Cinabarit

Cinabarit
Općenito
Kategorija	Sulfidi
Kemijska formula	${\ce {HgS}}$, živin(II) sulfid
Identifikacija
Boja	Karmin crvena, prema smeđe-crvenoj i olovno-sivoj boji
Kristalni habitus	Romboedarski do tabelarni; zrnat do masivni i kao inkrustacija
Kristalni sustav	Šesterokutna kristalna rešetka
Sraslaci	Jednostavni sraslaci, ravnina sraslaca {0001}
Kalavost	Prizmatičan {1010}, savršen
Lom	Neravnomjeran do subkonsoidan
Mohsova tvrdoća	2 do 2,5
Indeks loma	nω = 2,905; nε = 3,256
Optička svojstva	Jednostran (+)
Dvolom	δ = 0,351
Ogreb	Ljubičastocrven
Gustoća	Izmjereno: 8,176; izračunato: 8,20
Prozirnost	Proziran u tankim komadima

Cinabarit ili rumenica (lat. cinnabari od grč. ϰıννάβαρı od arap. zinjafar) je heksagonski mineral crvene boje i najvažnija ruda žive, živin(II) sulfid, HgS. Nastaje u području ugaslih vulkana hidrotermalnim putem na prilično niskoj temperaturi; često je u zajednici s srebrom Ag, As₄S₄, piritom FeS₂, SB₂S₃, vapnencem CaCO₃, kremenom SiO₂. Veliki rudnici cinabarita nalaze se u Španjolskoj (Almadén), Kaliforniji (New Almaden, New Idria), Italiji (Monte Amiata, Toskana) i Idriji (Slovenija). Vrste cinabarita su:

• ciglena ruda, praškast cinabarit impregniran u dolomitu;
• čelična ruda, prilično čist cinabarit, čeličnosive boje od primjese bitumena;
• živina jetrena ruda, bituminozni glineni škriljevac s cinabaritom, jetrene boje;
• idrijalit, gust cinabarit s puno bitumena.

Vizualno je sličan realgaru, no tvrđi je i gušći. Cinabarit je najčešći i gospodarski najvažniji živin mineral, s masenim udjelom žive od gotovo 87%. Oba se oblika - masa i kristali - javljaju oko aktivnih vulkana i vrućih izvora. Vadi se od 7. stoljeća prije Krista, bila je izvor crnih i crvenih pigmenata i žive za zrcala. Danas se koristi za proizvodnju žive u kemijskoj industriji.

Vermilion

Podrobniji članak o temi: Vermilion

Vermilion, cinober ili rumenica je narančasto crveni, skarletni pigment, izvorno proizveden iz u prah usitnjenog minerala cinabarita; također je i naziv za boju koja nastaje upotrebom istog pigmenta. Vermilion je imao široku primjenu već u slikarstvu antičkog Rima, u iluminiranim rukopisima srednjega vijeka, renesansnom slikarstvu i u izradi glaziranog posuđa u Kini, radi čega se i udomaćio naziv "kinesko crvena" za ovu boju.

Cinober može biti prirodni i umjetni, ali su kemijski isti, optičkih razlika nema. Grublje zrno prirodnog živinog sulfida je jedino obilježje porijekla. Starijim postupkom proizvodnje (kineski cinober) grublje je zrno pigmenta i nešto hladnijeg ljubičastog (violetnog) stanja. Noviji postupci korišteni od 18. stoljeća daju čistiju i topliju nijansu izrazite jakosti. Cinober je otporan prema alkalijama i kiselim sumpornim spojevima, nepromjenjivo (inertno) se ponaša prema svim pigmentima, dobro pokriva, sa uljanim vezivom sporije suši. Jedini nedostatak je što neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem Sunčeve svjetlosti.

Cinober je žarkocrveni pigment dobiven toplinskom obradom cinabarita (HgS) — živinog sulfida triklinske kristalne rešetke. U procesu prženja dobiva se cinober, živa i sumporov dioksid. Poput olovnog bjelila, često se koristio u domaćinstvu, a mogao se nabaviti po željezarima i poljoprivrednim apotekama.

Slike

Vermilion je narančasto crveni, skarletni pigment, izvorno proizveden u prah usitnjenog minerala cinabarita. Kineska kutija obojena vermilionom iz dinastije Qing (1736. — 1795.) (Nacionalni muzej Kine, Peking). Cinabarit i alunit (Arizona). Cinabarit.