobodila te krajeve od Turaka. Podignuta je vojska bila solidno opremljena i opskrbljena. Pohod je dobio ime Katzianerova vojna. Vojska se je upustila u dugi marš.[4] Pokazalo se da biskup Erdődy nije u mogućnosti redovito opskbljavati toliko veliki broj osoba u pohodu, zbog čega je došlo do nestašice hrane. Naposljetku je kršćanska vojska umjesto donošenja blagodati Slavoniji koju je trebala obraniti odnosno osloboditi, pljačkala pučanstvo kao turski osvajač.[5] Sve je to bilo nedovoljno vojsci te su ju zahvatile su ju i bolesti i glad, zbog čega je vojska bila desetkovana. Putem ju je pratilo i nezahvalno vrijeme. Unatoč dobroj opremljenosti, vojska je patila od rasula u organizaciji. [4] Katzianerova vojska je sredinom rujna stigla do Valpova, gdje je započela s pripremama za napad na Osijek. U međuvremenu, Osmanlije su poslale 5.000 vojnika kao pojačanje osječkom garnizonu, što je Katzianeru smanjilo šanse za uspjeh. Nakon što nisu ništa uspjeli napraviti pod Osijekom, ratni su se zapovjednici odlučili za povlačenje prema Valpovu. Međutim, Osmanlije su im već presjekli put, pa su ponovno promijenili planove i krenuli prema jugoistoku, u močvarna područja oko rijeke Vuke. Pritom su im stalne probleme zadavali osmanski prepadi. Do 7. listopada gladna i iscrpljena vojska stigla je do mjesta Gorjana, nadajući se pronalasku puta na sjever prema Valpovu kako bi riješili problem opskrbe hranom.
Vojska se pokušala povući preko Gorjana, no naišla je na teško prohodni močvarni teren.[8] Tjelesno iscrpljena i oslabljena vojska je morala teško naoružanje (topove i opremu[8]) koje nije više mogla vući. [4]
Izmorena habsburška vojska stigla je do Gorjana i utaborila se. Prvo su izbili manji okršaji s Turcima.[5] Neorganiziranost i kaos u zapovjednom sustavu osjetili su svi. Posljedica je bila da su vojskovođe masovno pobjegle.[8] Dio zapovjednika bio je nezadovoljan kako je Katzianer vodio vojsku te su napustili tabor i otišli: zagrebački biskup Erdödy, Ivan Ungnad sa Štajercima, češke postrojbe sa Albertom Schlickom i mađarske sa Moreom. U zoru je otišao i drugi zapovjednik mađarskih postrojba Ljudevit Pekri de Petrovina[5]
Raspad sustava očitovao se u činjenici da je sami vođa vojske Ivan Katzianer napustio vojsku prije glavne bitke[4] s dijelom vojske, nakon što je iscrpljena vojska ostavila teško oružje i opremu. Preostali iscrpljeni demoralizirani vojnici našli su se bez većine vojskovođa.[8]
Tijek bitke[uredi]
Bitka se naposljetku zbila 9. listopada 1537.. [4] Ostatak habsburške vojske poveo je grof Ludovik Lodon. Unatoč hrabroj borbi, doživio je strašan poraz.[8] Turske postrojbe su na juriš pregazile habsburšku vojsku.[5]
Ishod bitke[uredi]
Ishod je bio potpuni slom habsburških snaga.[4]
Posljedice[uredi]
Zbog velikih gubitaka u ljudstvu i tehnici, potrošili su se resursi zbog čega je bilo iluzorno da se može protjerati Turke s područja Slavonije. Osim što se ispalo iz stanja kad su bili u prigodi napasti, habsburške zemlje dospjele su u situaciju da se mogu jedino braniti, ali zbog iscrpljenosti i gubitaka, situacije, došlo se u vojnu oslabljenost te je Požeška županija postala izložena turskim osvajanjima.
Car Ferdinand uhitio je krivce za poraz. Promijenio je vrhovnog zapovjednika za Hrvatsku i opet je postavio Nikolu Jurišića. Katzianer je uhićen i zatvoren u Beču, ali je uspio pobjeći iz zatvora. Dvije se godine skrivao u Hrvatskoj i pripremao zavjere protiv Ferdinanda (surađujući s Zapoljom i Osmanlijama[5]). Mjesta gdje se skrivao bila su Katzianerovo vlastelinstvo u Susedgradu i Stubici ili zrinsko vlastelinstvo Gvozdansko. Zrinski su, da bi stekli vladarevu naklonost, dali pogubiti Katzianera.[8] Uhvatio ga je Nikola Šubić Zrinski kod Kostajnice. Prema jednoj inačici, Zrinski je sam odrubio Katzianerovu glavu, a po drugoj su ga ubila dvojica vojnica po zapovijedi Zrinskog. U objema inačicama Katzianerovu su glavu poslali Ferdinandu.[5]
Vidi još[uredi]
- Dodatak:Popis bitaka 1401. – 1800.
- Hrvatska pod Habsburzima
- Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću
- Bosna pod Turcima
- Oslobođenje Cetingrada
- Oslobođenje Drežnikgrada
Izvori[uredi]
- ↑ https://hu.wikipedia.org/wiki/Magyar belháború (1526–38)#Szlavónia megszállása x
- ↑ https://hu.wikipedia.org/wiki/Pekry_Lajos x
- ↑ Jaques, Tony (2007). Dictionary of Battles and Sieges: A Guide to 8,500 Battles from Antiquity Through the Twenty-First Century. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0313335396, str. 1061.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Na današnji dan 1537. godine .... Muzej Đakovštine na Facebooku. 9. listopada 2025. Pristupljeno 24. studenoga 2025.
- ↑ 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 Dražen Krajcar: Osmanlije razbile habsburšku vojsku kod Gorjana (1537.) . Povijest.hr. 9. listopada 2025. Pristupljeno 24. studenoga 2025.
- ↑ osvada. Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Pristupljeno 25. studenoga 2025.
Stoji naznaka da je dalm. - ↑ Ferdinand Pajas: Pet listina iz prošlosti Samobora. Samoborski list br. 4, 24. siječnja 1915., str. 2. Grad Samobor. Pristupljeno 25. studenoga 2025.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 Neven Budak: Habsburzi i Hrvati. Kolo Matice hrvatske br. 3, 2002. Pristupljeno 24. studenoga 2025.
Vanjske poveznice[uredi]
- Vojni pohod Hansa Katzianera 1537. godine , Muzej Đakovštine na YouTubeu